Milan Moguš (Senj, 27. travnja 1927. – Zagreb, 19. studenoga 2017.) bio je hrvatski jezikoslovac i akademik.
Životopis Rođen u Senju, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1948./1949. upisao se na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (VIII. grupa: narodni jezik i književnost) gdje je diplomirao 1953. godine. Iste je godine izabran za asistenta u Akademijinu institutu za jezik, a 1956. godine prelazi u istom svojstvu na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu na Katedru za dijalektologiju i povijest hrvatskoga jezika. Od 1961. do 1963. godine bio je lektor hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Varšavi. Doktorat filoloških znanosti stekao je 1962. godine na Sveučilištu u Zagrebu.
Godine 1964. izabran je za docenta, 1969. godine za izvanrednoga profesora, a 1975. godine za redovitoga sveučilišnoga profesora. Od 1965. do umirovljenja 1992. godine bio je predstojnik Katedre za dijalektologiju i povijest hrvatskoga jezika. Školskih godina 1970./71. i 1971./72. bio je prodekan Filozofskoga fakulteta. Na istom fakultetu od 1976. predavao je na poslijediplomskom studiju lingvistike, a od 1979. do 1985. godine bio je voditelj toga poslijediplomskoga studija. Od 1983. do 1992. godine predstojnik je Zavoda za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u kojem je vodio nekoliko značajnih istraživačkih projekata.
Predavao je kao gostujući profesor na svečilišima u Kölnu i Mannheimu. Sudjelovao je na mnogim međunarodnim skupovima i kongresima u zemlji i inozemstvu. Bio je dugogodišnji član Međunarodnoga komiteta za onomastičke znanosti u Leuvenu, član Međunarodnoga komiteta za fonetiku i fonologiju slavenskih jezika u Moskvi i predsjednik Međuakademijskoga odbora za onomastiku (Zagreb). Godine 1997. izabran je za člana Srednjoeuropske akademije znanosti i umjetnosti (Central European Academy of Science and Art). Od 1998. do 2002. godine bio je predsjednikom Hrvatskoga povjerenstva za UNESCO.
Godine 1977. izabran je za izvanrednoga, a 1986. godine za redovitoga člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Od 1985. do 1991. godine obavljao je dužnost tajnika Akademijina Razreda za filološke znanosti. Od 1991. do 1997. bio je glavni tajnik, od 1998. do 2003. obavljao je dužnost potpredsjednika, a od 2004. do 2010. godine predsjednik je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Bio je voditelj znanstvenih projekata Proučavanje hrvatskoga književnoga jezika i Istraživanje hrvatskih dijalekata.
Djela Objavio je sam ili u suautorstvu: znanstvene monografije: Današnji senjski govor, Fonološki razvoj hrvatskoga jezika, Čakavsko narječje, Antun Mažuranić, Azbukoprotres Save Mrkalja (s), Križanićeva hrvatska gramatika, Zakon trsatski (s), Povijest hrvatskoga književnoga jezika (hrvatsko, englesko i njemačko izdanje), Hrvatski jezik u Hrvatskom saboru (s) (hrvatsko i englesko izdanje), Ivan Mažuranić: Smrt Smail-age Čengića (s); 4 kompjutorske konkordancije djela hrvatskih pisaca (s); 6 rječnika: hrvatsko-engleski (s), hrvatsko-francuski (s), Hrvatski čestotni rječnik (s), Rječnik Marulićeve Judite, Slownik polsko-chorwacki (s), Senjski rječnik; kritička izdanja dvaju Marulićevih djela (Judita i Naslidovanje); priručnik Hrvatski pravopis (s) (do sada 9 izdanja); oko 270 znanstvenih i stručnih rasprava i članaka iz područja hrvatske i slavenske filologije i lingvistike u preko 60 domaćih i stranih časopisa
Bio je glavni urednik ili suurednik nekoliko časopisa i edicija, kao Bilten Zavoda za lingvistiku Filozofskog fakulteta, Bulletin scientifique, Radovi Zavoda za slavensku filologiju, Hrvatski dijalektološki zbornik, Jezik, Stari pisci hrvatski, Djela Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Pavlinki zbornik, Senjski glagoljaški krug 1248. – 1508. i Cithara octochorda. Kao glavni tajnik Akademije bio je urednik Ljetopisa Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (1992. – 1998.), a kao potpredsjednik Spomenica: 140 godina Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Urednik je lingvističke struke u Hrvatskom biografskom leksikonu te suurednik Rječnika hrvatskoga književnoga jezika od preporoda do Ivana Gorana Kovačića i Sabranih djela Marka Marulića.
Odličja, nagrade i priznanja Nagrada Božidar Adžija za značajnu znanstvenu djelatnost (1990.) Počasni doktorat Sveučilišta u Rijeci (1995.) Odlikovan je za znanstveni rad Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića (1996.) Počasni doktorat Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku (1997.) Hrvatska državna nagrada za životno djelo (1998.) Odlikovala ga je Republika Poljska Časničkim križem za zasluge (Krzyž oficerski orderu zaslugi Rzeczypospolitej Polskiej) (1998.) Slovačka akademija znanosti Zlatnom medaljom Ljudovita Štura (1998.) Dodijeljen mu je Zlatni grb Grada Splita. (2001.) Nagrađen Zlatnim dukatom Vukovarsko-srijemske županije (2005.) Nagrada za životno djelo Čakavskoga sabora u Puli (2005.) Odlikovan Redom kneza Branimira s ogrlicom (2007.)
Izvor Bilješke i literatura HAZU: Akademik Milan Moguš Mirko Raguž, Akademik Milan Moguš, Senjanin (25. 4. 1927. – 19. 11. 2017.), Senjski zbornik 1/2018.
Vanjske poveznice Mrežna mjesta Moguš, Milan Hrvatska enciklopedija Milan Moguš, O pisanju imena ulica i trgova, Jezik 3/1955. Milan Moguš, Kako se čitaju datumi, Jezik'' 4/1977.
Kategorija:Hrvatski jezikoslovci Kategorija:Akademici HAZU Kategorija:Životopisi, Senj Kategorija:Hrvatski kroatisti Kategorija:Hrvatski filolozi Kategorija:Hrvatski dijalektolozi Kategorija:Nositelji Velereda kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom Kategorija:Nositelji Reda kneza Branimira s ogrlicomKategorija:Nositelji Reda Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića