Timbuktu (, francuski: Tombouctou), grad - oaza u zapadnoafričkoj državi Mali s 32.414 stanovnika. Stanje 1. siječnja 2006. Grad leži oko 15 km sjeverno od rijeke Niger na južnom kraju Sahare. Timbuktu je glavni grad istoimene pokrajine Timbuktu koja je najveća od osam administrativnih pokrajina Malija (497.926 km²). Od travnja 2012. godine nalazi se u rukama Nacionalnog pokreta za oslobođenje Azavada (MNLA) i u sklopu nepriznate samoproglašene države Azavad kao mogući glavni grad buduće države.Tuarezi zahtijevaju neovisnost od Malija Al Jazeera, 6. travnja 2012.
Timbuktu je doživio svoj vrhunac od 13. do 16. stoljeća kao jedna od najvažnijih karavanskih postaja u transsaharskoj trgovini solju, zlatom, bjelokosti, a kasnije i robovima. U to vrijeme su njegove džamije i medrese bile jedno od glavnih vjerskih, ali i znanstvenih središta u Africi. Pored znamenitih građevina tradicionalne arhitekture, koje su UNESCO-ova svjetska baština, Timbuktu je slavan i po brojnim knjižnicama-muzejima u kojima se čuva do 700.000 starih rukopisa.Chris Rainier, "Reclaiming the Ancient Manuscripts of Timbuktu ", National Geographic News 27. svibnja 2003. Preuzeto 24. listopada 2011. mini|lijevo|275px|Panorama četvrti Timbuktua mini|Ulaz u medresu Sankore mini|Srednjovjekovni matematički i astronomski rukopis iz Timbuktuadesno|mini|Groblje Timbuktua
Etimologija Ime zapravo znači "Buktin bunar". Prema legendi Buktu (drugi način pisanja Bouctou) je bila crna robinja koju su Tuarezi zajedno sa stadom koza ovdje ostavili da nadzire bunar. Njeno ime bi trebalo značiti "žena s velikim pupkom", no možda se radi o narodnoj etimologiji. U ovoj predaji neki povjesničari vide prijenos opravdanja nekadašnjeg "gornjeg sloja" stanovnika Timbuktua za socijalnu podjelu na Tuarege svijetle boje kože i Bele, koji su bili vazali tamne puti, na područje mita
Francuski lingvist René Basset izvodi ime "Timbuktu" iz staroberberskog korijena koji znači "daleko" ili "skriveno".René Basset, Mission au Sénégal. Paris 1909., strana 198. Time bi značenje imena bilo "vrlo udaljen bunar", odnosno, na južnom rubu pustinje. Novija istraživanja otvaraju mogućnost, da grad nisu osnovali Tuarezi, nego Šongaji iz njegove okolice. Ta mogućnost otvara i potrebu razmatranja tumačenja imena koje je dao istraživač Afrike i povjesničar Heinrich Barth prije 150 godina. Prema njemu, ime bi ispravno glasilo Tombutu a značilo bi "mjesto među dinama", što bi u tom slučaju dobilo smisao.
Zemljopis Timbuktu leži na južnom rubu Sahare, čije napredovanje (dezertifikacija) predstavlja najveći problem za grad. Pijesak se širi ulicama grada. U zadnjih dvadeset godina granica pustinje se proširila oko 100 km prema jugu. Grad ne leži točno na rijeci Niger, već 15-ak kilometara sjeverno. Rijeka ovdje protječe u velikom luku i doseže najsjeverniju točku svog puta prema sjeveroistoku te mijenja smjer skrećući prema jugoistoku, da bi se kasnije, nakon više od 2.000 km, ulila u gvinejski zaljev. Davno isušeni rukavci Nigera koji su nekada imali nadimak "kanali nilskih konja" pune se vodom još samo u vrijeme vrlo visokih voda, dok su nekada uzrokovali velike poplave u nekim dijelovima Timbuktua. Još u ranom novom vijeku Timbuktu je kanalom dugim 13 kilometara bio povezan s mjestom Kabara, zapravo lukom Timbuktua. Ovaj umjetni kanal omogućavao je u vrijeme visokih voda stanovnicima direktan pristup Nigeru pa time i dovoz i odvoz trgovačke robe jedrilicama i pirogama do samog grada. Danas je kanal zasut pijeskom, i još se samo nazire.
Iako je Timbuktu stoljećima sjecište velikih trgovačkih putova, i danas je pristup gradu povezan s nizom poteškoća. Plovidba brodom je moguća samo kad je vodostaj Nigera dovoljno visok. Cesta koja vodi s juga kroz savanu često je pokrivena pijeskom, i tada postaje privremeno neprohodna. Pristupom sa sjevera, kroz pustinju, prolaze samo dvije grupe putnika: rijetke karavane soli Tuarega, i suvremeni pustolovi. U novije vrijeme postoji mogućnost dolaska u grad avionom iz glavnog grada Bamaka.
Klima je pustinjska. Iz Sahare neprekidno puše suhi, vrući vjetar. Skromna vegetacija sastoji se od tamarisa, akacija i ginstera, ali i baobab i palme kao i niz korisnih stabala.
Prosječna godišnja temperatura je 28 °C, a najtopliji su svibanj i lipanj s oko 34 °C. Prosječna izmjerena količina padalina je oko 170 mm/m². Najvlažniji mjeseci su srpanj i kolovoz, s količinom padalina od po 56–66 mm/m². prosječne klimatske vrijednosti za Timbuktu Pljuskovi u tom razdoblju mogu poprimiti biblijske razmjere i biti uzrokom vrlo velikih šteta na zgradama i džamijama građenim od gline. 1771. godine se u vrijeme jednog takvog nevremena srušila džamija al-Hana i pod sobom zatrpala četrdesetoro ljudi.
Povijest Osnutak i rano vrijeme Timbuktu su, prema kronikama koje su nastale kasnije, osnovali prije 1100te godine nomadizirajući Masufa Tuarezi na mjestu s vodom u blizini luka Nigera. No, vjerojatno začeci grada sežu u 9. ili 10. stoljeće, a njegovim začetnicima se, vjerojatno, treba smatrati Songaije, stanovnike "crne" Afrike. No, arheološki nalazi na samom mjestu su komplicirani, tako da se nedvosmisleni rezultati mogu očekivati tek za par godina.Pogledati članak prof. Tim Insoll (Cambridge) Na prijelazu tisućljeća mjesto se brzo razvija u značajnu trgovačku ispostavu na važnom karavanskom putu od Egipta preko Gao do Kumbi Salaha u tadašnjem zapadnoafričkom kraljevstvu Gani.
Islam je do Nigera vjerojatno došao s trgovcima iz područja juga današnjeg Alžira. U početku Timbuktu nije imao ni izdaleka tako veliki značaj kao čvorište trgovačkih putova i središte muslimanskog obrazovanja kako to danas tvrde različite knjige i članci na internetu. Gospodarski uspon i s njim povezan kulturni procvat grada uslijedili su tek u 14. i 15. stoljeću. Čini se da je Timbuktu u svojim ranim danima konkurirao s trgovištem koje je bilo oko 25 kilometara istočnije, zvalo se Ţirraqqā, a prema zapisima arapskih geografa, istovremeno bilo i najzapadnija točka carstva Gana. Nakon propasti Gane, trgovci su se okrenuli Timbuktu, koji je blizinom Nigera pružao bolje mogućnosti za razmjenu i pretovar robe.
Vrijeme velikih zapadnoafričkih carstava Malijsko kraljevstvo Timbuktu je od 13. ili ranog 14. stoljeća postao dijelom Malijskog carstva. Da li je ovo pripajanje uslijedilo nakon direktnog osvajanja ili se grad dragovoljno, radi zaštite od Tuarega na sjeveru i Mossija u Sudanu, priključio Maliju, nije nedvosmisleno razjašnjeno. No, čak niti vladar Malija nije bio u stanju spriječiti napad Mossija 1328. Iz tog napada može se zaključiti da je Timbuktu u to vrijeme već bio središte trgovine solju i zlatom. U to vrijeme grad je, prema procjenama, imao između 10.000 i 15.000 stanovnika.vidjeti James L. A. Webb, Desert Frontier: Ecological and Economic Chance along the Western Sahel 1600-1850. Madison, Wisc. 1995., strana 16. mini|lijevo|Transsahaska trgovina oko 1400. god. mini|Vladar Malija, Mansa Musa (Katalonski atlas, 1375.) Grad je već u to vrijeme bio poznat u južnoj Europi. Sredinom 14. stoljeća pojavljuje se na portolanima, katalonskim odnosno mallorcanskim kartama Svijeta, kao prijestolnica ("Ciutat de Melli") kralja Malija ("Rex Melli"). Na poznatoj karti Abrahama Cresquesa iz 1375. godine bajoslovni kralj Malija prikazan je s grudom zlata u ruci. Time se mislilo na crnog kralja Mansa Musu koji je 1324. bio na legendarnom hadžu u Meki. Na hadžu ga je, prema predaji, pratila posluga od 60.000 podanika, a također prema predaji, ponio je sa sobom dvije tone zlata koje je, navodno, velikodušno podijelio u EgiptuJohn Hunwick ove brojeve naziva „grossly inflated (beskrajnim pretjerivanjem)“. Vidi Hunwick, Timbuktu & the Songay Empire, str. 9. Egipatski kronisti 14. i 15. stoljeća ne znaju ništa o tako velikoj skupini putnika za Meku. Vrlo sporna je i količina zlata s kojm su putovali. Ova predaja doprinijela je stvaranju legende o beskrajnom bogatstvu Timbuktua. Nakon povratka iz Meke, Musa je zadužio jednog muslimanskog arhitektu iz Andaluzije, koji ga je pratio na povratku, da sagradi Djinger ber džamiju i jednu rezidenciju.
mini|lijevo|Prikaz arapskog putnika, možda Ibn Battute Do Europljana su došla brojna izvješća sjevernoafričkih trgovaca i voditelja karavana. Pored toga, postojali su i pismeni opisi putnika, što je sve poticalo maštu u Europi. U Tunisu rođen Marokanac Ibn Battuta (1304. – 1368.?) putovao je u 14. stoljeću brojnim islamskim zemljama. Put ga je vodio preko Istočne Afrike sve do Indije, pa je tako 1352. stigao i u Timbuktu. Potvrđuje da je u tom gradu islam potpuno potisnuo stara afrička vjerovanja, no nije mogao razumjeti da u gradu žene ulicama hodaju "gole" (otkriveno lice žene). Ukupno, ne izvještava puno o značenju grada. Očito su u to vrijeme Valata i Gao bili puno značajniji, kako u gospodarskom tako i u pogledu stanja obrazovanja.Said Hamdun i Noel King (Hgg.), Ibn Battuta in Black Africa. London 1975., str. 52
Songajsko Carstvo Zlatno vrijeme Timbuktu na vrhuncu je u 15. i 16. stoljeću, nakon propasti maurske trgovinske metropole Valete. Timbuktu postaje karavansko središte na Nigeru i bio je u to vrijeme najveći grad u regiji, a imao je prema procjenama 15.000 do 25.000 stanovnika.Francuski arheolog Raymond Mauny procjenjuje, na temelju zračne arheološke studije, broj stanovnika na najviše 25.000. Malijski povjesničar Sékéné Cissoko je nasuprot tome, izračunao broj stanovnika od 100.000. Njegov kolega E. Saad smatra, da je stanovništvo brojalo oko 50.000, što bi bilo gornja granica ozbiljnih procjena. Vidi Saad, Social History of Timbuktu, str. 27 i 90. Afrikanac Webb polazi od procjena između 30.000 do 50.000 stanovnika. Vidi James L. A. Webb, Desert Frontier, str. 16 U određeno vrijeme godine, kad su u Valatu stizale karavane soli sa sjevera, a s juga i zapada dolazili kupci, broj ljudi u gradu mogao se i udvostručiti. No brojke od 100.000 ili čak 200.000 ljudi, kako se navodi u popularno-znanstvenoj literaturi su čista spekulacija. Okolina Timbuktua nije mogla, čak ni u to vrijeme dok pustinja još nije doprla tako daleko na jug kao danas, nikako prehraniti tako velik broj ljudi.