Policijska psihologija, poznata i kao psihologija policije i javne sigurnosti, specijalizirana je oblast profesionalne psihologije koja obuhvata primjenu psiholoških principa, naučnih istraživanja i kliničke prakse u radu policijskih i drugih službi javne sigurnosti. Formalno je 2013. priznata od strane Američkog psihološkog udruženja kao posebna specijalnost u okviru profesionalne psihologije. Policijska psihologija usmjerena je na unapređenje sigurnosti, profesionalne efikasnosti, psihološkog zdravlja i etičkog djelovanja policijskih i drugih službi javne sigurnosti.

Historijski razvoj policijske psihologije

Razvoj policijske psihologije kao specijalizirane primijenjene oblasti psihologije povezan je s postepenim uključivanjem psiholoških metoda u rad policijskih i sigurnosnih agencija tokom 20. vijeka. Iako se tačan početak saradnje između psihologije i policije ne može precizno odrediti, rani oblici saradnje ogledali su se u konsultantskim uslugama psihologa, posebno u oblasti selekcije i procjene kandidata za policijske poslove.

mini|desno|Lewis Terman, američki psiholog Korijeni ove saradnje povezuju se s radom Lewisa Termana, koji je 1916. koristio Stanfordovu reviziju Binet–Simonove skale, kasnije poznatu kao Stanford–Binet skalu inteligencije, za mjerenje inteligencije kod djece. Ubrzo nakon toga, Terman je primijenio skraćenu verziju istog testa u Policijskoj upravi San Josea u Kaliforniji, gdje je ispitivao policijske službenike s ciljem procjene njihovih kognitivnih sposobnosti u okviru razvoja kriterija za selekciju policijskog osoblja. Rezultate ovog istraživanja objavio je 1917., pri čemu je zaključio da testiranje inteligencije može imati potencijalnu vrijednost kao instrument u procesu odabira kandidata za policijsku službu.

Kao početak institucionalnog razvoja policijske psihologije u Sjedinjenim Američkim Državama najčešće se navodi 1968., kada je Martin Reiser zaposlen kao prvi stalno angažovani psiholog u Policijskoj upravi Los Angelesa (eng. Los Angeles Police Department). Njegovo imenovanje često se navodi kao prekretnica u institucionalnom razvoju policijske psihologije. Reiser je tokom 1970-ih godina dao značajan doprinos razvoju literature iz oblasti policijske psihologije i uspostavio prvi program stručne prakse u saradnji s Kalifornijskom školom profesionalne psihologije. Do kraja 1970-ih, sve veći broj policijskih agencija u SAD-u počinje zapošljavati psihologe na stalnim pozicijama.

Tokom kasnog 20. i početka 21. vijeka dolazi do značajnog proširenja naučne i stručne literature iz ove oblasti. Istraživanja i publikacije obuhvataju teme kao što su selekcija policijskog osoblja, profesionalni stres, policijska kultura, etika i upotreba sile, mentalno zdravlje policijskih službenika, kao i uloga rodnih i organizacijskih faktora u policijskom radu.

Daljnji institucionalni razvoj uslijedio je kada je Američko psihološko udruženje (APA) priznalo policijsku psihologiju kao specijaliziranu oblast profesionalne psihologije, čime je dodatno formaliziran status discipline i podstaknut razvoj obrazovnih i stručnih programa. Ovo priznanje je doprinijelo razvoju specijalizacija, postdiplomskih studija i profesionalnih standarda u ovoj oblasti.

U Sjedinjenim Američkim Državama djeluje više nacionalnih organizacija koje okupljaju stručnjake iz policijske psihologije, uključujući sekcije unutar Američkog psihološkog udruženja i međunarodnih policijskih asocijacija, kao i profesionalna tijela za certifikaciju psihologa u ovoj oblasti. Sličan razvoj prisutan je i u Kanadi, gdje je kroz Kanadsko psihološko udruženje razvijena struktura koja uključuje psihologiju u pravosudnim organima i policijsku psihologiju kao posebne oblasti.

Međunarodne smjernice za psihološke usluge u policiji razvijene su u okviru Međunarodne asocijacije šefova policije (eng. International Association of Chiefs of Police), a obuhvataju oblasti kao što su psihološka selekcija kandidata, procjene sposobnosti za rad, intervencije nakon kritičnih incidenata i organizacijska podrška. Slične smjernice usvojene su i u Kanadi za potrebe procjene policijskih kandidata.

Daljnji razvoj profesionalnih standarda obilježen je osnivanjem Američkog odbora za policijsku i javnosigurnosnu psihologiju (engl. American Board of Police and Public Safety Psychology, ABPPSP) u okviru Američkog odbora za profesionalnu psihologiju (ABPP), čime je uspostavljen formalni sistem profesionalne certifikacije stručnjaka u ovoj oblasti.

Područja djelovanja

Policijska psihologija obuhvata primjenu psiholoških znanja i stručnih postupaka u radu policijskih i drugih službi javne sigurnosti, s ciljem unapređenja profesionalne efikasnosti, psihološke stabilnosti osoblja i organizacijskog funkcionisanja. Savremena policijska psihologija razvijena je kao specijalizirana oblast profesionalne psihologije, čije djelovanje obuhvata više međusobno povezanih područja prakse.

U stručnoj literaturi najčešće se razlikuju četiri osnovna područja djelovanja policijskih psihologa: psihološka procjena, klinička intervencija, operativna podrška i organizacijsko savjetovanje. Ova područja obuhvataju širok spektar aktivnosti, uključujući selekciju i procjenu kandidata za policijsku službu, procjene sposobnosti za obavljanje dužnosti, psihološku podršku policijskim službenicima i njihovim porodicama, pregovaranje u kriznim situacijama, kriminalističku analizu, savjetodavni rad u pitanjima organizacijske kulture, profesionalnog stresa i upravljanja ljudskim resursima, kao i razvoj, planiranje i izvođenje stručnih obuka iz oblasti psihološke otpornosti, upravljanja stresom, krizne komunikacije i drugih psiholoških vještina značajnih za policijski rad.

Veće policijske organizacije najčešće angažuju stalno zaposlene psihologe, dok manje agencije koriste usluge vanjskih stručnih saradnika.

Zbog sadržajnog preklapanja s forenzičkom psihologijom, policijska psihologija se u pojedinim stručnim okvirima posmatra kao njen specijalizirani dio, iako je kao posebna profesionalna specijalnost stekla samostalan institucionalni razvoj.

Razlika između policijske i forenzičke psihologije

Iako između policijske psihologije i forenzičke psihologije postoje određene sličnosti, riječ je o različitim specijaliziranim područjima primijenjene psihologije.

Policijska psihologija (često pod širim nazivom psihologija policije i javne sigurnosti) primarno djeluje unutar sistema javne sigurnosti. Njihov rad usmjeren je na pružanje podrške policijskim službenicima i obuhvata psihološku procjenu kandidata za službu, procjenu radne sposobnosti, intervencije nakon traumatskih događaja, savjetovanje, upravljanje stresom, jačanje otpornosti i organizacijsko savjetovanje unutar policijskih institucija.

S druge strane, forenzička psihologija djeluje na presjeku psihologije i pravosuđa, fokusirajući se na primjenu psiholoških znanja u kontekstu pravnih pitanja i sudskih postupaka. To uključuje procjene uračunljivosti, kompetentnosti za suđenje, procjene rizika od nasilja ili recidivizma, te analizu svjedočenja.

Osnovna razlika ogleda se u predmetu djelovanja: policijska psihologija je primarno usmjerena na policijske službenike i njihove organizacije, dok je forenzička psihologija usmjerena na učesnike u pravnom postupku — počinioce, žrtve i svjedoke. Dok policijski psiholozi imaju preventivnu i organizacijsku ulogu, forenzički psiholozi imaju evaluacijsku i ekspertno-pravnu ulogu. Iako se ove discipline mogu preklapati u specifičnim oblastima poput kriznog pregovaranja i procjene prijetnji, njihovi profesionalni ciljevi i institucionalni okviri ostaju jasno diferencirani.

Reference

Kategorija:Društvene nauke Kategorija:Nauke o ponašanju