Milan Bandić (Grude, 22. studenoga 1955. – Zagreb, 28. veljače 2021.) bio je hrvatski političar, gradonačelnik Zagreba. Gradonačelnik je bio gotovo neprekidno od 2000. do 2021., s iznimkom razdoblja između ostavke 2002. i pobjede na izborima 2005. i nekoliko mjeseci izbivanja nakon uhićenja 2014. zbog afere Agram. Iako je njegovo bavljenje politikom bilo višestrano, najbolje je ostao zapamćen po svojem kontroverznom upravljanju gradom koje je uslijedilo nakon HDZ-ove prve neovisne hrvatske vlade i produbilo mnoge probleme grada koje je uzrokovala ekonomska tranzicija.
Nakon efektivnog dokidanja urbanizma i prostornog planiranja ranih 2000-ih, zagrebački pejzaž promijenili su novi neboderi. U širem centru grada događa se preizgradnja terena koja izaziva komunalne i prometne probleme, a u predgrađima prevladava divlja gradnja ne samo sirotinjskih nego i luksuznih stanova na do tada zelenim površinama. Bandić je sam bespravno sagradio kuću te se zalagao za legalizaciju desetaka tisuća ilegalno izgrađenih i dograđenih zgrada i kuća. Nedovoljno detaljni i često, katkada i protuzakonito mijenjani generalni urbanistički planovi (GUP) Bandićeve administracije doveli su do toga da su tržište preplavili skupi stanovi u pregusto izgrađenim stambenim zgradama, dok istovremeno zbog malog broja izvršenih projekata socijalnog stanovanja nije riješeno stambeno pitanje socijale. I gradska i privatna naselja bila su obilježena lošim planiranjem koje je dovelo do nedostatka pratećih objekata i usluga, uključujući banalnosti poput gradnje nogostupa. Na samom kraju Bandićevog načelnikovanja, Zagreb je u ožujku 2020. godine pretrpio snažni potres popraćen početkom pandemije koronavirusa, a grad su dodatno oštetili poplava u srpnju te jači, ali srećom po Zagreb udaljeniji potres u Petrinji u prosincu. Mediji, stručnjaci i vlada kritizirali su Bandićevo vođenje grada tijekom potresne krize, koja se poklopila s njegovim razlazom s koalicijskim partnerom, HDZ-om. Milan Bandić preminuo je, prema prvim dojavama od srčanog udara, 28. veljače 2021. dva mjeseca prije lokalnih izbora.
Rođen 22. studenog 1955. u Grudama u Bekiji, hercegovačkom dijelu Imotske krajine, Bandić se preselio u Zagreb kako bi studirao obranu i zaštitu na Sveučilištu u Zagrebu. Ranih 1980-ih započeo je svoju karijeru u Savezu komunista Hrvatske te je 1990. prešao u njegovog nasljednika, Socijaldemokratsku partiju Hrvatske. Postao je zagrebački gradski vijećnik 1995., a nakon pada HDZ-a na parlamentarnim izborima 2000. kandidat je SDP-a za zagrebačkog gradonačelnika i pobjeđuje s glasova. Nastavit će služiti još pet mandata, kasnije prešavši u koaliciju s HDZ-om 2015. godine, nakon što je izbačen iz SDP-a 2009. godine jer se kandidirao za predsjednika protiv SDP-ovog kandidata, zbog čega je kasnije osnovao vlastitu stranku, nazvanu Bandić Milan 365 – Stranka rada i solidarnosti. Njegovo načelnikovanje bilo je poznato po skandalima i dvaput je prekinuto: prvi put kad je uhvaćen u bijegu s mjesta nesreće koju je skrivio dok je vozeći u pijanom stanju te prijetio policajcu koji ga je uhvatio, a drugi put kad je uhićen pod optužbama u slučaju Agram, čije suđenje je još uvijek trajalo u vrijeme Bandićeve smrti. Neki skandali doveli su do pravomoćnih osuda visokih gradskih dužnosnika, no sam Bandić nikada nije osuđen za nijedan zločin, iako je više puta novčano kažnjavan zbog sukoba interesa. Bandićeva uprava bila je visoko centralizirana. Izravno se miješao u razne razine vođenja grada, ne dajući ni minimalne ovlasti demokratski izabranim članovima mjesne samouprave te je iza kulisa upravljao gradom čak i kad je bio smijenjen.
Bandićeva politika bila je populistička. Prvenstveno se oslanjala na nuđenje (često simboličke) potpore siromašnima, dok je ostatak građana Bandić pokušavao privući obećanjima brojnih kapitalnih projekata. Nekoliko projekata realizirano je sredinom 2000-ih, npr. obnova Bundeka, izgradnja Arene Zagreb i proširenje Zagrebačke avenije te dugo najavljivana izgradnja podvožnjaka ispod Remetinečkog rotora 2018. – 2020. Puno više ih je često najavljivano, a nikad dovršeno, primjerica 14-godišnja obnova Sljemenske žičare, projekt terma u Blatu, dovršavanje Sveučilišne bolnice u Blatu, kongresni centar i rekonstrukcija Marksimirskog stadiona. Osim obnove tramvajskog voznog parka malo je učinjeno na području javnog prijevoza te je Bandićevu vladavinu obilježilo neviđenih dvadeset godina bez izgradnje novih tramvajskih linija, unatoč Bandićevim brojnim obećanjima širenja tramvajske mreže.
Gradonačelnik Zagreba Srušivši 2000. godine HDZ-ovu gradsku vlast, Bandić je svejedno nastavio njezin obrazac deregulacije i dokidanja urbanizma i prostornog planiranja započet 1990-ih. Njegovo načelnikovanje obilježili su neodrživi projekti koji su stvorili neplansko širenje grada koje su usmjeravali privatni interesi, što je dovelo do preizgradnje. Nedosljednost i neodređenost generalnih urbanističkih planova iz 2003. i 2007. omogućila je privatnom sektoru da preuzme ulogu urbanista. GUP je bio često mijenjan da bi pogodovao interesima investitora, a sudjelovanje građana i urbanista u projektima svedeno je na apsolutni minimum. Posljedično, nazivni ciljevi GUP-a nisu ostvareni, a urbana obnova u Zagrebu imala je karakteristike tzv. etape buldožera, pristupa popularnog na Zapadu sredinom 20. stoljeća, obilježenog preizgradnjom luksuznih stanova na mjestu bivših siromašnih četvrti i industrijskih zona. Zagreb je nastavio dugoročni trend gubitka zelenila, zamjenjujući značajan dio zelenih površina betonom i zgradama. Bandićeva je uprava bila izrazito centralizirana. Gradonačelnik je prilikom upravljanja gradom sudjelovao na svim razinama odlučivanja. Statut grada Zagreba iz 1999. stvorio je dvije razine mjesne samouprave. Prva se sastojala od sedamnaest gradskih četvrti iskrojenih bez obzira na povijesne razvoje i postojeće društvene i gospodarske cjeline, a gradske su četvrti bile podijeljene na mjesne odbore. U praksi su vijeća gradskih četvrti bila zaglibljena u birokraciji i nisu sudjelovala u vođenju grada osim predlaganja planova za tzv. „male komunalne akcije”, dok je formiranje mjesnih odbora započelo tek 2008. Tijekom Svjetske gospodarske krize grad je prestao financirati male komunalne akcije, praktički zaustavljajući rad mjesne samouprave. Bandić je sveo sudjelovanje javnosti u gradskim odlukama na puku formalnost, koristeći se manipulacijom i prozivanjem građana koji se nisu slagali s njegovim inicijativama kako bi marginalizirao njihove primjedbe. Bandić je često koristio javne nastupe te se verbalno sukobljavao s građanima. lijevo|mini| Zgrada Adris Grupe nadvija se nad neoklasicističkom arhitekturom Primorske ulice lijevo|mini| Zbog HOTO tornja nedostaje dio pločnika na Savskoj cesti, jednoj od najvažnijih zagrebačkih prometnica Generalni urbanistički plan prekinuo je dugogodišnju zabranu izgradnje zgrada viših od devet katova. Zajedno s nepreciznim detaljnim planovima uređenja, obveza kojih je čak i ukinuta za mnoge gradske projekte GUP-om 2006., ovo je stanje stvari dovelo da su nove visoke zgrade besplanski utjecale na pejzaž grada. Visoki poslovni neboderi u širem centru i gusto izgrađena naselja višekatnica u prethodno rijetko i nisko izgrađenim prigradskim područjima, kao što su Lanište i Borovje, građeni su bez odgovarajućeg povećanja infrastrukturnih kapaciteta i pratećih sadržaja. To je uzrokovalo nove prometne gužve i preopterećenost lokalnih škola, vrtića, ambulanta i sl. Nove stambene zgrade po standardima građenja i pratećim sadržajima zaostajale su za naseljima građenim pred raspad Jugoslavije. U jednom su slučaju loši građevinski standardi prilikom građenja zgrade HEP-a na Trnju doveli do stvaranja rupe koja je progutala čitavu jednu stranu Kupske ulice.
Na glavnina atraktivnih gradskih zemljišta izgrađeni su profitabilniji, poslovni objekti, posebice brojni trgovački centri, dok su nova stambena naselja smještena u manje atraktivne i lošije prometno povezane prijašnje industrijske zone. Bandić je nastojao na periferiju ili potpuno iz grada iseliti brojne športske i kulturne objekte, primjerice Zagrebački hipodrom, Zagrebački velesajam i stadion NK Lokomotive kako bi se na prostoru izgradile unosne nekretnine. Već 2006. godine Zagreb je imao preko 30 trgovačkih centara. Zbog preizgradnja i posljedičnog propadanja trgovačkih centara pojavila su se napuštena zemljišta u atraktivnim dijelovima grada s dobrom infrastrukturnom podlogom. Centri su uzrokovali i veliko zatvaranje malih trgovina i obrta u centru grada, posebice u Ilici i drugim dijelovima zagrebačke „špice” nekad poznate po obrtima i raznolikim trgovinama. Također su i privatizirali dotadašnja javna područja, smanjujući prohodnost i veličinu donjogradske pješačke zone. Nedostatak zanimanja i ulaganja s gradske strane pospješio je propadanje starih zgrada u središtu grada, čineći ih ranjivima na mešetarenje nekretninama i prenamjenu u luksuzne stanove. Privlačenjem „elite” u centar grada raseljeni su stanovnici srednje klase. Građani su se iseljavali iz centra i zbog povećanog prometa i zagađenja bukom – grad je povećao dozvoljenu količinu buke na 95 decibela tijekom dana i čak 90 dB noću, daleko iznad granica postavljenih pravilnikom Ministarstva zdravstva. Bandić je često isticao razne nesuđene kapitalne projekte, pritom izbjegavajući ulaganja u zastarjelu komunalnu i prometnu infrastrukturu grada; još u 2015. godini kućanstava nije imalo priključke na vodovod i kanalizaciju. Sredstva prikupljena prodajom obveznica Zagrebačkog holdinga u 2007. godini na inozemnom tržištu, nazivno radi poboljšanja komunalno infrastrukture, gotovo su u cijelosti potrošena na druge stvari, uključujući stjecanje i trgovanje nekretninama.
Devedesetih je Zagreb pogodila epidemija bespravne gradnje. Izbjeglice iz ratom zahvaćenih područja naseljavale su se u divljim naseljima (primarno na istoku grada), dok su imućniji vlasnici zemljišta gradili ili proširivali domove bez građevinskih dozvola. Špekulanti su najviše bespravno gradili u Zagrebačkom Prigorju, 1999. preimenovanom u Podsljeme. Tipični oblik gradnje u Podsljemenu su tzv. urbane vile, namijenjene boljestojećim građanima, u stvarnosti katnice koje sadrže i do dvadeset stanova natiskane na dotadašnjim zelenim površinama, često bez pratećih sadržaja, čak i nogostupa i parkirnih mjesta. Pod načelnikovanjem HDZ-ove gradonačelnice Marine Matulović Dropulić 1998. godine omogućena je legalizacija svih do tada bespravno izgrađenih objekata i planirana izgradnja pratećih objekata i sadržaja, uz odredbu da će buduća bespravna gradnja biti srušena. Međutim, problem bespravne gradnje pojačan je nakon dolaska Bandića na vlast, šireći se iz predgrađa i stižući i u unutrašnjost donjogradskih blokova. Bandić, koji je i sam bespravno izgradio kuću, često je branio bespravnu gradnju tijekom svojeg načelnikovanja, podržavajući nastojanje vlade Kukuriku koalicije početkom 2010-ih da legalizira preko zgrada u Zagrebu; no još 2013. bio je legaliziran tek mali dio kuća u kvartu Kozari Putevi, gdje je Bandić započeo karijeru 2000. godine. Neke kuće završile su na trasama dugo planiranih novih cesta i avenija.
Slučaj »Cvjetni« desno|mini| Trg Petra Preradovića prije izgradnje trgovačkog centra