mini|desno|300px|Zemljopisno i kulturološki, Veliki Iran obuhvaća područje iranske visoravni; proteže se od Sirije i Kavkaza na sjeverozapadu, preko Središnje Azije (Baktrija) i Hindukuša do rijeke Ind u Pakistanu na jugoistoku
Veliki Iran (perz. ایران بزرگ: Irān-e Bozorg ili ایرانزمین: Irān-zamīn) ili Iranski kulturološki kontinent je naziv za područje kojim prevladava iranska kultura. Ono obuhvaća područje iranske visoravni, od Kavkaza na zapadu do rijeke Ind u današnjem Pakistanu na istoku, a tvori povijesni teritorij Irana.
Budući da se radi o kulturnom, a ne o političkom terminu, pod „Velikim Iranom“ podrazumijeva se teritorij povijesno naseljen iranskim narodima još od brončanoga doba. Naziv „Iran“ koristi se u zemljopisnom smislu već tisućljećima (vidi: Terminologija Irana i Perzije), dok se u političkom smislu prvi put koristi u doba Sasanida (3. stoljeće). U to doba Iran je bio višenarodna država koja je politički obuhvaćala Malu Aziju, no ne i podučja istočno od dviju iranskih pustinja. Situacija je, pak, obratna u kuluturnome smislu jer obuhvaća i iranske narode na istoku.
Definicija
Prema Richardu Nelsonu Fryeu, Veliki Iran obuhvaća „većinu Kavkaza, Afganistana, Pakistana i Središnje Azije, dok se kulturni utjecaj proteže i za zapadnu Kinu i Indiju, te područja naseljena semitskim narodima“. Frye dodaje: „Veliki Iran podrazumijeva sve zemlje u kojima se govori ili se govorilo iranskim jezicima, odnosno sva područja gdje su postojale multinacionale iranske države“.Richard Nelson Frye: „Veliki Iran“ (Greater Iran), XI.
Richard Foltz navodi: „Često se uzima kako su svi narodi Velikog Irana - kulturološkog pojama koji se proteže od Mezopotamije i Kavkaza do Horezma, Transoksijane, Baktrije i Parmisa, te uključuje Perzijance, Medijce, Parte, Sogdijance i ostale - bili zoroastristi u preislamskom razdoblju“.Richard Foltz: „Religije Puta svile: Kopneni promet i kulturna razmjena od antike do 15. stoljeća“ (Religions of the Silk Road: Overland Trade and Cultural Exchange from Antiquity to the Fifteenth Century), izdavač: Palgrave Macmillan, 2000., str. 27. Prema Grcima, Veliki Iran protezao se do rijeke Ind.J. M. Cook: „Uspon Ahemenida i osnivanje njihovog carstva“ (The Rise of the Achaemenids and Establishment of Their Empire), Ilya Gershevitch, William Bayne Fisher, J. A. Boyle - Cambridge History of Iran, 2. svezak, str. 250.
Povjesničari J. P. Mallory i Douglas Q. Adams tvrde kako se u zapadnom dijelu Velikog Irana u ahemenidsko doba govorilo sjeverozapadnim iranskim jezicima, dok se na istočnom dijelu govorilo istočnim iranskim jezicima koji odgovaraju Avesti.J. P. Mallory i Douglas Q. Adams: „Enciklopedija indoeuropske kulture“ (Encyclopedia of Indo-European culture), London i Chicago, izdavač: Fitzroy-Dearborn, 1997., str. 307.
George Lane također navodi kako su Ilkanidi nakon raspada Mongolskog Carstva postali vladari Velikog Irana. Prema Judith G. Kolbas, Uljayti je vladao ovim područjem između 1304. i 1317. godine.Judith G. Kolbas: „Mongoli u Iranu“ (The Mongols in Iran), str. 399., citat: „Uljaytu, vladar Velikog Irana od 1304. do 1317.“
Glavni izvori poput povjesničara Mira Khvanda (koji proučava timuridsko razdoblje) definiraju „Iranšaher“ (Veliki Iran) kao područje između Eufrata i Amu-Darje.Mir Khvand: Tārīkh-i rawz̤at al-ṣafā, Teheran, 1959.
Tradicionalno, kroz povijest pa sve do današnjeg dana, etnička pripadnost nikada nije bila definirajući kriterij pri određivanju granica Velikog Irana. Richard Nelson Frye navodi: „Mnogo puta isticao sam kako današnji narodi Središnje Azije, govorili oni iranskim ili turkijskim jezicima, imaju jednu kulturu, jednu religiju, jedan sustav društvenih vrijednosti, te samo jezik koji ih razlikuje.“
Tek u novije doba zapadna kolonijalna intervencija uvjetovala je etničke tendencije odnosno etničku podijelu granica u pokrajinama Velikog Irana. Patrick Clawson spominje kako je etnički nacionalizam fenomen koji se pojavio u 19. stoljeću,Patrick Clawson: „Vječni Iran“ (Eternal Iran), izdavač: Palgrave Macmillan, 2005., str. 23. te kako je Veliki Iran oduvijek bio super-država u kulturnom, a ne političkom smislu.
U djelu Nuzhat al-Qolub (نزهه القلوب), srednjovjekovni zemljopisac Hamdolah Mostowfi piše:
چند شهر است اندر ایران مرتفع تر از همه Neki gradovi Irana su bolji od ostalih, بهتر و سازنده تر از خوشی آب و هوا Oni imaju lijepo i ugodno vrijeme, گنجه پر گنج در اران صفاهان در عراق Bogata Gandža od Arana, i Isfahan jednako tako, در خراسان مرو و طوس در روم باشد اقسرا Merv i Tus u Horasanu, i Keneurgenč (Aksara) također.
The Cambridge History of Iran vodi se prema zemljopisnom pristupu kojeg opisuje kao „povijesni i kulturološki entitet Velikog Irana“. Ono obuhvaća teritorije Irana, Afganistana, te kineske i bivše sovjetske Središnje Azije.The Cambridge History of Iran: „Seleukidsko, partsko i sasanidsko razdoblje“ (The Seleucid, Parthian and Sasanian Periods), Ehsan Yarshater, 3. svezak, provjerio: Richard N. Frye, International Journal of Middle East Studies, 21. svezak, 1989., str. 415. Detaljnija lista slijedi u nastavku ovog članka.
Pozadina
Na perzijskom jeziku Veliki Iran se naziva Iranzamin (ایرانزمین) što znači „Iranska zemlja“. Pojam Iranzamin je u mitologiji navodio kao suprotnost „Zemlji Turan“, koja se nalazi u gornjem dijelu Središnje Azije.Dehkhoda: „Dehkhodin rječnik“ - Turan
Tokom predislamskog razdoblja, Iranci su zemlju kojom su vladali dijelili na dva dijela; „Iran“ i „Aniran“. Pod Iranom podrazumijevale su se sve pokrajine naseljene drevnim iranskim narodima, a obuhvaćale su mnogo veće područje nego danas. Također, isti teritorij (suprotan Aniranu) smatra se jezgrom ranog Velikog Irana. Kasnije su se granice područja naseljenih iranskim narodima mijenjale, no njihovi jezici i kultura sadržali su dominantni status u većini dijelova Velikog Irana.
Primjerice, perzijski jezik je bio vodeći jezik u Središnjoj Aziji i na Kavkazu sve do ruske okupacije. Središnja Azija se u kulturnom smislu smatra i kolijevkom modernog perzijskog jezika. Također, prema britanskoj vladi, perzijski jezik je korišten kao glavni i u iračkom Kurdistanu sve do britanske okupacije odnosno mandata (1918. – 1932.).Iraq policy (cogsci.ed.ac.uk), 1999.
Brojni faktori uzrokovali su gubitak srednjoazijskih kanata: slabljenje Perzije u 17. i 18. stoljeću, širenje Ruskog i Britanskog Carstva, Gulistanski i Turkmenchay ugovor prema kojima su Rusima prepušteni dijelovi teritorija, neočekivana smrt Abasa Mirze (1823.), ubojstvo perzijskog velikog vezira (Mirza AbolQasem Qa'im Maqām), itd. Zbog navedenih čimbenika mnogi kanati na sjeveru počeli su gubiti nadu u perzijsku pomoć protiv ruske carske armije.N. T. Homayoun: „Kharazm: Što ja znam o Iranu?“ (Kharazm: What do I know about Iran?), 2004., str. 78. Ruske snage okupirale su obalu Aralskog jezera (1849.), Taškent (1864.), Buharu (1867.), Samarkand (1868.), te Hivu i Amu-Darju (1873.).
Citati Patricka Clawsona (Washington Institute for Near East Policy):
Mnogi Iranci smatraju kako prirodne granice njihovog utjecaja prelaze preko granica modernog Irana. Nakon svega, Iran je nekad bio mnogo veći. Portugalske snage zauzele su njegove otoke i luke u 16. i 17. stoljeću. U 19. stoljeću, Rusko Carstvo otelo je iz teheranskih ruku današnju Armeniju, Azerbajdžan, te dijelove Gruzije. Osnovne škole uče o iranskim korjenima ne samo u gradovima kao što je Baku, već i u sjevernijim mjestima kao što je Derbent u južnoj Rusiji. Perzijski šah prestao je s potraživanjima dijelova zapadnog Afganistana nakon anglo-iranskog rata (1856. – 1857.). Tek 1970. godine UN-ov konzulat okončao je iranska potraživanja za Bahreinom, otokom u Perzijskom zaljevu. U proteklim stoljećima, iranski suverenitet protezao se i preko Iraka, pa čak i zapadnije. Kada zapadni svijet prigovara o iranskom miješanju izvan svojih granica, iranska vlada često se opravdava time kako svoj utjecaj širi samo na područja koja je nekad posjedovala. Istovremeno, iranski gubici teritorija u korist stranih sila smatraju se uvredom čak i danas.Patrick Clawson: „Vječni Iran“ (Eternal Iran), izdavač: Palgrave Macmillan, 2005., str. 9.-10.
Današnji Iran je samo ostatak onog što je nekada bio. Na vrhuncu svoje moći, iranski vladari kontrolirali su Irak, Afganistan, zapadni Pakistan, većinu Središnje Azije, te Kavkaz. Mnogi Iranci danas smatraju ta područja dijelom iranske utjecajne sfere.Patrick Clawson: „Vječni Iran“ (Eternal Iran), izdavač: Palgrave Macmillan, 2005., str. 30.
Od ahemenidskog doba, Iranci su morali braniti svoje zemljopisne granice. Ipak, velike planine i prostranstva Iranske visoravni više nisu bile dovoljne za obranu od ruske armije ili britanske mornarice. Početkom 19. stoljeća teritoriji Azerbajdžana, Armenije, Afganistana i većine Gruzije bili su iranski, no krajem istog stoljeća izgubljeni su kao rezultat europskih vojnih osvajanja.Patrick Clawson: „Vječni Iran“ (Eternal Iran), izdavač: Palgrave Macmillan, 2005., str. 31.-32.
Pokrajine
Tokom srednjeg vijeka teritorij Velikog Irana sastojao se od dva dijela: Perzijskog Iraka (zapadni dio) i Horasana (istočni dio). Crta razdvajanja protezala se uglavnom uz gradove Gorgan i Damagan. Ova razdvojba korištena je pretežito u doba Gaznavida, Seldžuka i Timurida, o čemu svjedoče djela Abolfazl Bijakija („Tārīkhi Baïhaqī“), Al-Gazalija („Faza'ilul al-anam min rasa'ili hujjat al-Islam“), itd. Pokrajine Transoksijana i Horezm su uglavnom uključene u istočni dio (Horasan).
Središnja Azija mini|desno|300px|Zemljovid Gerarda Mercatora iz 1595. koja prikazuje podučja Središnje Azije
Prema N. T. Homayounu: „Horezm je jedna od regija Iran-zameena, odnosno domovina drevnih Iranaca (Airyanem Vaejah), prema antičkoj knjizi Avesti“.N. T. Homayoun: „Kharazm: Što ja znam o Iranu?“ (Kharazm: What do I know about Iran?), 2004., str. 111. Moderni učenjaci vjeruju kako je Horezm ono što drevni avestanski tekstovi nazivaju Ariyaneh Waeje ili Iran vij.Bahram Farahvoshi: Iranovich, izdavač: Tehran University Press, 1991., str. 8. Isti izvori navode kako je Urgandj, koji je bio glavnim gradom drevnog Horezma, zapravo „Ourva“; osma zemlja Ahure Mazde koja se spominje u Vendidadu.Musa Javan: „Društvena povijest antičkog Irana“ (Tarikh-i Ijtima'i Iran-i Bastan), 1961., str. 24. Michael Witzel, istraživač indoeuropske povijesti, vjeruje kako je Iran vij smješten u današnjem Afganistanu,Michael Witzel: Aryan Home, Harvard (PDF format) odnosno u sjevernim područjima antičkog Horezma i šireg Horasana. Drugi povjesničari poput Eltona L. Daniela s Havajskog sveučilišta tvrde da Horezm najviše teritorijalno odgovara područjima koja su originalna domovina avestanskim narodima,E. Daniel: „Povijest Irana“ (The History of Iran), 2001., str. 28. dok Dehkhoda navodi kako je Horezm „kolijevka arijskih plemena“. Današnji Horezm je podijeljen između nekoliko država Središnje Azije.
Protežući se preko i izvan granica Horezma, Horasan je obuhvaćao područja Središnje Azije od Semnana na istoku, preko sjevernog Afganistana, do podnožja Pamira (antičke planine Imeon). Moderne pokrajine kao što su Sandžan u Turkmenistanu, te Razavi Horasan, Sjeverni i Južni Horasan u Iranu, ostaci su drevnog Horasana. Do 13. stoljeća i razarajuće mongolske invazije na pokrajinu, Horasan se smatrao kulturnom metropolom Velikog Irana.J. Lorentz: „Povijesni rječnik Irana“ (Historical Dictionary of Iran), 1995.
Afganistan
Afganistan je bio dijelom Velikog Horasana, i nekad se poistovjećivao s nazivom „Horasan“ (zajedno s područjima oko Merva i Nišapura), što na perzijskom jeziku znači „istočna zemlja“.Dehkhoda: „Dehkhodin rječnik“, izdavač: Tehran University Press, str. 8457.
U Afganistanu se nalazi Balh, u kojem su živjeli brojni proslavljeni perzijski književnici: Rumi, Rabi'a Balhi, Sanai Gaznavi, Džami i Hvaja Abdulah Ansari. Afganistanski jezik Dari je gotovo identičan istočnom dijalektu perzijskog jezika. Danas je vrlo raširen u Afganistanu, a nekoć je bio jednim od službenih jezika u sasanidsko doba.