Kurdi (kur.: کورد; Kurd) su iranski narod nastanjen u jugozapadnoj Aziji. Njihovim matičnim područjima podrazumijevaju se Horasan, Kurdistan i manje etničke enklave u središnjoj Anatoliji, a njihovim izravnim precima najčešće se smatra drevni iranski narod Medijaca. Riječ „Kurd” datira iz kasnog sasanidskog odnosno ranog islamskog razdoblja i prvotno se odnosila na cjelokupno stanovništvo s Iranske visoravni koje karakterizira nomadski način života, dok se kasnije njeno značenje ograničilo na sjevernozapadna područja danas poznata kao Kurdistan.
U političkom kontekstu, cjelokupno kurdsko stanovništvo bilo je dijelom povijesne iranske nacije od starog vijeka do 17. stoljeća kada zapadne dijelove njihovog etničkog područja nepovratno prisvaja Osmansko Carstvo. Daljnja podjela osmanlijskog uslijedila je u 20. stoljeću pod utjecajem europskih kolonijalističkih sila Velike Britanije, Francuske i Rusije, pa je danas taj teritorij podijeljen između Turske, Iraka, Sirije i Armenije. Zbog turskog i arapskog nacionalizma Kurdi su često bili izloženi svim oblicima diskriminacije pa čak i genocida, a njihov se otpor projicirao kroz različite ideologije nacionalizma – paniranizma i iredentizma, u novije vrijeme i regionalizma.
Precizan broj ukupne kurdske populacije teško je utvrditi s obzirom na heterogenost vjerskih, jezičnih i zemljopisnih značajka, ali i zato što se njime često manipulira u političke svrhe. Procjene govore o 23 do 32 milijuna Kurda što ih čini najbrojnim iranskim narodom nakon Perzijanaca i Paštunaca, no broj govornika kurdskog jezika približno je upola manji. Razlozi ovog nesrazmjera ovise o povijesno-zemljopisnom kontekstu i može se raditi o nenasilnoj kulturološkoj difuziji (Azerbajdžan, Iran, Sirija) ili pak prisilnoj asimilaciji (Irak, Turska). Većina Kurda su muslimani (suniti i šijiti), a postoje i manje zajednice jesida, jarsana, kršćana i zoroastrijanaca.
Etimologija
„Kurd“ predstavlja etimološki nejasnu riječAsatrian, Garnik (2009.), str. 25. Limbert, John (1968.), str. 44. i stoga kod jezikoslovaca i povjesničara po tom pitanju ne postoje usuglašena mišljenja. Sama riječ je iranska i pojavljuje se u sasanidskom epu „Karnamaki Ardaširi Papakan“, a zatim i u ranim arapskim tekstovima iz 7. stoljeća i to u množinskom obliku „Akrad“. Pojedini učenjaci skloni su tražiti njeno starovjekovno podrijetlo, a najdublje su išli oni koji su pretpostavljali da je riječ povezana s Gutejcima koji se na sumerskim klinopisima iz druge polovice 3. tisućljeća pr. Kr. spominju pod etnonimom Kar-da-ka. Ova planinska plemena živjela su južno od jezera Van tj. neposredno uz narod Subartu sa sjevera Mezopotamije,Özoğlu, Hakan (2004.), str. 23. a njihov se etnonim Kardu povezuje s asirskim nazivom „Urartu“ odnosno hebrejskim „Araratom“.Reynolds, Gabriel Said (2004.), str. 683., 684. i 687. Grčki vojnik i povjesničar Ksenofont koji je 401. pr. Kr. sudjelovao u bitci kod Kunakse u svojoj „Anabazi“ spominje pleme pod imenom Kardukhoi koje je živjelo otprilike na istom području kao i Gutejci (sjeverozapadni dio današnjeg Irana). Množinski sufiks „kh“ iz tog imena je najvjerojatnije armenski dometak za Kardu, a u prilog tome ide i sam Ksenofontov navod kako je ime plemena čuo od jednog Armenca. Slični nazivi pojavljuju se i u djelima kasnijih antičkih povjesničara; Polibije i Livije spominju Kirtijce (lat. Cyrtii) koji su oko 190. pr. Kr. služili kao plaćenici Antioha III. Velikog u ratu protiv Rimljana, a zatim oko 170. pr. Kr. i kao plaćenici rimskog saveznika Eumena II. od Pergama.Reinach, A. J. (1909.), str. 115.-119. Također, Strabon spominje Kirtijce iz Medije Atropatene i Perzije, kao i toponime Corduene ili Gordiaea za područja jugoistočne Anatolije.
Unatoč tome što se nazivi Kardu, Cyrtii i Corduene naizgled podudaraju s modernim etnonimom „Kurdi“, filolozi smatraju da je glavna razlika u tome što starovjekovni leksemi u korijenu sadrže završni samoglasnik, odnosno kako se radi o drevnoj semitskoj riječi Krd što znači „hrabar“ ili „snažan“. Između ostalog, Kardu se može povezati i s gruzijskim endonimom Kartveli, no Gruzijci za razliku od Kurda etnojezički ne spadaju u indoeuropske narode. U 19. stoljeću, povjesničari su bili skloni mišljenju da su Kurdi izravni potomci plemena Kardukhoi opisanog u Ksenofontovoj „Anabazi“, a kao argumente navodili su sličnosti među imenima, očiglednu zemljopisnu povezanost, te plemenski način života u planinama Zagrosa. Iako su neki stručnjaci i danas skloni takvoj vezi,Cook, J. M. (1985.), 5. poglavlje, str. 257.Burn, A. R. (1985.), 6. poglavlje, str. 354. većina iranologa je odbacuje.Asatrian, Garnik (2009.), str. 25.
Danas je uvriježeno mišljenje kako naziv Kurd potječe od perzijske riječi Gord („junak“),Vidi:• Driver, Godfrey Rolles (1923.), str. 393.-403.• Minorsky, Vladimir (1945.), str. 73.-80.• Nikitine, Basile (1956.) dok je sam pojam ovjeren u kasnoj sasanidskoj i ranoj arapskoj literaturi društveno-ekonomskog karaktera i odnosi na zajednice pastirskih nomada, a ne na specifični narod ili etnojezičnu skupinu.Asatrian, Garnik (2009.), str. 23. Kurdi se također spominju i u Firdusijevoj „Šahnami“ iz 10. stoljeća, no u slučaju onih iz Farsa vjerojatno nije riječ o etničkim Kurdima već o lokalnim nomadskim iranskim plemenima koji su govorili jugozapadnim iranskim jezicima sličnim perzijskom. Početkom 2. tisućljeća pod „Kurdima“ iz perzijskih dokumenata smatrala su se sva plemena nomadskog načina života i pojam nije imao specifični jezični ili zemljopisni karakter,MacKenzie, David N. (1961.), str. 68.-86.Vidi:• (van) Bruinessen, Martin (1989.), str. 5. • Ivanow, Vladimir (1940.), str. 42. dok je kasnije počeo objedinjavati čitavu amalgamaciju iranskih i iraniziranih nomada na zemljopisnom području Kurdistana.McDowall, David (1996.), str. 9. Encyclopaedia of Islam (2007.), Kurds
Podrijetlo riječi „Kurmandž“ kojom se identificiraju sjeverni Kurdi (80 % ukupne populacije) također predstavlja zagonetku. Sredinom 20. stoljeća jezikoslovci su pretpostavljali različita etimološka značenja koja danas uglavnom nisu prihvaćena. Među njima su pretpostavka da je riječ nastala spajanjem etnonima Kurd i Mada (Medijac),Soane, E. B. (1913.), I. dio, str. 5. kao i ona kako je sufiks -mandž ili -madž zapravo „drevni naziv za Kurde“ pa se u pojedinim rječnicima počeo pojavljivati i kao zaseban pojam.Asatrian, Garnik (2009.), str. 28. Ipak, danas takve pretpostavke nisu prihvaćene. Sama riječ „Kurmandž“ u pisanom se obliku prvi put pojavljuje u djelu kurdskog povjesničara Šaraf-hana Bidlisija iz 16. stoljeća dok se u armenskoj literaturi ne može naći prije 19. stoljeća što upućuje na njeno relativno kasno podrijetlo. Njen korijen Kur nesumnjivo potječe od naziva „Kurd“, a dometak -mandž ili -madž najvjerojatnije je armenski i ima društveno značenje: „seljak“, „sluga“, „pastir“, „lutalica“ ili „siromah“.Asatrian, Garnik (2009.), str. 29.
Podrijetlo
Kurde se na temelju jezičnih, etničkih i kulturološkim čimbenika svrstava među iranske narode, a najčešće ih se smatra potomcima MedijacaLimbert, John (1968.), str. 45.Panaino, Antonio (2006.), str. 71.-72.Vidi:• Minorsky, Vladimir (1940.), str. 146.• Windfuhr, Gernot (1975.), II. svezak, str. 468. koji su najstariji poznati iranski narod na tom zemljopisnom području. Genetička istraživanja o podrijetlu Kurda idu u prilog takvim pretpostavkama jer se i mitohondrijskim DNK-om i Y-kromosomom više podudaraju s narodima zapadne Euroazije, tj. Indoeuropljanima, nego kavkaskim narodima na sjeveru ili turkijskim narodima iz središnje Azije.Nasidze, Ivan (2005.), str. 401.-412. Međutim, treba uzeti u obzir kako je Kurdistan osim iranskih naroda povijesno bio naseljen i drugim indoeuropskim narodima poput Hetita, Mitanija ili Armenaca odnosno kako su njime jednom vladali i Seleukidi i Rimljani zbog čega takve dokaze treba uzeti sa zadrškom. Najčvršći dokazi o medijskom podrijetlu Kurda leže na jezično-zemljopisnim temeljima jer unatoč raširenosti kurdskih plemena sva njihova narječja upućuju na snažan zajednički izvor koji se može objasniti isključivo političkom homogenošću iz vremena Medijskog Carstva. Također, na medijsko podrijetlo upućuje i činjenica kako su Kurdi jezično srodni Beludžima, iranskom narodu na krajnjem jugoistoku Irana odnosno jugozapadu Pakistana, kao i povijesna podudarnost iz Herodotove „Povijesti“ kako je anatolijska rijeka Kizil, nekad zapadna granica Medijskog Carstva, i dan danas najzapadnija granica Kurdistana. Armenski rukopis iz 15. stoljeća koji je vjerojatno prijepis nekog starijeg djela sadrži monofizitske liturgijske molitve u sedam jezika među kojima se spominje i „jezik Medijaca“. O izumrlom medijskom jeziku danas je vrlo malo poznato, ali ga se svrstava u sjeverozapadne iranske jezike među koje spada i kurdski odnosno njegovo najraširenije narječje kurmandži. S obzirom na to da postoje naznake o srodstvu medijskog jezika i kurmandžija,MacKenzie, David N. (1959.), str. 354.-355. pretpostavlja se kako je medijski nekad bio u jednakom položaju prema staroperzijskom kao što je to danas kurdski prema modernom perzijskom jeziku.
Glede medijskog podrijetla Kurda postoje i oprečna mišljenja, a jedan od argumenata jest kako moderni kurdski i kao sjeverozapadni iranski jezik ipak strukturom više naginje prema perzijskom nego medijskom jeziku, dok drugi sumnjaju i u genetičku srodnost između medijskog i kurdskog jezikaAsatrian, Garnik (2009.), str. 21. s obzirom na to da među njima postoji praznina u pisanim dokumentima od gotovo dva tisućljeća. Pojedini stručnjaci kurdskim predcima smatraju drevna plemena Carduchi ili Cyrtii koja se spominju u klasičnim djelima Ksenofonta, Livija i Strabona,Dandamayev, Muhammad (15.12.1990.) no navedeni nazivi označavaju trgovačke gorštake i plaćenike s obronaka Zagrosa odnosno nisu jezičnog ili etničkog karaktera.McDowall, David (1996.), str. 9.-10. S obzirom na višetisućljetnu dominaciju iranskih dinastija nad politički turbulentnim zemljopisnim područjem, danas je razumna tvrdnja kako je kurdsko podrijetlo heterogeno(van) Bruinessen, Martin (1992.), str. 122. tj. da uz iransko objedinjavaju i iranizirana semitska,Kreyenbroek, Philip G. (1991.), str. 11. McDowall, David (1996.), str. 9. Limbert, John (1968.), str. 42. turkijska,Vidi:• Mutlu, Servet (1996.), str. 519. • McDowall, David (1996.), str. 9. • Leezenberg, Michiel (1992.), str. 7. armenskaVidi:• McDowall, David (1996.), str. 12. • Bliss, Edwin Munsell (1982.), str. 89. • Madih, Abbas-Ali (2007.), str. 14. i druga (izolirana) plemena.Jwaideh, Wadie (2006.), str. 11. Treba istaknuti i da kurdske iredentističke organizacije nerijetko promiču teze o Kurdima kao „autohtonom narodu“History, Kurdistanica (20.2.2008.) ali one nisu prihvaćene kod svjetske znanstvene zajednice, te kako se većina Kurda tradicionalno smatra potomcima Medijaca.
Povijest
Stari vijek
mini|lijevo|280px|Rasprostiranje Medijskog Carstva oko 600. pr. Kr.