mini|200px|desno|Satelitska snimka područja Izraela i Palestine, s južnim dijelom Libanona, jugozapadnom Sirijom i zapadnim Jordanom. U pojmu Izrael (egip. ysrys; ugarit. yśril; heb. ישראל [yisra'el]; grč. ἰσραήλ; lat. israel) sadržan je niz raznih značenja: nadimak jednog od praotaca Židova, imenom Jakova; izraelski narod; naziv sjevernog kraljevstva, od Salomona do pada pod asirsku vlast; naziv zemlje koji se poklapa s nazivom "Palestina"; ime moderne Države Izrael.
Naziv Palestina (egip. p-r-s-t; asir. palaštu; heb. פלשת [pelešet]; arap. فلسطين; [filastīn] ili [falastīn]; grč. παλαιστίνη; lat. palaestina) Grci upotrebljavaju u geografskom pojmu Sirija-Palestina, a što je grecizirani naziv za zemlju Filistejaca. Palestina je uglavnom zemljopisni pojam, uz dva povijesna razdoblja kada postaje i politički pojam: za vrijeme rimskog cara Hadrijana, koji provinciji Judeji mijenja ime u provincija Sirija-Palestina i za vrijeme britanskog mandata, kada se Mandat lige naroda naziva Palestina.
Ovaj članak bavi se poviješću zemlje na koju se odnosi naziv Izrael (Palestina) od pretpovijesti do osnutka Države Izrael. O povijesti moderne Države Izrael detaljnije podatke može se naći u člancima pod nazivom Izrael, Uspostava i povijest Države Izrael, Bliskoistočni sukob.
O pretpovijesti Izraela i Palestine, od paleolitika do brončanog doba vidi članak Pretpovijest Izraela i Palestine.
Željezno doba I
Biblijska se povijest na neki način smješta u kontekst stvarne povijesti o kojoj postoje arheološki i pisani dokazi. Ipak, najstariju povijest - biblijsku prapovijest - biblijski su pisci počeli zapisivati najranije negdje od 6. stoljeća pr. Kr., pa se tekstovi koji se odnose na raniju povijest moraju smjestiti u područje usmene predaje i legende.
Doseljavanje Židova u Kanaan
250px|desno|mini|Kuća s četiri prostorije (Hazor, 11.-10. st. pr. Kr.) Arheološka nalazišta iz željeznoga doba I (oko. 1200. – 900. pr. Kr.) svjedoče o novoj društveno-gospodarskoj prekretnici na području Izraela i Palestine. Krajem brončanog doba dio gradova je uništen, a civilizacija se osobito nastavlja u seoskim naseljima. Za ovo su razdoblje tipične kuće sastavljene od po četiri prostorije, kameni silosi, te cisterne za vodu izdubene u stijeni (npr. u Hazoru). Počinje uporaba željeza, a zemlja se obrađuje na terasastim površinama.
Prema biblijskom izvještaju ovdje bi trebalo smjestiti dolazak Židova u Kanaan i osvajanje zemlje, no nema arheoloških dokaza o nasilnom prekidu civilizacije mlađeg brončanog doba ili o širokim razaranjima. Usto, nema niti pisanih izvora, izuzme li se Merneptin natpis. Znanstvenici općenito drže da se više ne može govoriti o stvarnom nasilnom osvajanju Kanaana, pa su preostale druge dvije teorije. Prva pretpostavlja sedentariziranje nomadskog stanovništva, koje je moglo pristići i iz Transjoradanije, a druga, vjerojatnija, pretpostavlja da je bila riječ o unutarnjoj pobuni seoskog, već sedentariziranog, stanovništva.
S druge strane, teško je odrediti etnički sastav ovog novonastalog elementa u Kanaanu. Uz Židove, tu su još uvijek i Kanaanci, dok obalne i nizinske dijelove obitavaju Filistejci, a možda i drugi “Narodi s mora”.
Biblijski izvještaj o dolasku Židova u Kanaan
300px|desno|mini|Približan raspored židovskih plemena Prema Bibliji Abraham, praotac Židova doselio se iz planinskih predjela Mezopotamije u zemlju Kanaan. Živio je nomadskim životom, a bavio se stočarstvom. On i njegovi potomci bili su neka vrsta plemenskih vođa, patrijarha. Zbog teških uvjeta života i gladi u doba patrijarha Josipa odselili su se u plodni Egipat. Ondje su prihvatili sjedilački način života i počeli se baviti poljodjelstvom. U novoj su domovini isprva živjeli kao slobodni seljaci, a pojedinci su se uspjeli uzdići i na visoke položaje u Novom kraljevstvu. Zbog rasta utjecaja ubrzo su došli u sukob s faraonima XIX. dinastije.
Kako bi se spasili od ropstva, oko 1235. pr. Kr., pod vodstvom Mojsija ponovno kreću u seobu preko Crvenog mora (najvjerojatnije ovdje nije riječ o današnjem Crvenom moru) i Sinaja u Kanaan. Mojsije, čije povijesno postojanje nije potvrđeno, smatra se osnivačem židovske vjere. Prema Petoknjižju on je oslobodio Židove iz egipatskog ropstva, a Bog mu je Jahve na gori Sinaj objavio Deset zapovijedi i Zakon, utemeljivši židovski narod. 200px|lijevo|mini|Filistejsko naselje, Tel Qasile Nakon bijega iz Egipta Židovi su pod vodstvom Jošue stigli u Kanaan. Dolaskom u novu - staru domovinu uskoro su se sukobili s tamošnjim stanovnicima Filistejcima i Kanaancima. Židovska plemena zauzimaju svoja područja, a biblijski je opis o tome često idealan, te pojedinim plemenima pripisuje više teritorija nego što je to realno bilo moguće. Osobito se to odnosi na područja istočno od rijeke Jordana, kao i na pripisivanje Danu područja Šarona i Šefele (vidi: 12 izraelskih plemena).
Tijekom dugotrajnih borbi sa starosjediocima na čelu naroda izdvojili su se suci, karizmatski plemenski vođe. Biblija donosi niz izvještaja o sukobima Židova s Kanaancima i Filistejcima, a među njima osobito je značajan onaj koji opisuje pobjedu Židova, predvođenih Deborom i Barakom nad Kanaancima u Tanaku oko 1125. pr. Kr. Iako je čitav izvještaj nastao tek negdje u 7. stoljeću pr. Kr., pobjednička pjesma koju sadrži (v. "Pjesma Debore i Baraka" u Knjizi o Sucima 5) nastala je nedugo nakon samog događaja, pa je time i najstariji tekst u Bibliji.
Uspostava kraljevstva
Vidi: Popis židovskih vladara.
Urbani razvoj u drugoj polovici 11. stoljeća pr. Kr. možda govori u prilog početaka monarhijskog uređenja među Židovima. Biblija govori o kralju Šaulu, porijeklom iz plemena Benjamina, no o njemu ne postoje nikakvi izvanbiblijski podaci.
Davidovo kraljevstvo
200px|desno|mini|”Davidov grad”, Jeruzalem Na prelasku iz 11. u 10. st. pr. Kr. nasljeđuje ga David, iz plemena Jude, koji je najprije bio kralj Jude u Hebronu, a po preuzimanju vlasti nad cijelim Izraelom prenio je svoje sjedište u Jeruzalem, dotada grad kanaanskog plemena Jebusejaca. Iako su u Jeruzalemu poznati ostaci kako iz predizraelskog, tako i iz izraelskog razdoblja, nema tragova nasilnog osvajanja grada, a građevine iz željeznog doba I dolaze na vidjelo u posljednjim arheološkim iskapanjima (nakon 2000. godine).
Na sličan način nedostaju i izvanbibilijski podaci o Davidovu osvajanju Filisteje, Edoma, Moaba, Amona, kao i o svođenju Arama na vazalsku ovisnost.
Jasno je, međutim, da je u Davidovo doba izraelsko društvo doživjelo transformaciju iz labavog saveza plemena u pravu državu.
Salomonovo kraljevstvo
200px|desno|mini|Gradska vrata u Megidu (10. st. pr. Kr.) Davida nasljeđuje Salomon (sredinom 10. st. pr. Kr.). Za vrijeme njegove vladavine gradi se Prvi hram u Jeruzalemu, o kojemu danas nemamo materijalnih dokaza; zbog povoljnog položaja Izraela na dva glavna puta između Egipta i Mezopotamije šire se trgovinski odnosi s okolnim područjima. O njegovoj moći, ili moći njegovih neposrednih nasljednika, svjedoči nešto više arheoloških ostataka, osobito u vidu zidina Hazora, Megida i Gezera, te utvrda u pustinji Negev, što uključuje i veliko nalazište u Beer Ševi.
Ipak, čini se da su ambiciozni Salomonovi graditeljski pothvati doveli do prevelikih davanja, što je pak potaklo pobunu i konačnu podjelu kraljevstva pod njegovim nasljednicima.
Željezno doba II
Željezno doba II (oko 900. – 600. pr. Kr.) donosi znakove punog razvoja izraelske monarhije te vrhunca materijalne kulture na ovom prostoru.
Podijeljeno kraljevstvo
Vidi opširnije članke: Kraljevstvo Izrael i Kraljevstvo Juda. mini|300px|desno|Židovski hram; Tel Dan, Izrael (9.-8. st. pr. Kr.) Biblijski izvještaji govore o sukobima nakon Salomonove smrti (oko 922. pr. Kr.), te o pobuni Jeroboama i sjevernih plemena, nakon čega se kraljevstvo dijeli na dvije države - Izrael (s centrima u Šekemu i Samariji), te Judu (s centrom u Jeruzalemu).
Kraljevstvo Izrael obuhvaća teritorije devet plemena: Zebulun, Jisakar, Ašer, Naftali, Dan, Manaše, Efraim, Ruben i Gad, dok kraljevstvo Juda obuhvaća teritorije plemena Jude, Benjamina i Šimuna (čini se da je ovo pleme već bilo asimilirano u Judu).
Uz stvaranje nove političke vlasti na sjeveru, uspostavlja se i novi kult sa svetištima u Betelu i Danu, o čemu postoje i čvrsti arheološki dokazi. Osobito je značajan hramski prostor na nalazištu Tel Dan na samom sjeveru Izraela, uz koji su nađeni žrtvenici, antropomorfne figure, brončani ukrasi i spaljene životinjske kosti. O moći Sjevernoga kraljevstva svjedoči i rast gradova s pripadajućim fortifikacijama, konjskim stajama (npr. u Megidu) i velikim skladištima (npr. u Hazoru), osobito iz 9. st. pr. Kr., a to znači iz vremena kraljeva Ahaba, ili iz 8. st., to jest iz vremena Jeroboama II.
mini|200px|lijevo|Židovski hram; Tel Arad, Izrael (9.-7. st. pr. Kr.) Južno kraljevstvo predstavljeno je razvojem gradnje u Jeruzalemu, uokolo nekadašnjeg jebusejskog grada, te dobro sačuvanim ostacima gradova i utvrda u pustinji Negev, osobito u Beer Ševi i Aradu, gdje je, uz uobičajene utvrde, nađen i mali židovski hram, čija je upotreba prestala u doba kralja Ezekije ili, vjerojatnije, kralja Jošije (7. st. pr. Kr.), koji provodi vjersku reformu sa središtem u Jeruzalemu. Nedaleko od Arada nađen je i hebrejski natpis koji u blagoslovu spominje "Jahvu i njegovu Ašeru" (žensko božanstvo plodnosti), što govori o religijskom sinkretizmu toga doba.
U oba kraljevstva počinje se stvarati pisana predaja vjerskog sadržaja, koja će činiti temelj buduće Biblije. U Izraelu djeluju proroci Amos i Hošea, a u Judi Izaija i Mihej. Neki dijelovi biblijskih knjiga koji nose njihova imena potječu iz toga doba.
Sredinom 9. st. počinje jačanje Asirije pod Asurbanipalom II. (883. – 859. pr. Kr.) i Salmanasarom III. (858. – 824. pr. Kr.), a sve više slabi utjecaj Egipta na ovim prostorima
Asirska i babilonska osvajanja
U novim se prilikama promijenio i položaj dviju židovskih država. Nije više postojala ravnoteža između Egipta i Asirije, a prostor između ove dvije sile padao je sve više pod utjecaj najprije Asirije, a potom i Babilonije.
Pad Izraela pod asirsku vlast
okvir|desno|Zidine grada razorenog u osvajanju Tiglat Pilesera III. oko 734. pr. Kr. (Tel Dan, sjeverna Galileja) Nakon smrti moćnoga Jeroboama II. (oko 786. – 746. pr. Kr.) Sjevernim je Kraljevstvom zavladalo bezvlađe, dok Menahem (oko 745. – 738. pr. Kr.) nije preuzeo vlast i prihvatio biti vazalom Asirije, plaćajući Tiglat Pileseru III. visoki danak. Isto je stanje nastavljeno i za Menahemova sina Pekahije (oko 738. – 737. pr. Kr.), kojega je pogubio njegov vojskovođa Pekah, preuzeo vlast i uspostavio savez sa susjednim Aramom protiv Asirije, što je na kraju dovelo do poraza, te Tiglat Pileser III. oko 734. pr. Kr. osvaja Gilead i Galileju od koje stvara asirsku provinciju “Magiddu” (prema gradu Megidu. Na asirskom prijestolju nasljeđuje ga Salmanasar V. (726. – 722. pr. Kr.) koji dvije ili tri godine opsjeda Samariju, središte Sjevernog Kraljevstva.
Godine 722. ili 721. pr. Kr. Samarija pada pod asirsku vlast, a Salmanasara V., ubijenog u pobuni, nasljeđuje Sargon II. (721. – 705. pr. Kr.), pa nije jasno tko je od njih dvojice stvarni osvajač Samarije. Moguće je da Sargon pripisuje sebi pobjedu svoga prethodnika. U svakom slučaju, pod njegovom su vlašću stanovnici Samarije preseljeni u Asiriju, a dio je pobjegao na jug i našao utočište u Jeruzalemu, gdje će kralj Ezekija za njih podići novi dio grada.
Malo je izvanbiblijskih izvora o padu Samarije, ponajprije stoga što je Salmanasar V. kratko vladao, te nisu nađeni mnogi zapisi iz njegova doba. O Sargonovim pothvatima ostao je dokument iz njegova doba obično naslovljen Asirska povelja, koji govori o nutarnjim problemima Asirije i Sargonovu usponu na vlast, što je potaklo Samariju i susjedne zemlje na pobunu. Sargon ih je prema tom spisu sve pokorio, a potom se uz sredozemnu obalu spustio sve do Gaze, te pobijedio Egipćane.