Richard Milhous Nixon (Yorba Linda, Kalifornija, 9. siječnja 1913. – New York, 22. travnja 1994.) bio je američki predsjednik.
Bio je 36. (1953. – 1961.) dopredsjednik i 37. (1969. – 1974.) predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Poznat je kao jedini čovjek kojem je pošlo za rukom 2 puta biti izabran za dopredsjednika i 2 puta za predsjednika; bio je 5. predsjednik američke Republikanske stranke koji je obnašao dužnost 2 mandata.
Najviše ga se ipak pamti po tome što je bio prvi i dosad jedini predsjednik SAD-a koji je odstupio s dužnosti. Njegova ostavka bila je posljedica afere "Watergate".
Dopredsjednici: Spiro T. Agnew (1969. – 1973.) Gerald R. Ford (1973. – 1974.)
Rani život i karijera Richard Milhous Nixon rođen je u obitelji siromašnih kvekerskih farmera. Rano djetinjstvo mu je, osim siromaštva, obilježio snažan vjerski odgoj i stroga pravila o zabrani alkohola, psovanja i plesanja.
Nakon što je završio srednju školu, 1930. godine, mladi Nixon je, zahvaljujući odličnom poznavanju latinskoga jezika i Shakespeareovih stihova, dobio stipendiju za studiranje na Harvardu. Međutim, njegovi siromašni roditelji nisu mu mogli priuštiti put do drugog kraja SAD, pa je umjesto toga morao pohađati lokalni Whittier College.
Godine 1934. završio je Pravni fakultet Sveučilišta Duke, a potom položio pravosudni ispit. Odbijen je prilikom pokušaja da postane agent FBI, zbog čega je kasnije stekao animozitet prema moćnom direktoru te institucije J. Edgaru Hooveru.
Nixon je 1930. godine proveo kao mali, i relativno slabo poznati odvjetnik. Odvjetništvom se bavio od 1937. do 1942. godine. Godine 1940. se, nakon dugogodišnje veze, vjenčao sa srednjoškolskom nastavnicom Pat, s kojom će imati dvije kćeri – Patricia (Tricia) i Julie. whitehouse.gov: Richard M. Nixon , preuzeto 26. listopada 2013.
lijevo|mini|120px|Poručnik korvete Richard Nixon, snimljen 1945. godine
Ključni događaj u ranom Nixonovom životu bio je ulazak SAD u Drugi svjetski rat. Nixon se prijavio u ratnu mornaricu. Nakon što je prošao obuku u Rhode Islandu i Iowi, poslan je na Južni Pacifik, gdje je služio kao časnik u mornaričkoj logistici.
Tamo je dosadu kratio igrajući poker sa suborcima. Ubrzo se ispostavilo kako ima veliki talent za tu igru, a s vremenom je na kartama osvojio toliko novca da je počeo razmišljati da ga uloži u vlastitu kampanju za Kongres.
Godine 1946. Nixon je kao kandidat Republikanske stranke za zastupnika iz Kalifornije u Zastupničkom domu Kongresa pobijedio demokrata Jerryja Voorhisa. Nixon je u Zastupnički dom biran dva puta. Godine 1950. izabran je u Senat SAD-a.
U Washingtonu se vrlo brzo nametnuo kao jedan od najmlađih, najaktivnijih, ali i najkontroverznijih zastupnika. Tome je pridonijelo njegovo aktivno sudjelovanje u hladnim ratom inspiriranoj makartističkoj histeriji, odnosno progonom raznih lijevo ili liberalno orijentiranih osoba pod optužbom za suradnju sa Sovjetima.
Nixon se pogotovo istakao u istrazi tijekom koje je službenik State Departmenta Alger Hiss raskrinkan kao sovjetski agent. Kasnije se ispostavilo kako je Hiss jedini od optuženih, koji je uistinu bio sovjetski agent, a ne nedužna žrtva desničarskih progona.
Međutim, Nixonov brutalni postupak prema Hissu, kao i prema liberalno orijentiranim političkim protivnicima, je doveo do neprijateljstva liberalne javnosti, ali i medija, s kojima će Nixon biti u neobjavljenom ratu do završetka svoje političke karijere.
Dopredsjednik SAD Reputacija Nixona kao gorljivog antikomunista je bila jedan od glavnih razloga zašto ga je predsjednički kandidat Dwight D. Eisenhower na republikanskoj konvenciji 1952. godine odabrao za svoga potpredsjedničkog kandidata. Time se nastojala djelomično zadovoljiti konzervativna struja u stranci, nezadovoljna nominacijom Eisenhowera kao favorita liberala i umjerenjaka.
Ubrzo nakon nominacije na Nixona se obrušila medijska haranga zbog navoda kako je u njegov izborni fond uplaćena velika svota novca od bogatih, ali anonimnih simpatizera. Nixon je bio optužen za korupciju, a neki su Eisenhoweru sugerirali promjenu dopredsjedničkog kandidata usred kampanje.
Nixon se, međutim, odlučio boriti, pri čemu je pokazao veliki talent za korištenje novog medija televizije. U legendarnom govoru, poznatom kao Checkers govor, dao je detaljni pregled svojih osobnih financija te priznao kako je jedini "problematični" poklon psić zvan Checkers koji služi kao ljubimac njegovim kćerima. Govor je izazvao provalu simpatija i Eisenhower je odlučio zadržati Nixonovu kandidaturu.
Nakon što je, 1952. godine, Eisenhower izabran, Nixon je postao dopredsjednikom SAD. Na tom mjestu pokazao se nesputanim kako tradicijom, kao i ustavnim ovlastima koje su dopredsjednicima davali uglavnom ceremonijalnu funkciju.
Nixon je aktivno sudjelovao u radu Eisenhowerove administracije te je bitno utjecao na njenu politiku u mnogim oblastima. Djelomičan razlog za to je bilo i sve slabije zdravstveno stanje predsjednika, zbog čega je 1955. godine po prvi put Nixon privremeno preuzeo vođenje vlade. Mnogi su već tada Nixona vidjeli kao Eisenhowerovog prirodnog nasljednika.
Godine 1956. Eisenhower je ponovno Nixona kandidirao za dopredsjednika, a nakon još jedne pobjede, Nixon je dodatno pojačao svoj politički utjecaj u Washingtonu. S vremenom, počeo se nametati i na međunarodnom planu, pri čemu je stekao velike pohvale zbog govorničke vještine iskazane u improviziranoj debati s Nikitom Hruščovom u Moskvi, 1959. godine.
lijevo|mini|Nixon i Charles de Gaulle
Godine 1960. Nixon se nametnuo kao jedini kandidat Republikanske stranke na izborima, i smatrao bi se neospornim favoritom, da demokrati protiv njega nisu istaknuli mladog, atraktivnog i karizmatskog Johna F. Kennedyja.
Jedan od ključnih događaja u izbornoj kampanji je bila prva TV-debata u povijesti. Dok su radio-slušatelji držali kako je u njoj pobijedio Nixon, na TV-gledatelje je daleko bolji dojam ostavio atraktivni i telegenični Kennedy, nasuprot Nixona koji se znojio pred svjetlima reflektora.
Usprkos tome, ishod izbora je bio neizvjestan, a Kennedy je pobijedio uz razliku do 100.000 glasova. Nixon je sumnjao kako je Kennedy, koristeći demokratsku mašineriju i veze s organiziranim kriminalom, namjestio izbore u Illinoisu i Teksasu, ali je na kraju odlučio ne osporavati rezultat izbora, plašeći se da ne osramoti SAD pred očima svijeta. Bijelu kuću je napustio 1961. godine zajedno s Eisenhowerom, po isteku mandata.
Nixon i Hrvatska Nixon je poznavao i prilike u bivšoj totalitarnoj SFR Jugoslaviji. Kao odvjetnik sredinom šezdesetih godina pred američkim je sudovima branio hrvatske emigrante od izručenja Titovoj Jugoslaviji.
Tijekom posjete ondašnjoj SFRJ uvjetovao da uz Beograd posjeti i Zagreb. Tijekom prijema u Banskim dvorima pred uzvanicima uzviknuo je mimo protokola "Živjela Hrvatska" što su komunističke vlasti smatrale incidentom.
Početkom devedesetih u otvoreno se je založio za međunarodno priznanje Hrvatske te za ukidanje embarga na nabavu oružja kako bi se Hrvatska mogla braniti od velikosrpske agresije.
Političar iz sjene Nixon se nakon poraza nije odrekao političkih ambicija, i u tu je svrhu odlučio ojačati svoju izbornu bazu kao guverner Kalifornije. Međutim, godine 1962. se ispostavilo kako je popularni demokratski guverner Pat Brown za njega preveliki zalogaj.
Nixon je taj poraz shvatio kao poniženje, a držao je da su za njega najviše krivi mediji, prema kojima je postajao sve paranoičniji. To je iskazao na izjavi prilikom priznanja izbornog poraza, kada je rekao da napušta politiku te kako "više neće imati Richarda Nixona za udaranje".
Ispočetka se činilo da će Nixon to potvrditi, kada je iste godine napustio Kaliforniju te se preselio u New York gdje je našao posao u uglednoj odvjetničkoj tvrtki. Zbog posla se 22. studenoga 1963. godine našao na dallaskoj zračnoj luci – slučajnost koja je poslije bila predmetom mnogih teorija zavjere vezanih uz atentat na Kennedyja.
Nixon se ponovno aktivno uključio u politiku 1964. godine za vrijeme republikanske izborne konvencije. Iako se nije kandidirao, njegova potpora bila je glavni razlog zbog koga su republikanci za predsjedničkoga kandidata izabrali konzervativnoga Barryja Goldwatera. Iako je Goldwater hametice poražen od demokratskoga kandidata i tadašnjega predsjednika Lyndon B. Johnsona, ti su događaji označili početak uspona konzervativnoga krila Republikanske stranke nauštrb liberalnoga krila s Istočne obale – frakcije prema kojoj je Nixon uvijek osjećao prijezir.
Za Nixona je bilo daleko važnije što je tom prilikom stekao važne saveznike, uključujući perspektivnoga Ronalda Reagana. Njemu je 1966. godine pomogao postati guvernerom Kalifornije.
Međutim, za nastavak Nixonove političke karijere najvažniji bio je sve očigledniji neuspjeh SAD u vijetnamskom ratu, koji je do 1968. godine ozbiljno podijelio ne samo američku javnost, nego i Demokratsku stranku. Nakon odluke predsjednika Johnsona da se ne kandidira za izbore, Demokratska stranka raskolila se na nekoliko zakrvljenih frakcija – tradicionalne umjerenjake, ljevičarske radikale, kao i zagovornike opstanka rasne segregacije na Jugu.
mini|Nixon kao spasitelj naroda na predizbornom skupu 1968. godine
Taj raskol odrazio se na porast nasilja na ulicama, a svoj doprinos tome donijeli su ubojstva Martina Luthera Kinga i Roberta Kennedyja, kao i studentski nemiri, inspirirani studentskim prosvjedom u Parizu te krvavi neredi u crnačkim četvrtima. Demokratska stranka je u potpunosti izgubila autoritet nakon TV-kamerama zabilježenog nasilja na vlastitoj izbornoj konvenciji, na kojem je za kandidata izabran Hubert Humphrey.
Nasuprot tome, republikanci su se brzo ujedinili iza Richarda Nixona, koji se nametnuo kao idealni kandidat. Njegov izborni program bio je jednostavan – završiti nepopularni rat u Vijetnamu kroz "časni mir", a pod parolom "zakona i reda" dovesti mir na američke ulice. Nixon se u svojoj kampanji oslanjao na tzv. "tihu većinu" – konzervativne glasače koji, za razliku od radikalizirane ljevičarske omladine, nisu svoje stavove javno iznosili na uličnim demonstracijama.
Nixonova strategija se isplatila, iako su izborni rezultati bili tješnji nego što se očekivalo. Nixon je dobio 500.000 glasova više od Humphreya, ali je zato osvojio elektore u ključnim državama i relativno lako osvojio predsjednički mandat.
Nixonovo predsjedništvo Prvi i najvažniji zadatak koji je Nixon sebi postavio pri dolasku u Bijelu kuću bilo je okončati vijetnamski rat na način koji ne bi bio protumačen kao američki poraz. U tu je svrhu Nixonov najbliži suradnik – savjetnik za nacionalnu sigurnost, a kasnije državni tajnik – Henry Kissinger formulirao strategiju temeljenu na tzv. realnoj politici lišenoj ideoloških i hladnoratovskih predrasuda, ali isto tako i bilo kakvih moralnih skrupula.
Na terenu se ta strategija temeljila na tzv. vijetnamizaciji vijetnamskoga rata, odnosno postepenom povlačenju američkih snaga iz Južnog Vijetnama, čiju obranu bi trebale preuzeti od SAD izdašno financirane, obučene i opremljene domaće snage. Kako bi se za tu operaciju kupilo vrijeme, Nixon je odobrio eskalaciju rata putem bombardiranja, odnosno upada u susjednu Kambodžu i Laos gdje su sjevernovijetnamske i vijetkongovske snage imale sigurno sklonište.
Te ofenzive izvedene su tajno, bez formalnoga odobrenja Kongresa ili objave, što je Nixon poslije vlastitim tumačenjem ustavnih ovlasti. Međutim, u američkoj javnosti, pogotovo među radikalnim ljevičarskim studentima, ta je odluka izazvala masovne, a negdje i krvave demonstracije, od kojih su najpoznatije one prilikom kojih je 1970. godine ubijeno četvero studentata na Sveučilištu Kent. Istovremeno je nastojanje da se razotkriju Nixonove tajne operacije dovelo do masovnog "curenja" podataka iz američke administracije, što je samog Nixona učinilo paranoidnim i sklonim korištenju prljavim trikovima i ilegalnim aktivnostima kako bi to spriječio.