thumb|300px|Trenutak kada atentator Vlado Černozemski skače na automobil i ubija jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića u Marseilleu, 9. listopada 1934. godine u 16 sati i 20 minuta

Atentat u Marseilleu na jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića dogodio se u utorak, 9. listopada 1934. godine, prilikom njegovog službenog posjeta Francuskoj, u Marseilleu, na trgu Berzamski, u 16 sati i 20 minuta.

Atentator, Vlado Černozemski, podrijetlom Bugarin, Historical Politics and Historical “Masterpieces” in Macedonia before and after 1991* , preuzeto 6. lipnja 2012. pripadnik Unutrašnje makedonske revolucionarne organizacije (skraćeno VMRO), usmrtio je kralja Aleksandra, a francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou, ranjen je u ruku zalutalim policijskim metkom te je zbog neprikladne medicinske pomoći iskrvario i umro. Oko atentata su surađivali ustaše i VMRO, koji nisu željeli da Hrvati i Makedonci (koji su smatrani Bugarima , preuzeto 6. lipnja 2012.Ivan Mihaйlov, "Spomeni", 1973, tom IV, glava sedma Sъbitieto v Marsiliя, str. 509 - "Sъrbite tretiraha makedonskite bъlgari gore-dole taka, kakto bяha tretirani negrite ot onia gospoda, koito nяkoga po Afrika s laso sa gi lovili i prodavali prez okeana za černa rabota."Ivan Mihaйlov, "Spomeni", 1973, tom IV, glava sedma Sъbitieto v Marsiliя, str. 538 - "No kato se ozova pri hъrvatite, toй napъlno e znael, če vragъt na hъrvati i makedonski bъlgari be obщ.") žive pod srpskom dominacijom, posebno nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature i donošenja oktroiranog ustava, , preuzeto 6. lipnja 2012. nego su se zalagali za stvaranje neovisnih država Makedonije i Hrvatske. , preuzeto 6. lipnja 2012. U atentat su bile umiješane i pojedine strane sile, u prvom redu Mussolinijeva Italija, koja je imala teritorijalne pretenzije prema Jugoslaviji, odnosno njezinoj jadranskoj obali.

Prilike u zemlji Situacija u Makedoniji Na jugoistoku Kraljevine SHS i dalje je bilo otvoreno "makedonsko pitanje". Nezadovoljna komadanjem makedonskih područja, Unutrašnja makedonska revolucionarna organizacija (VMRO) nastavila je oružanu borbu za oslobođenje i ujedinjenje čitave Makedonije (egejske, pirinske i vardarske)."Prinos kъm istoriяta na Makedonskata Mladežka Taйna Revolюcionna Organizaciя", Kosta Cъrnušanov, Makedonski , Naučen Institut, Sofiя, 1996.

Nasuprot tome, u novoosvojenim područjima, beogradska vlada je provodila dosljednu politiku srbizacije. , preuzeto 6. lipnja 2012. U školama je provođena sustavna politika denacionaliziranja i posrbljavanja Makedonaca, Bugara i drugog makedonskog stanovništva. Beogradska vlada je nametala i lingvističku politiku srbizacije u Makedoniji, koja je nazivana "Južnom Srbijom" (neslužbeno) ili "Vardarskom banovinom" (službeno). Govorni jezik makedonskih Slavena službeno je smatran dijalektom nepostojećeg srpsko-hrvatskog jezika.Friedman, V. (1985.) "The sociolinguistics of literary Macedonian" in International Journal of the Sociology of Language. Vol. 52, str. 31.-57. Pritom, ovaj južni dijalekt potiskivan je obrazovanjem, u vojsci i raznim drugim sredstvima, a njegova uporaba bila je kažnjiva. , preuzeto 6. lipnja 2012.

Zbog ovakve politike, vlada je došla u sukob s aktivnostima makedonskih i pro-bugarskih grupa. U Makedoniji su vođene prave oružane borbe žandarmerije s komitima, a jugoslavenske vlasti maltretirale su tisuće ljudi pod sumnjom suradnje s Unutrašnjom makedonskom revolucionarnom organizacijom.Петър Петров, "Македония. История и политическа съдба", том ИИ, Издателство "Знание", София, 1998, str. 140–141.

Situacija u Hrvatskoj Nastanak zajedničke države Hrvata i Srba 1918. godine je, umjesto okončanja, doveo do pojačavanja dotada tinjajućeg sukoba između srpskog i hrvatskog nacionalizma. Vodeći hrvatski političari, među kojima se najviše isticao Stjepan Radić i njegova Hrvatska pučka seljačka stranka, zalagali su se da nova država postane federalna republika, dok su se vodeći srpski političari na čelu s premijerom Nikolom Pašićem i uz potporu kralja Aleksandra I. Karađorđevića, zalagali za koncept unitarne monarhije. Potonji je koncept je prihvaćen 28. lipnja 1921. godine u obliku Vidovdanskog ustava, koji je na području Hrvatske izazvao ogorčenje kako samim načinom na koji je izglasovan - običnom većinom članova Ustavotvorne skupštine umjesto predviđene dvotrećinske, i uz otvoreno podmićivanje muslimanskih zastupnika - tako i time da je Hrvatska novim centralističkim uređenjem izgubila određene elemente vlastite državnosti (Sabor kao parlament, domobranstvo kao vojsku, bana kao šefa države) očuvane kroz stoljeća strane mađarske i austrijske vlasti. Osim shvaćanja da će Hrvatska i Hrvati u novoj državnoj zajednici imati podređen položaj, nezadovoljstvu je značajno pridonijela i široko raširena korupcija, a koju su Srbi poput zaraze donijeli u Hrvatsku. Korupcija je do 1918. godine Hrvatima bila potpuno nepoznat, u Srbiji široko raširen društveno prihvaćeni kriminalni koncept zlouporaba svakog državnog položaja, kao i bahatost i nesposobnost nove državne uprave kojom su dominirali kadrovi iz Srbije. Pokušaji hrvatskih političara da "hrvatsko pitanje" ponovno stave na dnevni red, bilo kroz stranoj javnosti, bilo zahtjevima za novo državno uređenje, uglavnom su doživljavali neuspjeh i kao reakciju imali optužbe za izdaju, a u nekim slučajevima i policijsku represiju.

Ključan događaj koji će srpsko-hrvatski sukob dovesti do nove eskalacije bio je atentat u Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. godine prilikom kojeg je Puniša Račić, srpski političar iz Crne Gore i dvorski agent, pucao na zastupnike Hrvatske seljačke stranke na mjestu ubivši Pavla Radića i Đuru Basarička, ranivši Ivana Pernara i Ivana Granđu te teško ranivši Stjepana Radića koji od posljedica atentata umire u Zagrebu, 8. kolovoza 1928. godine.HSS GO Novska: Povijest HSS-a, (u međumrežnoj pismohrani archive.org 14. kolovoza 2015.), preuzeto 9. studenoga 2018. Taj je događaj duboko pogodio hrvatsku javnost, stvorivši od Radića mučenika, ali i izazvavši nerede koji će kralju Aleksandru poslužiti kao izgovor da 6. siječnja 1929. godine proglasi Šestosiječanjsku diktaturu i državi nametne ideologiju tzv. integralnog jugoslavenstva kojim je ukinuto službeno korištenje hrvatskog imena. Tijekom diktature zabranjen je rad političkih stranaka, što je uključivalo i HSS koja je do tada već na svoju stranu dovela uvjerljivu većinu hrvatskog naroda. Svi su ti procesi doveli do radikalizacije hrvatske javnosti i političara, koji počinju ne samo odbacivati bilo kakav koncept zajedničke države Srba i Hrvata, nego stvaranje samostalne hrvatske države koja bi zamijenila Jugoslaviju nastoje ostvariti nasiljem, odnosno oružanom borbom. mini|300px|Plakat UHRO-a objavljen nakon ubojstava Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji (Stjepan Radić, Pavle Radić, Đuro Basariček, Milan Šufflay, Marko Hranilović, Matija Soldin, Ivan Rosić...)

U tome se najviše istakla Ustaša - hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO), koja je osnovana dan nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature 7. siječnja 1929. godine u Italiji. Neposredno po zavođenju diktature 1929. godine, u Sofiji dolazi do sastanka vođa UHRO (Ustaša - hrvatska revolucionarna organizacija) Ante Pavelića i VMRO (Vnutarnja makedonska revolucionarna organizacija) Vanče Mihajlova. Tom prigodom dogovaraju se o zajedničkom budućem djelovanju i potpisuju "Sofijska deklaraciju" koja predviđa stvaranje neovisnih država Hrvatske i Makedonije. Ivan Vanča Mihajlov: makedonski revolucionar uskraćen za domovinu i korijene , preuzeto 6. lipnja 2012. U rujnu 1932. godine organiziran je Lički ili Velebitski ustanak, kada naoružani ustaše napadaju žandarmerijsku postaju kraj Gospića. Komunistička partija Jugoslavije proglasom »pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu«.List Proleter, organ CK KPJ, u broju od 28. prosinca 1932. godine.

Šestosiječanjska diktatura

Šestosiječanjska diktatura je bilo razdoblje diktature u Kraljevini SHS od 6. siječnja 1929. do 3. rujna 1931. godine kada je kralj Aleksandar I. Karađorđević raspustio Narodnu skupštinu, Parlamentarizam u Srbiji , preuzeto 6. lipnja 2012. zabranio rad svih političkih stranaka i sindikata, političke skupove, uveo cenzuru, proglasio ideologiju "integralnog jugoslavenstva" te državi promijenio ime u Kraljevina Jugoslavija.

Tijekom diktature proganjani su i zatvarani mnogi politički protivnici centralizma, prije svega članovi Komunističke partije Jugoslavije, Hrvatske republikanske seljačke stranke i Unutarnje makedonske revolucionarne organizacije. Diktatura je službeno ukinuta 3. rujna 1931. godine donošenjem Oktroiranog ustava, kojim je potvrđen osobni režim Aleksandra Karađorđevića. I nakon prestanka diktature, nastavljeni su progoni i zatvaranja političkih protivnika.

U zatvoru Lepoglava početkom 1934. godine dolazi do stvaranja "Zajednice političkih osuđenika: hrvatskih nacionalnih revolucionara, makedonskih nacionalnih revolucionara i komunista", u cilju zajedničke borbe protiv kraljeve "vojnofašističke" diktature.Šime Balen, Prisjećanje na robijašku epozodu Antifašističke fronte, u zborniku: Antisemitizam, holokaust, antifašizam, Zagreb: Židovska općina Zagreb, 1996, str. 210-213.

Neuspjeli atentati Ubojstvu Aleksandra I. Karađorđevića je prethodilo nekoliko neuspjelih atentata.

Prvi od njih je navodno trebao planiran za vrijeme prvog svjetskog rata 1916. godine, u Solunu, gdje je bila smještena tadašnja srpska vlada u izbjeglištvu, a zbog čega je na solunskom procesu osuđen i pogubljen Dragutin Dimitrijević Apis.Dražen Boroš, O Ustašama ‘s ljubavlju’: Novi film koji daje drugačiju sliku o ustaškom pokretu!, dnevno.hr, 12. listopada 2014. Nakon usvajanja Vidovdanskog ustava 1921. godine, komunisti su organizirali neuspješan atentat na kralja Aleksandra I. Karađorđevića. Atentator je bio Spasoje Stejić koji je kasnije, u Vidovdanskom procesu 1922. godine, osuđen na smrt, ali mu je kazna preinačena na 20 godina robije. Politika.rs: Atentati na Aleksandra i Pašića, preuzeto 5. lipnja 2012. Dana 17. prosinca 1933. godine Petar Oreb, Josip Begović i Antun Podgorelec, pripadnici ustaškog pokreta, pokušavaju ubiti kralja Aleksandra prilikom njegove posjete Zagrebu.Nada Kisić Kolanović, Mladen Lorković: Ministar urotnik, Golden marketing-Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 1998., , str. 22. Atentatori su bili uhićeni prije ostvarenja cilja ali su prigodom uhićenja ubili jednoga agenta a Sud za zaštitu države osudio je na smrt Oreba i Begovića te Podgorelca na doživotnu robiju.

Utjecaji stranih sila Bugarska i VMRO Bugarska vlada je, smatrajući Makedonce Bugarima, pred Društvom naroda pokretala pitanje Makedonaca kao pitanje položaja bugarske nacionalne manjine. Pokraj toga, bugarska vlada je dopuštala Unutrašnjoj makedonskoj revolucionarnoj organizaciji (VMRO) nesmetano djelovati na njezinome teritoriju i odatle vršiti napade na pogranična područja Makedonije koja su se našla u sastavu Kraljevine SHS. U 1923. i 1924. godini je u regiji Vardarske Makedonije je djelovalo 53 čete, od čega 36 iz Bugarske, 12 lokalnih i 5 iz Albanije. Ukupna brojno stanje ljudstva je bilo 3.245 komita, predvođenih od 79 vojvoda. Zabilježeno je 119 bitki i 73 teroristička akta. Srpski gubitci su bili 304 poginula vojnika i više od 1.300 ranjenih. VRMO je izgubio 68 boraca, a stotine su bile ranjene.

Državni udar vojno-političke organizacije zveno, svibnja 1934. godine doveo je do raskida bugarske države s VMRO. Okrećući se suradnji s Francuskom i Jugoslavijom, zvenari su razoružali komitske čete i uhitili političke vođe.

Mussolini i Ustaše