Varaždin je grad u sjeverozapadnoj Hrvatskoj smješten uz obalu rijeke Drave, povijesno, kulturno, obrazovno, gospodarsko, sportsko i turističko središte Varaždinske županije, najstarije županije u Hrvatskoj. Nalazi se na raskrižju četiriju velikih, povijesnih regija: Štajerske, Zagorja, Međimurja i Podravine.
U povijesnim ga se izvorima na drugim jezicima nalazi u oblicima: njemački: Warasdin, mađarski: Varasd, latinski: Varasdinum.
Gradska naselja Varaždin, uz istoimeno naselje, obuhvaća i dodatnih 9 naselja u sastavu grada. To su: Črnec Biškupečki Donji Kućan Gojanec Gornji Kućan Hrašćica Jalkovec Kućan Marof Poljana Biškupečka Zbelava
Zemljopisni položaj Varaždin se nalazi na 16°20'33" istočne zemljopisne dužine i 46°18'29" sjeverne zemljopisne širine. Razvio se na rubnim dijelovima Panonske nizine alpskog sustava. Nadmorska visina varira između 169 i 173 m. Grad se nalazi u sjeverozapadnoj Hrvatskoj uz rijeku Dravu, u plodnoj aluvijalnoj ravnici koja se spušta prema Dravi u smjeru jugozapad-sjeveroistok. Prema jugu ravnica se lagano uzdiže u Haloze i Varaždinsko-topličku goru. Grad Varaždin se sa svojom prirodnom regijom nalazi na sjeverozapadu Hrvatske.
Grad se nalazi na vrlo važnom zemljopisnom području te se s pravom naziva "sjeverozapadnim vratima Hrvatske". Tu se nalazi još uvijek nedovoljno iskorišten "hrvatski koridor" Budimpešta – Zagreb – Rijeka, s prometnicama koje se odvajaju od istočnog alpskog puta i priključuju se na važnu europsku transverzalu.
Promet Prometno-geografski položaj Varaždina vrlo je povoljan jer se nalazi na čvorištu europskih cestovnih i željezničkih koridora: transverzalnog koji spaja srednje Podunavlje sa sjevernim Jadranom te longitudinalnog koji spaja istočne Alpe s donjom Podravinom.
Kroz područje Varaždinske županije prolaze strateški cestovni pravci Hrvatske, a to su europski pravci E65 i E71 Mađarska – Varaždin – Zagreb – Rijeka. Kroz Županiju prolazi 9 državnih cesta u duljini od 209 km koje su u dobrom tehničkom stanju, a najznačajnija je državna cesta D2, poznata kao Podravska magistrala, koja prolazi uzduž Županije.
Kroz područje Županije prolazi 91,751 km pruga, od kojih pruga R202 Varaždin – Koprivnica i pruga R201 Čakovec – Varaždin – Zaprešić – Zagreb čine pruge prvoga reda, dok je pruga L201 Varaždin – Golubovec pruga drugoga reda. Danas željeznička infrastruktura Varaždina zahtijeva ulaganja.
Na području Varaždinske županije postoji i Aerodrom Varaždin koji se danas koristi isključivo u sportske i rekreacijske svrhe.
Klima
Klima u Varaždinu je umjereno kontinentalna.
Stanovništvo
Županija obuhvaća sjeverozapadni dio Hrvatske i u zemljopisnom smislu pripada podravskom pojasu. Prostire se na površini od 1247 km2 na kojoj, prema popisu stanovništva iz 2021. godine, živi 160.264 stanovnika, po čemu je ovaj kraj jedan od najnapučenijih u Hrvatskoj. Ipak u odnosu na prošli popis stanovništva broj stanovnika županije smanjen je za 8,92 %, što je nešto manje od prosjeka Hrvatske (-9,5%).
Prema popisu stanovnika iz 2021. godine, grad Varaždin s gradskim naseljima ima 43.999 stanovnika. Uže područje grada naseljava 36.384 stanovnika. Prema istom popisu, broj stanovnika po naseljima je ovakavStanovništvo prema starosti i spolu po naseljima, popis 2011.:
Črnec Biškupečki – 611 stanovnika Donji Kućan – 696 stanovnika Gojanec – 612 stanovnika Gornji Kućan – 1024 stanovnika Hrašćica – 1269 stanovnika Jalkovec – 1260 stanovnika Kućan Marof – 1285 stanovnika Poljana Biškupečka – 425 stanovnika Varaždin – 36.384 stanovnika Zbelava – 433 stanovnika
Gospodarstvo Industrijsko je središte i treći grad po BDP-u (6300 eura) po glavi stanovnika u Hrvatskoj, ispred njega su Rovinj (17.190 eura) i Zagreb (11.240 eura). Najrazvijenije grane industrije su prehrana (Vindija, Koka), građevinarstvo (Cesta (u stečaju), Zagorje-tehnobeton, Hidroing), tekstil (Varteks, VIS), metaloprerađivačka (MIV) i drvoprerađivačka (Mundus).
Dostupnost mineralnih sirovina u Varaždinskoj županiji je ograničena, što može dovesti do nedostatka nekih sirovina i potrebe za njihovim uvozom. Mineralne sirovine su ključne za industriju i gospodarstvo, ali se važnost nekih, poput gline, pijeska i građevnog kamena, često zanemaruje.
Uprava alt=Zgrada upravnog odjela za komunalni sustav i urbanizam i upravnog odjela za financije, proračun i javnu nabavu u gradu Varaždinu|mini|desno|Zgrada upravnog odjela za komunalni sustav i urbanizam i upravnog odjela za financije, proračun i javnu nabavu u gradu Varaždinu Dužnost gradonačelnika obnaša Neven Bosilj od 2021. godine.
Povijest
U špilji Vindija u Donjoj Voći kod Varaždina pronađeni su najbolje sačuvani ostaci neandertalaca na svijetu, stari oko 30 000 godina. alt=Špilja Vindija|mini|Špilja Vindija
Prema arheološkim nalazima, područje grada bilo je naseljeno još u rimsko doba, o čemu svjedoče i imena dviju danas postojećih ulica – Via Militum i Via Petovia (današnje ulice Braće Radić i Optujska).
Srednji vijek
Povijest Varaždina je usko povezana s poviješću srednjovjekovne Varaždinske županije. Postoje pretpostavke da je prije 12. stoljeća postojala plemenska župa Varaždin. Prema sačuvanim izvorima jasno se vidi da su u razvijenom i kasnom srednjem vijeku postojale Varaždinska, Zagorska, Krapinska i Hrašćinska županija, na čiji se teritorij Varaždinska županija s vremenom proširila. Oko 1350. godine, reorganizacijom županija, stvara se velika Varaždinska županija koja je, između ostalih, u svoj sastav uključila i neke susjedne županije. Varaždinska županija se od sredine 14. stoljeća dijelila na manje kotare koji su se većinom podudarali sa starim županijama.Neven Budak (1994.), Gradovi Varaždinske županije u srednjem vijeku, Zagreb-Koprivnica alt=Isprava ugarskog kralja Bele IV. kojom je potvrdio povlastice koje je Varaždinu kao slobodnom gradu udijelio njegov otac, kralj Andrija II.|mini|Isprava ugarskog kralja Bele IV. kojom je potvrdio povlastice koje je Varaždinu kao slobodnom gradu udijelio njegov otac, kralj Andrija II. Varaždin se prvi puta spominje 1181. godine. Hrvatsko-ugarski kralj Bela III. je 1194. svome sinu Emeriku (Mirku) povjerio hrvatski prostor na upravljanje, isključivši mlađeg sina Andriju iz sustava vlasti. Andriju je predodredio da ode u križarsku vojnu, a Emerika da postane kraljem. Tada je bilo uobičajeno da stariji sin bude kralj, a mlađi herceg (vladarom hrvatskog prostora iz kraljevske kuće). Uz Varaždin je vezan dio sudbine Hrvatsko-ugarskog kraljevstva početkom 13. stoljeća. Povjesničar Rudolf Horvat je zapisao da se herceg Andrija nadao da će u Hrvatskoj utemeljiti posebnu vladarsku lozu, ali je njegov brat, kralj Emerik (Mirko) oko 1203. za hrvatskog kralja dao okruniti svoga sina Ladislava III. Zbog toga je došlo do borbe između Andrije i Emerika (Mirka). Jedan je hrvatski povjesničar zapisao o tome sudbonosnom trenutku za postanak slobodnog i kraljevskog grada Varaždina:
Doba turskih osvajanja
mini|270x270px|Središnji varaždinski trg, popularni Korzo Nakon toga Varaždin se razvija kao tipičan srednjovjekovni privilegirani grad, a ubrzo postaje najnapučenijim gradom današnjeg područja kontinentalne Hrvatske (tadašnje Kraljevine Slavonije). Varaždin je bio ne samo sjedištem Varaždinske županije nego i često mjestom gdje su se održavala zasjedanja Sabora. Varaždin je vrlo brzo postao trgovačkim središtem jer se nalazio na križanju važnih srednjovjekovnih cesta koje su spajale Ugarsku s Jadranskim morem, ali i Kraljevinu Slavoniju sa susjednom Vojvodinom Štajerskom. Uz trgovinu ubrzano se počeo razvijati obrt. Prosperitet je trajao sve dok varaždinsku okolicu i sam Varaždin nisu ugrozili Osmanlije. Izgleda da je jedna od najvećih provala Osmanlija na varaždinsko područje bila 1532. godine. Sultan Sulejman I. u ljeto 1532. godine krenuo zauzeti glavni habsburški grad Beč. Na putu mu se kod Kisega uspješno suprotstavio Nikola Jurišić. Sulejman I. je nakon neuspjeha kod Kisega napustio namjeru osvajanja Beča i vraćao se u Osmansko Carstvo. O tome piše povjesničar Rudolf Horvat:
mini|Ulaz u stari grad Varaždin.
Osmanlije su postupno zauzimali hrvatski prostor, a usporedno s njihovim napredovanjem pojedini su hrvatski plemići tijekom 16. stoljeća kralju davali svoje pogranične utvrde. Sredinom 16. stoljeća je stvoren sustav pograničnih straža i utvrda s posadama financiranim od kralja koji se protezao od rijeka Mure i Drave do Jadranskoga mora. Taj sustav zovemo Vojna krajina ili granica. Uz kralja su, pogranične utvrde od 30-tih godina 16. stoljeća, financirali pretežito staleži pokrajina Štajerske, Kranjske i Koruške, ali i Hrvatski sabor. Između Drave i Save je utemeljena Slavonska krajina koja je kasnije po svom sjedištu Varaždinu dobila ime Varaždinski generalat. Sastojala se od tri natkapetanije: Koprivničke, Križevačke i Ivanić. Time Varaždin postaje važno vojno uporište.
Za zaštitu stanovništva od osmanskih napada se koristio sustav uzbuna koji je ustaljen 1603. prema odlukama Hrvatskog sabora. Dolazak neprijatelja se morao najaviti pucnjavom topova, a svako je s oružjem u ruci morao pojuriti na onu stranu od kuda se čula pucnjava. Zbog zaleđivanja Drave su stanovnici iz obližnjih mjesta morali razbijati led kako Turci Osmanlije i Tatari ne bi mogli prelaziti na hrvatsku stranu. Tatari su u travnju 1603. godine provalili u ovaj kraj gdje su porobili i spalili sva sela između Koprivnice i Vinice.
Mirom na ušću rječice Žitve u Dunav 1606. godine, sklopljenim na dvadeset godina između Osmanskog i Bečkog dvora, zabranjena su sva četovanja i upadi na prekogranična područja. Sve su se hajdučke i dobrovoljačke postrojbe trebale raspustiti, a nijedna strana neće napadati pogranične utvrde, niti smije štititi odmetnike koji se ne drže dogovora utanačenim tim mirom. Stare utvrde su jedna i druga strana smjele popravljati, ali nisu mogle graditi nove. Nakon potpisanog dokumenta o miru provedeno je i razgraničenje zemalja prema stanju zatečenom na terenu. Prema dokumentu o razgraničenju Hrvatska je stekla po prvi puta međunarodno priznatu granicu prema Osmanskom Carstvu. Ta je granica išla rijekom Dravom do Vizvara na mađarskoj strani, istočno od Đurđevca te dalje na jug prema Savi. Ovaj mir je bio preduvjet za oporavak i obnovu šireg područja današnje sjeverozapadne Hrvatske, a posebno su ga uspješno za svoj razvoj iskoristili Varaždinci.
Uspon Varaždina u 17. i 18. stoljeću
Nakon potpisivanja mira kralj je nagradio bana Tomu Erdődyja za zasluge u ratu i obrani Hrvatskog kraljevstva. Godine 1607. dao mu je varaždinsku utvrdu, posjede oko Varaždina i imenovao ga nasljednim županom varaždinskim.
mini|270px|Prikaz Varaždina oko 1688. godineVaraždin je bio i crkveno sjedište, tj. središte Varaždinskog arhiđakonata Zagrebačke biskupije. Najstariji popis župa Varaždinskog arhiđakonata u ranome novom vijeku je iz 1638. godine. Tada se spominju sljedeće župe (u zagradi su navedeni tadašnji župnici): Sv. Križ u Križovljanu (župnik Nikola Belančić), Sv. Petar u Petrijancu (Juraj Tičić), Sv. Nikola u Varaždinu (Ivan Šantok), Blažena Djevica Marija u Biškupcu (Matija Kos), Sv. Bartolomej u Žabniku – kasnije Bartolovcu (Stjepan Sekirnjak), Sv. Martin u Varaždinskim Toplicama (Martin Lovrečki), Sv. Ilija Obrež (Mihael Senković), Sv. Margareta u Beli – kasnije Margečanu (fra Simon Apolonis), Bl. Marija Magdalena u Ivancu (Pavao Kramarić), Sv. Vid u Vidovcu (Petar Cvetković) i Sv. Marko u Vinici (Petar Jembreković).
Iako je Hrvatski sabor nastojao smanjiti prepreke za trgovinu, dio kojih su bile mitnice, došlo je do osnivanja novih. Grad Varaždin je 25. ožujka 1655. dobio kraljevu povelju za podizanje mitnice u Knegincu ili na rijeci Plitvici. Na zahtjev grofova Emerika i Jurja Erdődyja Hrvatski je sabor 11. kolovoza 1655. spriječio podizanje te mitnice. Gradska općina Varaždina je krajem 17. stoljeća uspjela podignuti mitnicu na Kamenom mostu, a grofovi Erdődy su ponovo, ali ovaj puta neuspješno, pokušali spriječiti njeno podizanje.