Operacija Lipanjske zore je zajednička operacija HVO-a, HV-a i HOS-a iz lipnja 1992. godine. Akcija je trajala od 7. lipnja do 26. lipnja 1992. godine. To je prva pobjeda hrvatskih nad srpskim snagama u ratu u Bosni i Hercegovini. Operacijom Lipanjske zore zauzeta je dolina rijeke Neretve, a na nekim mjestima (poput Ošanjića kod Stoca) združene hrvatske snage su izbile na današnju crtu razgraničenja između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske.
Stanje prije bitke
Dana 7. svibnja 1991. godine JNA je uputila tenkovske snage u pravcu Mostar – Široki Brijeg – Posušje – Tomislavgrad – Kupres pod izlikom vojne vježbe. Istog dana, tenkovi su zaustavljeni u mjestu Polog, na granici mostarske i širokobriješke općine. Na zahtjev Generalštaba JNA i generala Blagoja Adžića u dotad posve nepoznato selo Polog stižu predstavnici bosanskohercegovačkih vlasti na čelu s predsjednikom predsjedništva Izetbegovićem i Kljujićem te pokušavaju nagovoriti okupljene Hrvate da se raziđu i tako omoguće daljnje kretanje tenkovske kolone. Međutim, okupljeno mnoštvo popustilo je tek nakon molbe hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i propustilo kolonu 9. svibnja 1991. godine.
Plan velikosrpskog agresora bilo je blokiranje zapadne i južne Hercegovine, odsijecanje Dalmacije, stvaranje preduvjeta za uvođenje snaga JNA iz pravca Banja Luka – Donji Vakuf – Kupres – Mrkonjić Grad – Drvar – Livno i produžiti s daljnjim borbenim djelovanjima u cilju presijecanja Dalmacije na tri djela. Istovremeno su tenkovske snage poslane u pravcu Čapljine, a ostale snage su bile planirane u pravcu Mostar – Bijelo Polje – Sarajevo.
Uvođenjem ovih snaga cilj je bio zauzeti komunikacije Privalj – Grude – Posušje – Imotski – Split te Livno – Aržano – Split i time blokirati bilo kakvu pomoć bosanskohercegovačkih Hrvata Hrvatskoj i obratno. Odsijecanjem komunikacije Čapljina – Metković – Ploče, a s obzirom na granična područja Trebinje – Crna Gora smatrali su da će Hrvatska lako pasti. No, zaustavljanjem tenkova JNA je morala korigirati segmente operacije RAM, koji se odnosio na odsijecanje Hercegovine od Dalmacije, a i napad na srednju Dalmaciju je morao biti odgođen. mini|300px|Plan JNA za napad na Hrvatsku. Već nakon incidenta na Plitvicama (Krvavi Uskrs), Hrvati i Bošnjaci Hercegovine preko kriznih stožera počinju formirati seoske postrojbe, a usporedno počinje formiranje i bolje opremljenih i pokretnijih vojnih postrojbi. Upravo su te postrojbe odigrale iznimnu ulogu kod dolaska pričuvnika. U rujnu 1991., u Mostar dolaze pričuvne postrojbe JNA. Iako je njihov dolazak bio nenajavljen, mostarski krizni stožer u suradnji s hrvatskim kadrovima u ondašnjem MUP-u zaustavlja prvi nalet pričuvnih postrojba (rezervista) da uđu u grad. Pričuvnike se zaustavilo u Gnojnicama i mostarskoj zračnoj luci, gdje je ondašnji MUP postavio svoje policijske punktove. Tek kasnije pričuvne postrojbe JNA uspijevaju zaposjesti crtu Čapljina – Dretelj te crtu Slipčići – Krivodol – brdo Orlovac (kod Mostara) – brdo Hum (iznad Mostara) – grad Mostar – Bijelo Polje – Borci – Konjic.
Zahvaljujući odlučnosti i dobrim procjenama, branitelji zauzimaju strateški važne kote: Gornja Kozica, brdo Galac, Grabova Draga i brdo Planinica te zaustavljaju plan napredovanja JNA. S početkom borbi dolazi do iseljavanja stanovništva iz općina Mostar, Široki Brijeg i Čapljina. Dogovorom tadašnjeg MUP-a općine Mostar i Kriznog stožera vrši se mobilizacija pričuvnog sastava policije, u koju je uključen i velik broj dragovoljaca, koji preuzimaju točke po prometnicama i dežurstva po gradu.
Postrojba ZNG izlazi na plato Bile i 20. rujna 1991. sprječava desant čime Hrvati i Bošnjaci Mostara praktično ulaze u rat sa srpsko-crnogorskim agresorom. Dana 3. siječnja 1992. utemeljen je stožer HOS-a za Hercegovinu. Dana 10. travnja 1992. godine srpskocrnogorski agresor izvodi žeštok napad na Dubrave i Stolac gdje su lokalni muslimani i njihovi čelnici tenkove JNA dočekali kao oslobodilačke. Većina se Bošnjaka na nagovor svojih vjerskih vođa ubrzo vratila u Stolac i na Dubravsku visoravan gdje su imali povlašteni položaj te su od Srba i JNA dobili pravo da osnuju i svoju policiju.
Za to vrijeme pedesetak starijih i nemoćnih Hrvata koji su ostali u svojim kućama, je zlostavljano, mučeno i odvođeno u logore u Bileću, pa se i danas vode kao nestali i uopće se ne zna njihova sudbina. Većina hrvatskih kuća i crkava na tom području je zapaljena i porušena. Za to vrijeme trajalo je i često granatiranje Čapljine, Mostara, Čitluka, Metkovića i Dubrovnika, iz topova, tenkova i zrakoplova. mini|Ostaci jedne zgrade, koja je bila dio vojarne JNA Sjeverni logor, u Mostaru, uništene eksplozijom cisterne. U Mostaru, oporbene stranke organiziraju razne mitinge podrške za JNA. Dana 3. travnja 1992. godine, u popodnevnim satima, na autobusnom stajalištu u naselju Zalik preko puta Sjevernog logora, vojarne JNA, eksplodirala je cisterna. Taj događaj je označio početak rata u Mostaru. Na zapovijed generala Momčila Perišića, 7. travnja 1992. godine dolazi do otvorene agresije na Mostar, prvog granatiranja naselja Cim, Ilići i Rudnik. Dan kasnije odlukom predsjednika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, Mate Bobana, formira se Hrvatsko vijeće obrane, koje i preuzima obranu grada, nakon prvog oružanog sukoba, a za zapovjednika obrane općine Mostar imenuje se Petar Zelenika
Od 14. travnja traju borbe za oslobađanje vojarne u Čapljini gdje je JNA izvela i desant te je helikopterima izvlačila svoju opremu. Dana 23. travnja 1992. godine, oslobođena je čapljinska vojarna, koja je tako postala prva vojarna oslobođena od srpskog agresora u ratu u Bosni i Hercegovini. Tijekom tih borbi, srušeno je 5 zrakoplova JNA. 29. travnja 1992. Krizni stožer općine Mostar, a kasnije i krizni stožeri općina Čapljina i Široki Brijeg svu vlast i obranu tih općina povjeravaju Hrvatskom vijeću obrane.
Urbicid nad Mostarom
mini|desno|240px|Ruševine robne kuće Razvitak. mini|desno|240px|Ruševine hotela Neretva. Od 7. travnja 1992. godine do operacije Lipanjske zore, srpsko-crnogorski agresor je počinio urbicid, sustavno rušenje gradskih područja nad Mostarom. Danonoćno granatiranje zapadnog dijela Mostara ostavilo je neizbrisiv trag. No još veće razaranje doživio je istočni dio grada, koji se nalazio pod okupacijom agresora. Agresor je opljačkao, zapalio i minirao sve važnije objekte u tom gradu. Stara gradska jezgra potpuno je uništena, a Stari most oštećen s nekoliko izravnih pogodaka.
Radiopostaja Mostar je emitirala svoj program iz Centra za motrenje i obavješćivanje jer su samo dan nakon početka otvorene agresije na Mostar, dvije granate izravno pogodile prostorije tadašnjeg Radio Mostara. Radivši na jednoj žici, s lošom kvalitetom zvuka, koja se čula od ulaza do izlaza iz Mostara, Radio Mostar je bio jedini signal života u gradu, koji je održavao moral u mostarskim podrumima.
U posljednjem od tri razgovora, kojima je htio staviti radio pod svoju kontrolu, general JNA Momčilo Perišić je rekao: „Ako bre ne poslušate ovo što vam naređujem, u 10:10 ću da gađam Beli Breg, u 10:20 Iliće, u 10:30 Cim!” Kako je rekao, tako je i proveo u djelo svoje prijetnje, za što je nagrađen od vrhovne komande JNA ordenom za hrabrost. Od srpskih granata u gradu je poginulo više civila nego branitelja grada.
Agresor je potpuno porušio sedam mostova na Neretvi, sve osim Starog. Svi gospodarski subjekti u južnoj i sjevernoj gradskoj zoni opljačkani su i potpuno uništeni. Najočitiji primjer su Aluminij i Soko. Potpuno ili djelomice agresor je uništio sva prigradska naselja. U kratkom vremenu srpska vojska uspjela je od 14 mostarskih džamija ostaviti samo dvije neoštećene. Tijekom svibnja 1992. godine zapaljeni su i uništeni: crkva u Potocima i franjevački samostan u Mostaru, Biskupski dvor, samostan časnih sestara, a sustavno se granatirala i mostarska katedrala.
Oštećeni su dom kulture, muzej i arhiv, knjižnica, bolnica, Dom zdravlja, zgrada kazališta, glazbena škola, zgrada Simfonijskog orkestra. Uništen je i cijeli niz mostarskih hotela, škola, predškolskih ustanova, studentskih domova i fakulteta, općina, sud, katastar, pošta, robne kuće HIT i Razvitak.
Hrvatske snage 100pxOznaka Hrvatskog vijeća obrane. <center>Oznaka 4. gardijske brigade HV-a. 100pxOznaka 156. brigade HV-a. 120pxOznaka Hrvatskih obrambenih snaga.
U Operaciji Lipanjske zore sudjelovalo je više od 6000 hrvatskih vojnika.
Sudjelovali su pripadnici HV-a, HVO-a i HOS-a kao i postrojbe policije iz općina Mostar, Čapljina i Stolac te jedna bošnjačka dobrovoljačka jedinica:
zapovjednik južnog bojišta general Janko Bobetko načelnik glavnog stožera HVO-a u Posušju Slobodan Praljak zapovjednici stožera HVO-a Općine Mostar Petar Zelenika i Jasmin Jaganjac zapovjednik 4. gardijske brigade HV-a general Damir Krstičević zapovjednik 156. brigade HV-a Ante Urlić. zapovjednik Kažnjeničke bojne HVO-a Mladen Naletilić »Tuta« poskok bojna HVO-a Široki Brijeg diverzantski odred HVO-a iz Čitluka, zapovjednik Miljenko Dugandžić »Midža« brigada »Knez Domagoj« Čapljina dobrovoljačka pukovnija »Kralj Tomislav« bojne HVO-a: Stolac, Neum, Ljubuški i Čitluk satnija HVO-a Ravno, bojna HV-a Imotski bojna i dverzantski vod HVO-a Grude 1. bojna mostarskog HVO-a Bijelo Polje 2. bojna mostarskog HVO-a Rudnik 3. bojna mostarskog HVO-a Cim mini|280px|Hrvatske zastave, koje su isticane nakon oslobođenja pojedinih naselja, kota i dijelova grada Mostara. 4. bojna mostarskog HVO-a Balinovac 5. bojna mostarskog HVO-a Ilići 6. bojna mostarskog HVO-a Kruševo 7. bojna mostarskog HVO-a Gnojnice 8. bojna mostarskog HVO-a Rodoč 9. bojna mostarskog HVO-a Jasenica 4 samostalne satnije, topništvo, inženjerija, logistika, veza, sanitet Samostalni bataljun obrane Mostara HVO, zapovjednik Arif Pašalić bojna Vojne policije HVO-a postrojbe MUP-a Hrvatske zajednice Herceg-Bosne dio IX. bojne HOS-a (u sastavu 4. gardijske brigade HV-a) I. bojna HOS-a,zapovjednik: bojnik Stanko Primorac »Ćane« satnija HOS-a »Lovac« (iz sastava 156. brigade HV-a) 1. satnija 3. bojne 156. brigade HV-a ojačani vod 2. satnije 3. bojne 156. brigade HV-a Protuoklopna skupina 156. brigade HV-a Pionirska desetina iz inženjerijskog voda 156. brigade HV-a Pionirska desetina iz pionirske satnije 40. inženjerijske bojne HV-a postrojba MUP-a Republike Hrvatske.
Srpske snage mini|desno|280px|Hercegovina prije Operacije Lipanjske zore. Na području Hercegovine od rujna 1991. godine djelovala su čak 4 korpusa JNA, a od tih korpusa posebno su bili aktivni Užički, Titogradski i Bilećki korpus, koji je poslije postao Hercegovački korpus VRS-a. Cilj im je bio prijelaz preko Neretve i prodor ka Jadranskom moru, u čemu ipak nisu uspjeli. Predvodio ih je general Momčilo Perišić. Hercegovački korpus Vojske Republike Srpske, zapovjednik: general Radovan Grubač 10. mehanizirana brigada Mostar 13. mehanizirana brigada Nevesinje 472. mehanizirana brigada Trebinje 15. hercegovačka pješadijska brigada Bileća 13. mješovita artiljerijska pukovnija (MAP) 13. mješovita protuoklopna artiljerijska pukovnija (MPOAP) 13. lakoartiljerijska pukovnija protuzračne obrane (LAP PVO) 13. bojna Vojne policije (BVP) ostatci Titogradskog i Užičkog korpusa JNA.
Tijek operacije Dana 7. lipnja 1992. godine pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka, zapovjednika Južnog bojišta i zapovjednika Općinskog stožera HVO-a Mostar pukovnika Jasmina Jaganjca, počela je operacija Čagalj. U ovoj akciji je diverzantski vod bojne Grude i diverzantski vod bojne Čitluk probio neprijateljske bunkere u Ševaš Polju i potisnuo agresora prema Gubavici i Domanovićima.Akcija je potpomognuta postrojbama brigada Knez Domagoj Čapljina, pukovnija Kralj Tomislav, 7. bojna, 8. bojna i 9. bojna Općinskog stožera HVO-a Mostar, bojna Stolac, bojna Neum, satnija Ravno, bojna Ljubuški, bojna Čitluk i bojna Imotski.
mini|desno|240px|Hrvatski vojnici u osvojenom selu Klepci.