mini|Scena iz filma "Oklopnjača Potemkin" Kinematografija Sovjetskog Saveza uključuje filmove bivših republika Sovjetskog Saveza u kojima se odražavaju elementi njihove predsovjetske kulture, jezika i povijesti, iako su ponekad bili cenzurirani. Najistaknutije su bile Ruska SFSR, Armenska SSR, Gruzijska SSR, Ukrajinska SSR, te u nešto manjoj mjeri Litvanska SSR, Bjeloruska SSR i Moldavska SSR. Istovremeno su nacionalnom filmskom industrijom, u potpunosti nacionaliziranoj tijekom većine svoje povijesti, upravljale filozofije i zakoni koje je zadala monopolistička Komunistička partija, koja je uvela novi pogled na film, socrealizam, drugačiji od onog prije ili poslije postojanja Sovjetskog Saveza.
Povijesni pregled Sovjetski Savez je službeno počeo postojati 30. prosinca 1922. Od samoga početka nova je republika smatrala da će film biti idealno propagandno sredstvo za Sovjetski Savez zbog svoje popularnosti među novim građanstvom; Vladimir Lenjin ga je proglasio najvažnijim medijem za obrazovanje masa putevima, značenjima i uspjesima komunizma, stajalište koje je kasnije zauzimao i Josif Staljin. U međuvremenu, između Drugog svjetskog rata i Ruske Revolucije filmska industrija i njezina infrastruktura (npr. električna struja) su bile u tako lošem stanju da više nisu funkcionirale. Većina kinodvorana se nalazila u prolazu između Moskve i Sankt Peterburga, a veći dio je bio izvan funkcije. Uz to je većina glumaca, producenata, redatelja i drugih umjetnika iz predsovjetske Rusije pobjegla iz zemlje ili se pridružila Crvenoj armiji koja je napredovala sve više i više na jug prema onome što je preostalo od Ruskog carstva. Štoviše, nova vlada nije imala dodatnih sredstava za intenzivnu obnovu filmske infrastrukture. Zato su u početku birali između dopuštenja za projekt i smjernica u cenzuri, i ostavljanja preostale filmske industrije u privatnim rukama. Kako se to odnosilo većinom na kinodvorane, prvi filmovi koji su se prikazivali u Sovjetskom Savezu bili su reciklirani filmovi nastali za vrijeme Ruskog carstva i filmovi uvezeni u tom razdoblju, u mjeri u kojoj je odlučeno da nisu uvredljivi za novu ideologiju. Ironično, prvi film prikazan u Sovjetskom Savezu nije se baš uklapao u nju: bio je to Otec Sergij (1918.), religiozni film dovršen tijekom zadnjih tjedana Ruskog carstva.
mini|Poster filma "Otec Sergij" Osim toga, vlada je uglavnom mogla financirati samo kratke obrazovne filmove, od kojih su najčuvenije bile agitke - propagandni filmovi napravljeni s namjerom da "agitiraju", uključe i ushite mase da u potpunosti sudjeluju u aktivnostima koje je odobrila vlada, te se učinkovito obračunaju s onima koji se protive novom poretku. Ovi kratki filmovi (najčešće od jedne role) su često bili jednostavna vizualna pomagala i pratnja predavanjima uživo i govorima, te su ih predavači nosili iz grada u grad, iz sela u selo, da indoktriniraju sve selo, čak dosizajući područja u kojima nikad prije nisu vidjeli film.
Filmske novosti, npr. dokumentarci, bili su drugi veliki format rane sovjetske kinematografije. Serija novosti Dzige Vertova, Kino-Pravda (1922. – 1925.), imala je propagandnu funkciju; Vertov je iskoristio seriju za promociju socrealizma, ali također i za eksperiment s kinematografijom.
Ipak, 1921. još uvijek nije bilo funkcionalnog kina u Moskvi sve do kraja godine.Enciklopedija Kino, Sovetskaja kinematografija Nagli uspjeh, koji je nastao korištenjem starih ruskih i uvoznih dugometražnih filmova, značajno je obnovio industriju, utoliko više što vlada nije značajno ili neposredno regulirala što se prikazuje, te se do 1923. g. otvorilo dodatnih 89 kinodvorana. Usprkos ekstremno visokom oporezivanju prodaje karata i najmova filmova, postojala je motivacija za individualce da opet započnu snimati dugometražne filmove, - bilo je mjesta za prikazivanje filmova -, premda su sada morali prilagoditi temu novom svjetonazoru. U ovom kontekstu, redatelji i scenaristi koji su ostali da podrže ciljeve komunizma brzo su počeli dominirati u industriji, jer su mogli najvjerodostojnije i najuvjerljivije stvoriti filmove koji su mogli ispuniti zahtjeve vladinih cenzora. Pridružili su im se novi talenti, te je stvorena umjetnička zajednica čiji je cilj bio definirati "sovjetski film" kao nešto drugačije i bolje od produkcije "dekadentnog kapitalizma". Vođe ove zajednice smatrali su da je za ovaj cilj bitno da postoji sloboda eksperimentiranja s cijelim filmom, stajalište koje će rezultirati raznim poznatim kreativnim pokušajima, ali i cenzurom.
Oklopnjača Potemkin Sergeja Ejzenštejna pojavila se 1925.; propagandni film je velikim dijelom bio izmišljen, te je propovijedao o vrlinama proletarijata. Partijski vođe su ubrzo shvatili da teško kontroliraju redateljev izraz, djelomično zato što je konačno razumijevanje značenja filma bilo varavo.
Jedan od najpopularnijih filmova 1930-ih bio je Cirk. Odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata bili su prikazani filmovi u boji, npr. Kamennyj cvetok (1946.), Skazanije o zemlje Sibirskoj (1947.), Kubanskije Kazaki (1949.). Drugi značajniji filmovi 1940-ih uključuju filmove Aleksandr Nevskij i Ivan Groznyj.
Kasnih 1950-ih i ranih 1960-ih nastali su filmovi Ballada o soldate koji je 1961. osvojio nagradu za najbolji film na dodjeli BAFTA-e, te Let'at žuravli.
Film Vysota se smatra jednim od najboljih filmova 1950-ih (također je postao osnova pokreta autorske pjesme).
1980-ih su se pojavili filmovi u kojima se otvoreno govorilo o osjetljivim pitanjima. Npr. Pokajanije, o staljinovim represijama u Moldavskoj SSR i Kin-dza-dza!, alegorični znanstvenofantastični film.
Cenzura Nakon Staljinove smrti sovjetski filmaši su dobili slobodu da prikaziju likove i priče, koje je, po njihovom mišljenju, publika željela vidjeti. Međutim, industrija je ostala dio vlasti, te je materijal, koji se smatrao politički uvredljivim ili nepoželjnim, bio ili uklonjen, remontiran, ponovno snimljen ili arhiviran. U rijetkim bi slučajevima filmaši uspjeli uvjeriti vlast u nedužnost svojeg rada, a film bio prikazan. Definicija "socijalistički realizam" je bila liberalizirana da omogući razvoj humanijih likova, ali temelji komunizma se još uvijek nisu smjeli kritizirati. Osim toga, stupanj relativne umjetničke slobode je bio različit od administracije do administracije.
Osobitosti nastale cenzurom:
Prvo poglavlje epskog filma Osvoboždenije je snimljeno 20 godina nakon druga dva dijela. Režiser Aleksandr Dovženko je odbio umanjiti greške Sovjetskog visokog zapovjedništva tijekom prve godine rata, te je umjesto toga čekao trenutak kad će moći snimiti taj dio. Drugi dio filma Ivan Groznyj Ejzenštejna dovršen je 1945., ali je prikazan 1958. g., pet godina nakon Staljinove smrti. Ejzenštejnov Aleksandr Nevskij je bio cenzoriran prije njemačke invazije na Sovjetski Savez zbog prikaza snažnog ruskog vođe koji prkosi vojsci njemačkog Teutonskog reda. Film je nakon invazije bio prikazan u propagandne svrhe, te je dobio pohvalne kritike.
Revolucija i građanski rat Prva sovjetska ruska državna organizacija, Odjel za film Narkomprosa (rus. Народный комиссариат просвещения, hrv. Narodni komesarijat za prosvjetu), utemeljen je 1917. g. Radom nacionaliziranih filmskih studija je upravljao Sveruski odjel za fotografiju i kino, 1923. preimenovan je u Goskino, a 1926. - u Sovkino. Prva državna filmska škola, univerzitet kinematografije "S.A. Gerasimov", utemeljena je u Moskvi 1919.
Tijekom ruskog građanskog rata, agitacijski vlakovi i brodovi su posjećivali vojnike, radnike i seljake. Predavanja, izvještaje i političke sastanke su pratile filmske novosti o događajima na različitim frontama.
1920-e 1920-ih grupa koja se bavila dokumentarnim filmom na čelu s Vertovim pretvorila je konvencionalne filmske novosti u "žurnalistički film u čijem je središtu slika", koji je postao baza ruskog dokumentarnog filma. Tipični su primjeri serija novosti Kino-Pravda i film Šagaj, Sovet! Vertova, čiji su eksperimenti i dostignuća u dokumentarnom filmu utjecali na razvoj ruske i svjetske kinematografije. Drugi važni filmovi 1920-ih su povijesno-revolucionarni filmovi Esfir Šub, npr. Padenije dinastii Romanovyh. Film Gidrotorf Jurija Željabužskog je označio početak znanstveno-popularnih filmova. Dugometražni agitacijski filmovi 1918. – 1921. su bili važni u razvoju filmske industrije. Inovacije su naročito izražene u radu Ejzenštajna: Oklopnjača Potemkin je bila značajna zbog inovativne montaže i metaforične kvalitete filmskog jezika. Ejzenštejn je razvio koncept revolucionarnog epa u filmu Okt'abr. Značajan je bio film Mat' Vsevoloda Pudovkina, ekranizacija romana Mati Gorkog iz 1926. Pudovkin je razvio teme iz revolucionarne povijesti u filmu Konec Sankt-Peterburga (1927.). Drugi značajni nijemi filmovi se bave suvremenim životom, npr. Dom na Trubnoj Borisa Barneta. Filmovi Jakova Protazanova su posvećeni revolucionarnoj borbi i stvaranju novog načina života, npr. Don Diego i Pelageja (1928.). Ukrajinski redatelj Dovženko je značajan zbog povijesno-revolucionarnog epa Zvenigora, Arsenal i Zemlja.Yakubovich-Yasny, Odysseus, Sovetskoje kino, Yandex.Slovari
1930-e Ranih 1930-ih ruski su filmaši primijenili socrealizam u svom radu. Između ostalih, nastao je film Čapajev o ruskim revolucionarima i društvu za vrijeme revolucije i građanskog rata. Tema revolucije se pojavljuje u filmovima kao što su Zlatyje gory Sergeja Jutkeviča, Okraina Borisa Barneta i trilogiji Maksim Grigorija Kozinceva i Leonida Trauberga: Junost' Maksima, Vozvraščenije Maksima i Vyborskaja storona. Značajni su i biografski filmovi o Vladimiru Lenjinu, npr. Lenin v Okt'abre i Lenin v 1918 godu Mihaila Romma. Život ruskog društva i svakodnevni ljudi prikazani su u filmovima kao što su Semero smelyh i Gorod molodyh Sergeja Gerasimova. Komedije Grigorija Aleksandrova, npr. Cirk, Volga-Volga i Svetlyj put'''; Bogataja nevesta Ivana Pyrjeva i U samogo sinego mor'a Borisa Barneta usmjereni su na psihologiju obične osobe, entuzijazam za posao i netoleranciju na posljednje ostatke prošlosti. U središtu mnogih filmova su nacionalni junaci, npr. Aleksandr Nevskij Ejzenštejna, Minin i Požarskij Vsevoloda Pudovkina i Bogdan Hmeljnickij Igora Savčenka. Adaptirani su klasici književnosti, npr. trilogija Marka Donskoja o Maksimu Gorkom: Detstvo Gor'kogo, V ljud'ah i Moi univerzitety.
Tijekom kasnih 1920-ih i ranih 1930-ih staljinističko krilo Komunističke partije učvrstilo je svoj autoritet, te pokrenulo kulturnu i ekonomsku transformaciju Sovjetskog Saveza. NEP (Nova ekonomska politika) je zamijenjen sustavom centralnog planiranja. Novo je vodstvo proglasilo "kulturnu revoluciju" u kojoj je partija mogla kontrolirati kulturna pitanja, uključujući umjetničko izražavanje. Kinematografija se nalazila između umjetnosti i ekonomije; zato je bilo nužno temeljito je reorganizirati u ovom razdoblju transformacije.
Da bi se implementiralo centralno planiranje u kinematografiju, stvoren je novi birokratski entitet - Sojuzkino (1930.), koji je sada koordinirao sve aktivnosti dosada autonomnih studija i distributivnih mreža stvorenih u NEP-u. Nadležnost Sojuzkina se također odnosila na studije nacionalnih republika kao što je filmski studio "A. Dovženko", koji je bio samostalniji tijekom 1920-ih. U Sojuzkinu su radili ekonomski planeri i politički stručnjaci koji su bili zaduženi za to da formuliraju planove za godišnju produkciju za studije, te zatim motre distribuciju i prikazivanje završenih filmova.
S centralnim planiranjem je došlo još više centralizirane ovlasti nad kreativnim odlukama. Razvoj scenarija je postao dug, mučan proces pod birokratskim sustavom, s mnogobrojnim komitetima koji su pregledavali nacrte i tražili preradbu. Cenzura je svake godine postajala sve zahtjevnija, paralelno s rastućom kulturnom represijom staljinističkog režima. Projekti dugometražnih filmova bi se razvlačili mjesecima ili godinama, te su ih u svakom trenutku mogli ukinuti.