Povijest Armenije je povijest Armenaca, države Armenije i prostora na kojem se ona danas nalazi.
Drevna povijest
Armenija se nalazi na visoravni koja okružuje biblijsku planinu Ararat na kojoj je Noina arka pristala nakon velike poplave (Knjiga postanka 8:4). Nadavna arheološka istraživanja su pronašla najstariju kožnu cipelu (iz oko 5500. pr. Kr.),najstarija cipela na svijetu na stranicama CNN-a. Posjećeno 4. ožujka 2011. suknju i pogon za proizvodnju vinaNajstarija vinarija na stranicama National Geographic-a. Posjećeno 4. ožujka 2011. iz oko 4000. pr. Kr., što svjedoči o razvijenoj kulturi ranog brončanog doba. Prema predaji, Noin pra-praunuku, Haik (Հայկ) je bio vođa naroda koji je 2492. pr. Kr. pobijedio Babilonskog kralja Bela (Nimrod) i uspostavio prvu Armensku državu Haik na području Ararata.Razmik Panossian, The Armenians: From Kings And Priests to Merchants And Commissars, Columbia University Press (2006), , str. 106.
Nekoliko drevnih carstava se prostiralo na područjima Armenije, kao što su Hetitsko Carstvo (na vrhuncu moći), Huritsko kraljevstvo Mitani (oko 1500. – 1300. pr. Kr. na povijesnom području jugozapadne Armenije) i Konfederacije Hajasa (oko 1500. – 1200. pr. Kr. na ostalom području Armenije), te Naroda Nairi (12. – 9. stoljeće pr. Kr.) i Kraljevstva Urartu (1000. – 600. pr. Kr.). Svaki od ovih naroda i plemena je sudjelovalo u oblikovanju Armenskog narodaVahan Kurkjian, History of Armenia (1964 ed.), 1958., Michigan: Armenian General Benevolent Union. Posjećeno 4. velječe 2011.Armenska sovjetska enciklopedija, 1987., Jerevan: Armenska enciklopedija. Posjećeno 4. velječe 2011.Martiros Kavoukjian, The Genesis of Armenian People, 1982., Montreal. Kralj Urartua, Argištis I. je osnovao armensku prijestolnicu Erevan 782. pr. Kr. Oko 600. pr. Kr. na vlast u Armeniji dolazi dinastija Orontida koji su osnovali prvo Armensko Kraljevstvo.
Najstariji zapis imena armenske države su staroperzijski "Behistunski natpisi" iz 515. pr. Kr. i to kao Armina (30x20px 30x20px 30x20px 30x20px 30x20px) i zapis Hekateja Miletskog na starogrčkom (Αρμενια, tj. Armenia, po armenskom vođi Aramu, koji je prema legendi bio šesti član Haikove loze (praunuk Haikova praunuka) iz 476. pr. Kr.
Kraljevina Armenija
mini|lijevo|Ečmijazdinska katedrala iz 303. godine mini|desno|Armensko kraljevstvo za vrijeme dinastije Arsakida 150. godine Armenija je za vladavine Tigrana Velikog (95. – 66. pr. Kr.) postala jednom od najvažnijih kraljevstava u području između Crnog mora, Sredozemlja i Kaspijskog jezera. Kako se nalazila između dvije supersile, Rimskog Carstva i Perzijskog Carstva, često je bila mjesto njihovih sukoba. U sljedećim stoljećima Armensko kraljevstvo je izmjenjivalo razdoblja autonomija s razdobljima stranih vladara kao što su: Asirci, Perzijanci, Grci, Parti, Rimljani, Bizant, Arapi, Mongoli, i naposljetku Perzijanci i Osmanlije.
Armenska vjera u to vrijeme je bila mazdaistički zoroastrizam orijentiran na štovanje Mihra (Mitre), a kršćanstvo se počelo širiti već oko 40. godine. mini|Crkva sv. Ripisme u Ečmijazdinu iz 618. godine Armenska dinastija Arsakida ili Aršakuni (arm. Արշակունի) je vladala armenskim kraljevstvom od 54. do 428. godine. Nekad je bila ogrankom iranskih partskih Arsakida, a onda su postali posebnom armenskom dinastijom. Arsakidski kraljevi su uz prekide vladali kroz kaotične godine nakon pada dinastije Artaksida od 62. kad je Trdat I. Armenski osigurao arsakidsku vlast u Armeniji. Neovisni vladarski niz je uspostavio Vologaz II. Armenski (Valarses/Vagaršak) 180. godine. Dva najvažnija događaja u armenskoj povijesti za vrijeme vlasti ove dinastije su konverzija Armenije na kršćanstvo koju je sproveo sveti Grgur Prosvjetitelj 301. i stvaranje armenskog pisma kojeg je napravio sveti Mesrop Maštoc 405. godine. Kralj Trdat III. (238. – 314.) je već 301. godine proglasio kršćanstvo državnom vjerom, postavši prva država koja je formalno preuzela kršćanstvo kao službenu državnu vjeru - 12 godina prije Rima (za vrijeme cara Galerija i službene rimske tolerancije kršćanstva), i 36 godina prije krštenja Konstantina Velikog. Armenska apostolska crkva je imala svoje sjedište (katolikos) u Ečmijadzinu, a ime je dobila jer su je navodno osnovali sami apostoli Sveti Juda Tadej i Sveti Bartol koji su propovijedali po Armeniji.
Nakon propasti Armenskog kraljevstva 428. godine, većinom je potpala pod vlast Sasanidske Perzije kao vojna krajina (marcpanat pod upravom generala), dok je manji dio bio poluneovisna kneževina pod Bizantskim Carstvom. Armenski marcpanat je nakon ustanka 451. godine ostvario vjersku slobodu i gotovo potpunu autonomiju od Sasanida, sve do 636. godine kada ju osvajaju Arapi.
Arapska vlast
Halid ibn al-Walid je nakon osvajanja Jazire koncem ljeta 638. zapovijedio osvajanje bizantskog teritorija sjeverno od nje.Haykal, Muḥammad Ḥusayn (1990), Al-Faruq, 'Umar, Dār al-Maʻārif Publishers, Haykal 1990, str. 146 Kampanja na Armeniju i Anatoliju uključila je zauzimanje Edesse, Amide (Diyarbakır), Malatyje te upade na Bizantsku Armeniju sve do regije Ararata i u središnju Anatoliju. Bizantska Armenija osvojena je 638. – 369. godine. Perzijska Armenija pala je pod arapski Rašidunski Kalifat do 645. godine.
Od 645. je dvjesta godina Armenija bila pod arapskom vlašću. Završilo je uspostavom bagratidskim kraljevstvom Armenije 885. godine.
Armenski emirat je bio neovisna kneževina u sklopu Arapskog Carstva kojim je upravljao armenski knez kojeg je morao priznati bagdadski kalif, ali i Bizantski car. U to vrijeme su se s Armenijom ujedinila i područja koja su bila pod bizantskom vlašću, a prostirala se i na područjima Gruzije, Kavkaške Albanije. Prijestolnica joj je bila u gradu Dvinu.
Srednjovjekovna Armenija
Kada je Arapsko Carstvo oslabjelo 884. godine, Armenija je ostvarila svoju autonomiju pod dinastijom Bagratida, koja je potrajala sve do 1045. godine. Bagratidska Armenija je imala prijestolnicu u Aniju (danas u Turskoj) a sastojala se od nekoliko neovisnih kneževina kao što je bilo Kraljevstvo Vaspurakan (oko jezera Van u današnjoj Turskoj) kojim su vladali Artsruni.
Neovisna Armenska kraljevstva mini|lijevo|Kilikijsko armensko kraljevstvo od 1199. – 1375. godine mini|Zakaridsko armensko kraljevstvo od 1201. – 1330-ih Bizantsko Carstvo osvaja Armeniju 1045. godine, ali je već nakon bitke kod Mancikerta 1071. godine osvajaju Turci Seldžuci. Kako bi izbjegao sudbinu njegovog rođaka, bagratidskog kralja Gagika II., vladar Anija, Roupen, sa svojim vojnicima bježi u planine Taurusa i naposljetku u Kilikiju gdje je osnovao Kilikijsko Armensko Kraljevstvo.
Kilikijsko kraljevstvo je bilo veliki saveznik križarima i predstavljalo se bastionom kršćanstva na Istoku. Vjerodostojnost među Armencima je dobilo prijenosom katolikosa (vjerskog središta Armenske apostolske crkve) u Kilikiju.
Slabljenjem Seldžučkog Carstva početkom 12. stoljeća, armenski kneževi dinastije Zakarida su osnovali Zakaridsku Armeniju na području sjeverne i istočne Armenije. Ova Armenija je opstala kao neovisna kneževina koja je priznavala vlast najprije Seldžuka, potom Gruzijskog kraljevstva, Azerbajdžanskih Ildizugida i Horezmijskog Carstva. Plemićka obitelj Orbelian je dijelila kontrolu nad ovom Armenijom s vladarskom dinastijom Zakarida, osobito u pokrajinama Sjunik i Vajoc Dzor. Propala je nakon Mongolske invazije 1230-ih, nakon koje su uslijedile invazije drugih srednjoazijskih kraljevstava (Kara Koyunlu, Timuridsko Carstvo i Ak Koyunlu).
Kilikijska Armenija je najprije Mongole učinila svojim saveznicima, ali nakon što su ovi prešli na islam podlegli su napadima Mameluka iz Egipta i konačno propala 1375. godine.
God. 1454., Otomansko Carstvo i Safavidska Perzija su podijeli armenska područja.
Perzijska Armenija mini|Erevanski Kanat (1604. – 1828.) i Nahičevanski Kanat (1747. – 1828.) u sklopu Perzijskog Carstva
Zbog svog strateškog položaja, Armenija je bila područje ratovanja Osmanlija i Perzijanaca, tako je npr. grad Erevan tijekom Tursko-Perzijskih ratova od 1513. do 1737. godine četrnaest puta prešao iz ruke u ruku.
God. 1604., perzijski šah Abas I. je pokrenuo pohod na tada osmansku dolinu Ararat i oprezno je napredovao osvajajući grad po grad. Nakon dojave da se približava nadmoćna vojska osmanskog vojskovođe Sinan Paše odlučio se povući, ali kako bi onemogućio opskrbu osmanske vojske potjerao je oko 300.000 Armenaca na jug preko rijeke Aras na područje pod kontrolom Perzije, sve do Isfahana. Pretpostavlja se da je polovica prognanih Armenaca preminulo u putu, što podavljeni u rijeci, a što od gladi i iznemoglosti, pa čak i kanibalizma. Sinan Paša bio je primoran prezimiti u Vanu, a vojska koju je poslao u potjeru za Abasom je poražena i Perzija je do 1606. godine osvojila sva područja koje je ranije izgubila od Osmanlija. Zahvaljujući ovoj okrutnoj taktici, u novoosnovanom Erevanskom Kanatu koji je osnovao šah Ahbas I., bilo je tek oko 20% Armenaca.Robert H. Hewsen, Armenia: a historical atlas, 2001., The University of Chicago Press. str. 116. .
Perzijanci su također osnovali kanate sa sjedištima u Nahičevanu i Karabahu gdje su za upravitelje postavljali Turke ili Kurde. Nakičevanski Kanat i Karabaški Kanat su priznavali vlast Perzije, ali su zapravo bile neovisne države.
Ruska Armenija mini|Armenska oblast u sklopu Ruskog Carstva Nakon Rusko-Perzijskog rata (1826. – 28.) perzijski dijelovi Armenije (koji otprilike odgovaraju današnjim granicama Armenije) su pripali Ruskom Carstvu i postali su njegovom "Pokrajinom Erevan". Za razliku od Armenaca u Osmanskom Carstvu, Armenci u Rusiji su živjeli u relativnom miru, izuzmemo li česte sukobe s Tatarima i Kurdima, osobito početkom 20. stoljeća.
U Rusko-turskom ratu (1828. – 1829.), Rusi i Osmanlije su ratovali i na području Armenije, te je nakon ruske pobjede dio turske Armenije pripao Rusiji.
Turska Armenija
Dijelovi Armenije pod Osmanskom upravom su imali značajnu autonomiju i živjeli su u relativnom suživotu s drugim narodima, no kad su pokušali ostvariti veća socijalna prava (koja su imali muslimani), sultan Abdul Hamid II. je organizirao tzv. "Hamidijski pokolj" od 1894. – 96. godine u kojima je ubijeno od 80,000 do 300,000 Armenaca. Zbog toga su ga prozvali "Crveni sultan" ili "Krvavi sultan". mini|lijevo|Ubijeni Armenci u području Vana 1915. godineAmbassador Morgenthau's Story Doubleday, str. 314. mini|Karta Armenskog genocida 1915. god. Nakon mladoturske revolucije kojom su sultani zbačeni s vlasti, ukinuto Osmansko Carstvo i uspostavljena Republika Turska, Armenci su se ponadali boljem statusu. Tako su europske sile i Rusija poticale uspostavu pokrajine od šest vilajeta gdje su Armenci činili većinu (tzv. "Armenski paket reformi"), pod upravom europskog inspektora, na što je Turska napokon pristala u veljači 1914. godine.J. S. Kirakosian, Hayastane michazkayin divanakitut'yan ew sovetakan artakin kaghakakanut'yan pastateghterum ("Armenija u dokumentima internacionalne diplomacije i sovjetskoj vanjskoj politici, 1828.–1923."), 1972., Erevan (arm.) str. 149.–358. No, odmah po početku Prvog svjetskog rata vlada iz Istanbula je vidjela Armence kao potencijalne neprijatelje i uslijedio je tzv. Armenski genocid od 1915. – 16. u kojemu je život izgubilo oko 600,000 Armenaca, a zapadni armenski jezik je potpuno nestao.Armenski pokolji na Britannica.com Posjećeno 7. ožujka 2011.
Mnogi ova dva turska pokolja Armenaca smatraju jedinstvenim događajem u tridesetak godina te se Armenci bore za međunarodno priznanje i tursko priznanje krivice. U Armeniji se 24. travnja obilježava Dan mučenika ili Dan Armenskog genocida kojim se obilježavaju žrtve ovih stradanja.
Demokratska Republika Armenija mini|lijevo|Transkavkaška federacija 1918. god. mini|Demokratska Republika Armenija (1918. – 20.)