mini|Službeni logo Olimpijskih igara Olimpijske igre (skr. OI), međunarodno su višesportsko natjecanje koje se održava svake četiri godine u dvjema skupinama sportova - ljetnima (Ljetne olimpijske igre) i zimskima (Zimske olimpijske igre).
Isprva održavane samo u staroj Grčkoj, oživljene su krajem 19. stoljeća djelovanjem francuskog humanista baruna Pierre de Coubertina. Na njegov je prijedlog u Parizu 23. lipnja 1894. osnovan Međunarodni olimpijski odbor (MOO, fr. CIO, engl. IOC), a prvim predsjednikom tog najvišeg olimpijskog i, uopće sportskog tijela, postao je Grk Demetrios Vikelas. „Igre I. Olimpijade”, tj. prve Olimpijske igre modernog doba (nisu imale predmetak „ljetne” jer tada još nije bilo spomena o održavanju posebnih, Zimskih olimpijskih igara), održane su 1896. godine u Ateni i otada se održavaju svake četiri godine osim u vrijeme Prvoga i Drugog svjetskog rata. Budući da se ubrzo ukazala potreba za jednako kvalitetnim natjecanjima u zimskim sportovima uskoro su održane i prve Zimske olimpijske igre u francuskom Chamonixu 1924. godine.
Zimske su se Olimpijske igre održavale također kao i ljetne, svake četiri godine, iste godine, zaključno do 1992. godine i Igara u Albertvilleu, kada je, zbog glomaznosti olimpijskog programa, ali i zbog zahtjeva velikih TV-kuća odlučeno da se razdvoje termini održavanja Ljetnih i Zimskih igara pa su prve iduće Zimske olimpijske igre održane 1994. godine u Lillehammeru (u Norveškoj.
Olimpijske igre su natjecanja između sportaša u pojedinačnim i ekipnim disciplinama. U ekipnim disciplinama svaka država, sudionica Igara, smije poslati samo jednu ekipu. Olimpijske igre okupljaju sportaše koje su imenovali njihovi nacionalni olimpijski odbori, a čije je prijave prihvatio Međunarodni olimpijski odbor.
Povijest Antičke olimpijske igre mini|Stadion u Olimpiji Svegrčke sportske igre održavale su se u staroj Grčkoj u svetištu Olimpiji na Peloponezu u čast boga Zeusa, a bile su važan sportski, društveni i kulturni događaj kroz gotovo 12 stoljeća, kao i prilika za održavanje sajmova, političke dogovore i trgovinu; kako su Grci bili izraziti politeisti postojalo je barem sedamdeset žrtvenih oltara drugih bogova. Za početak antičkih igara uzima se 776. godina pr. n. e. kada su se počeli bilježiti pobjednici. Iako im je prva namjena bila sakralna i vjerojatno povezana s kultom mrtvih, s vremenom su natjecanja postala glavnim dijelom svečanosti koje su se odigravale svake četiri godine. Naizmjence s Olimpijskima održavale su se svegrčke Pitijske, Istmijske i Nemejske igre.
U prvih trinaest antičkih igara natjecalo se samo u utrci na jedan stadij (), a potom su dodavani utrka na dvostruku udaljenost, utrka na duge staze i na osamnaestim igrama petoboj (péntatlon) sastavljen od utrke na jedan stadij, skoka udalj, bacanja diska, bacanja koplja i hrvanja. Slijedili su šakanje, utrka četveroprega, konjičke utrke i pankration – mješavina šakanja i hrvanja. Od jednodnevnog događaja igre su postale petodnevno natjecanje koje je počinjalo svečanošću žrtvovanja, otvaranjem i natjecanjem trubača, za kojim je slijedilo natjecanje mladića do osamnaest godina, pa dan atletike i borilačkih sportova, dan konjičkih natjecanja, petoboja i trke hoplita, a sve je završavalo ovjenčavanjem pobjednika, žrtvovanjem i slavljem.
Glasnici koji su pozivali na igre i javljali datume natjecanja oglašavali su i božji mir (ekeheriju) kako bi natjecatelji, slobodni muški građani grčkoga porijekla (najčešće vojnici), mogli sigurno doći u Olimpiju, neometani čestim ratovima i sporovima među grčkim gradovima državama. Natjecatelji su se borili goli, u hrvanju i pankrationu premazani uljem, a u borilačkim sportovima borilo se do predaje, što bi ponekad značilo i do smrti. Na vrhuncu populatnosti u drugom stoljeću nove ere postojao je stadion koji je mogao primiti gledatelja; u četverogodišnjem razdoblju između igara, olimpijadi, u tom ruralnom području na stadionu su uzgajali pšenicu.
S vremenom su se natjecanje i natjecatelji mijenjali: gledatelji su htjeli pratiti napete borbe pa su dominirali hrvanje, šakanje i pankration, a natjecatelji su bili profesionalci organizirani u klubove.
Rimski carevi počeli su slati svoje natjecatelje i konjske zaprege od prve polovice drugoga stoljeća pr. n. e. Kroz stoljeća taj se odnos promijenio pa je car Teodozije I. 393. godine odlučio ih zabraniti kao poganske.
Oživljavanje Olimpijskih igara
mini|Pierre de Coubertin, "otac" modernih Olimpijskih igara, sahranjen je u Lausanni, Švicarska, gdje je danas sjedište MOO-a, a njegovo je srce, po njegovoj vlastitoj želji, sahranjeno u drevnoj Olimpiji
Već u XVII. stoljeću u Engleskoj su se počele održavati sportske svečanosti nalik drevnim starogrčkim Igrama. Tijekom sljedećih stoljeća slična sportska događanja organizirana su i u Francuskoj i Grčkoj, ali to su bila mala natjecanja, bez ikakvog međunarodnog značenja. Zanimanje za oživljavanje Olimpijskih igara raslo je kako su iskapanjima njemačkih arheologa, sredinom XIX stoljeća otkrivani ostaci starogrčke Olimpije.
U isto vrijeme, barun Pierre de Coubertin istraživao je razloge francuskog poraza u Francusko – Pruskom ratu (1870. – 1871.). On je zaključio da je razlog i u tome što francuski vojnici nisu imali potrebnu fizičku pripremljenost stoga je nastojao to poboljšati. Tako je, navodno, dobio ideju o oživljavanju Olimpijskih igara. Na kongresu na Pariškom sveučilištu Sorbonni, održanom od 16. lipnja do 23. lipnja 1894. godine on je iznio svoju ideju pred međunarodnim auditorijem, koji je odobrio njegovu ideju. Posljednjeg dana kongresa odlučeno je da se prve Olimpijske igre modernog doba, tj. Igre prve Olimpijade, održe 1896. godine u Ateni, u njihovoj domovini Grčkoj. Zarad organizacije Igara utemeljen je Međunarodni olimpijski odbor (MOO), a Demetrios Vikelas je, kao pripadnik grčkog naroda, dobio čast da mu postane prvim predsjednikom.
Igre I. Olimpijade modernog doba bile su uspješne. Održane su od 5. travnja do 14. travnja 1896. Iako je sudjelovalo samo 285 sportaša (samo muškarci) iz 13 država, koji su se natjecali u 9 sportova i 43 sportske discipline, bilo je to najveće međunarodno sportsko natjecanje ikada održano (na starovjekovnim Olimpijskim igrama natjecali su se samo Grci). Grčki čelnici i grčka javnost bili su ushićeni te su očekivali da će imati monopol na Igre, tj. očekivali su da će se Olimpijske igre, kao nekoć, održavati samo u Grčkoj, ali MOO je odlučio drukčije, pa su Igre II. Olimpijade održane 1900. u Parizu, u Francuskoj, a te su Igre već bile i puno veće: 24 zemlje sudionice, 1225 sportaša, među njima 19 žena.
Inače, čuveno olimpijsko geslo citius, altius, fortius (brže, više, jače), koje je ustvari postalo moto Olimpijskih igara nije ostalo iz starog vijeka, nego je to u svom govoru, prilikom osnivanja školskog sportskog društva u školi u kojoj je bio ravnatelj, izrekao prijatelj baruna de Coubertina, dominikanac, otac Henry Martin Didon. Također, geslo važno je sudjelovati, ne pobijediti, koje se pogrešno pripisuje barunu de Coubertinu, izrekao je biskup Ethelbert Talbot u svojoj propovjedi na misi za sudionike Olimpijskih igara u Londonu 1908.
Suvremene Olimpijske igre Nakon početnoga uspjeha Olimpijske igre su imale poteškoća. Igre održane u Parizu, 1900. godine i St. Louisu 1904. godine bile su u sjeni, bolje reći bile su privjesak svjetskim izložbama koje su u tim gradovima tada održavane. A i samo trajanje tih Olimpijskih igara govori dosta: one u Parizu trajale su pet i pol mjeseci, a one u St. Louisu uvjetno rečeno ”manje” – nešto preko četiri mjeseca i dvadeset dana. Četvrte Igre, održane u Londonu, trajale od 27. travnja do 31. listopada 1908., dakle preko šest mjeseci. Trajanje Igara tako je vrludalo, neke su trajale manje, neke više – da bi se s Igrama u Los Angelesu 1932. godine, pa 1936. u Berlinu, ustalilo vrijeme trajanja Igara na današnjih 15 dana.
U spomen na prve Igre iz 1896. održane su, također u Ateni, 1906. godine, na njihovu desetu godišnjicu, Olimpijske međuigre (eng. Intercalated games). Iako je i te Igre priredio MOO, isti ih ne vodi pod ostale “redovne” Olimpijske igre, nego više kao neku jubilarnu proslavu. Ima, međutim, mnogih suvremenih povjesničara olimpizma koji su za to da i te Igre budu smatrane službenim Olimpijskim igrama. Svejedno, iako nepriznate kao službene, i te su Igre pridonijele popularizaciji i širenju olimpijskoga pokreta.
Zimske Olimpijske igre
Kad je utemeljen MOO, jedan je od predviđenih sportova bilo i klizanje na ledu, a prvo natjecanje takvog tipa, održano na Igrama 1908. u Londonu, bile su četiri discipline umjetničkog klizanja. Predloženo je osnivanje posebnih zimskih Igara, ali je ta ideja minirana glasovima Skandinavaca koji su protežirali svoje “Nordijske igre”. Ipak neke discipline zimskih sportova bile su uvrštene u program Igara 1916. godine u Berlinu (koje nisu održane) i onih 1920. u Antwerpenu. A onda je, 1924. godine u Chamonixu u Francuskoj pod pokroviteljstvom MOO-a a u sklopu VIII. Olimpijskih igara 1924. u Parizu, prvo organiziran “Međunarodni tjedan zimskih sportova” koji je postigao uspjeh, pa je iduće, 1925. godine MOO odlučio ustanoviti posebne Zimske olimpijske igre koje će se održavati neovisno o Ljetnim Olimpijskim igrama. Na zasjedanju MOO-a, 1926. godine, odlučeno je da se ta sportska priredba, održana 1924. godine, računa kao prve Zimske Olimpijske igre.
Do 1992. i ljetne i zimske olimpijske igre održavane su u istoj godini, a onda je, iz navedenih razloga, MOO odlučio “razdvojiti” ih. Zbog toga su sljedeće Zimske Olimpijske igre, 1994, održane samo dvije godine poslije prethodnih Igara.
Razvoj
Od 245 sudionika (samo muških) iz 15 država, 1896. u Ateni, Igre su narasle na gotovo 10800 natjecatelja (točnije:10768), i to 5992 sportaša i 4776 sportašica iz 204 države, 2012. godine u Londonu. Broj sportaša na Zimskim igrama ipak je manji od njihovih “ljetnih kolega”: 2873 sportaša i sportašica je u 15 sportova (90 disciplina) sudjelovalo na Igrama u Sočiju, 2014. godine.
S preko 16000 TV i novinskih izvjestitelja (nazočnih u Sydneyu, 2000. godine) Olimpijske su igre najveći medijski događaj na svijetu. Procjenjuje se da je Igre u Sydneyu na televiziji gledalo oko 3,8 milijardi ljudi.
Politički utjecaj
Nasuprot onoga čemu se Coubertin nadao, Olimpijski pokret nije ostao pošteđen posljedica političkih zbivanja oko sebe. Ideja Olimpizma ustuknula je tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata, također i kasnije.
Olimpijske igre u Berlinu 1936. godine su Adolfu Hitleru poslužile za širenje propagande svoje nacionalsocijalističke stranke i politike.
Kasnije, 70-ih i 80-ih godina XX. stoljeća, zbog rasnih, političkih, hladnoratovskih i inih podjela došlo je do četiri prijeteća bojkota Olimpijskih igara koji su ozbiljno zaprijetili ideji Olimpizma. Najprije su Olimpijske igre u Montrealu, 1976. bojkotirale mnoge afričke države jer nije udovoljeno njihovu zahtjevu da se s Igara udalji Novi Zeland čija je ragbi momčad nastupala u tada rasističkoj Južnoafričkoj Republici, iako ragbi (engl. rugby) nije tada bio, a nije ni danas, na rasporedu natjecanja na OI. Onda su Sjedinjene Američke Države s nekoliko drugih zapadnih zemalja, kao i još mnogo država s drugih kontinenata, američkih saveznica ili ekonomski bliskih sa SAD (kao Japan), te Kina, sveukupno 65 država, bojkotirale Olimpijske igre u Moskvi, 1980. godine zbog Sovjetske vojne intervencije u Afganistanu. Odgovor je, očekivano, uslijedio četiri godine poslije. Sovjetski Savez i zemlje Istočnog bloka, osim Rumunjske, ali zato uz “pomoć” socijalističke Kube, Etiopije i Sjeverne Koreje, ukupno 14 država, “uzvratile” su bojkotom Olimpijskih igara u Los Angelesu, 1984. godine. Posljednji, doduše “mini”, bojkot zadesio je Olimpijske igre u Seoulu, 1988. godine u Južnoj Koreji. Na ovim Igrama nisu se pojavile Sjeverna Koreja, Kuba, Etiopija i Nikaragva.