Donji Crnač je naseljeno mjesto u gradu Širokom Brijegu, Federacija Bosne i Hercegovine, BiH.2.2. Stanovništvo prema etničkoj/nacionalnoj pripadnosti i spolu, po naseljenim mjestima, popis.gov.ba, preuzeto 2. srpnja 2019.
Uvod
Donji Crnač zajedno s Gornjim Crnčom, bez zaseoka "Solde" smještenog iznad Izbičkog polja, pripada župi "Presvetog srca Isusova", koja je utemeljena 1935. godine. Do tada Donji i Gornji Crnač bili su u sastavu župe Široki Brijeg.
U Donjem i Gornjem Crnču ima 750 stanovnika.
Tekst koji slijedi odnosi se na Donji i Gornji Crnač.
Zemljovid U Hercegovini sjeverno od Širokog Brijega, pa sve tamo dokuda dopire pogled gledano s juga prema sjeveru, na nadmorskoj visini približno od 500 do 1500 metara nalazi se Crnač (Donji i Gornji).
Sa zapada Crnač graniči s Dobrkovićima, Izbičnom i Rakitnom (Gornjom Sutinom), sa sjevera s Drežnicom, s istoka s Bogodolom i Gradcom, te s juga sa Širokim Brijegom (Oklajima i Ciganskim Brdom).
Crnač se nalazi u Zapadnoj Hercegovini.
Ime mini|desno|250px|Stećak u Vuletića greblju
Ima više priča o podrijetlu imena Crnač, a najvjerojatnija je da je Crnač dobio ime po crnoj boji jasenova lista prije nego što je počeo opadati jer u tom trenu otkud god se pogledalo Crnač je izgledao crn.
Crnač je bio naseljen u pretpovijesno vrijeme o čemu svjedoče pronađena oruđa iz kamenog i brončanog doba, a tu su brojne gomile (grudine). Grobovi u starim grobljima bili su ovalni, bačvasti, a križevi su bili s kraćom prekrižnicom. Tu su i stećci (srednjovjekovni nadgrobni spomenici); prvi su se pojavili već u XII. stoljeću, a pretežito se pojavljuju u XIV. i XV. stoljeću.
Prvi put ime Crnač se spominje 1468. godine u turskom popisu (tefteru) poreznih obveznika, a 1477. godine upisan je u has (vlasništvo) hercegovačkog sandžakbega i bio je razdijeljen u timare (posjede).
Stanovništvo
Stanovništvo od kada se za njega znade je kršćansko. Nakon dolaska Turaka došli su i Vlasi, ali samo na ispasišta. Zanimljivo je, da je 1585. godine među 11 neoženjenih mladića iznad 25 godina, bilo 9 mladića, koji su se, ne znajući za razloge, pisali kao muslimani, a u duši su bili kršćani, jer su potajno vršili kršćanske dužnosti (tzv. kriptokršćani kojih je do Prvog svjetskog rata bilo u Makedoniji). Prelazak na muslimane imalo je poreskih olakšica (nisu plaćani: harač (glavarina), porez na čifluk (posjed) i poljoprivredne plodove i sl., što je utjecalo na prijelaz u islam. Pored toga u to vrijeme muslimani su imali bolji položaj od kršćana, napose katolika.
Pregled broja stanovnika vidljiv je u sljedećem pregledu:
1468 g. - 10 kuća, - plaćali 450 akča (sitni turski srebreni novac) - 9 dukata 1477 g. - 18 kuća, - plaćali 1.618 akča 1519 g. - 46 kuća, - plaćali 4200 akča 1585 g. - 18 kuća, - plaćali 4200 akča 1743 g. - 7 kuća, 92 stanovnika - popis biskupa Pavla Dragičevića 1768 g. - 12 kuća, 148 stanovnika - popis biskupa Marjana Bogdanovića 1867 g. - 66 kuća, 563 stanovnika - popis fra Petra Bakule 1882 g. - 89 kuća, 723 stanovnika - popis fra Petra Bakule 1892 g. - 107 kuća, 924 stanovnika 1940 g. - 234 kuća, 1377 stanovnika 1962 g. - 1639 stanovnika 1975 g. - 273 kuća, 1700 stanovnika 2007 g. - 201 kuća, 700 stanovnika 2013 g. - 751 stanovnik
Iseljavanja iz Crnača bila su uglavnom pojedinačna, a odlazilo se i u grupama (pojedini ogranci rodova) u predjele koja su pružala boje ekonomske uvjete za život. Danas se može reći da rođenog crnčanina, ili podrijetlom od njega ima na svim kontinentima svijeta. Intenzivno iseljavanje bilo je sedamdesetih godina XX stoljeća.
Stanovništvo
Popisi 1971. – 1991.
Donji Crnač godina popisa 1991.Nacionalni sastav stanovništva - Rezultati za republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991., Državni zavod za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1993. 1981. 1971. Hrvati803 (99,87%)897 (99,11%)1.078 (99,72%)Srbi0 00Muslimani 000Jugoslaveni01 (0,11%)0ostali i nepoznato1 (0,12%)7 (0,77%)3 (0,27%)ukupno8049051.081
Popis 2013.
Donji Crnač godina popisa 2013.Hrvati568 (99,82%)Srbi0Bošnjaci0ostali i nepoznato1 (0,18%)ukupno569
Župa
Nastanak i razvoj župe mini|lijevo|Župna crkva posvećena Prestvetom Srcu Isusovu mini|Unutrašnjost crkve
Crnač je najvjerojatnije nekada bio u župi Blato, koja je poznata od 1594. godine.
Kasnije župa Blato mijenja ime u župu Čerigaj u koju su 16. svibnja 1844. godine došli franjevci iz Kreševa i drugih mjesta Bosne, koji su 1848. godine preselili župni ured na Široki Brijeg, kada je župa dobila ime Široki Brijeg.
Od 1891. godine u Crnač su sa Širokog Brijega nedjeljom i svetkovinom dolazili svećenici, a za Božić, Uskrs i Gospojinu (Veliku Gospu) su ostajali i po 15 dana.
Od 1935. godine Crnač ima svoju župu "Presvetoga Srca Isusova", koja im je odobrena na njihovo traženje.
Zaselak Solda pripada župi Izbično.
Godine 1935. župljani su izgradili župniku privremeni stan i čatrnju, 1939. godine počeli graditi župski stan, koji su završili 1943. godine, a crkvu su izgradili 1970. godine.
Župnici
Prvi župnik u župi bio je fra Serafin Vištica.
Župnici u župi navedeni su u sljedećem pregledu:
Ime i prezime župnika
fra Serafin Vištica došao u župu 1935. fra Lovro Babić došao u župu 1938. fra Milivoj Bebek došao u župu 1947. fra David Zubac došao u župu 1949. fra Vlado Vlašić došao u župu 1951. fra Umberto Lončar došao u župu 1952. fra Veselko Sesar došao u župu 1959. fra Čedo Škrobo došao u župu 1960. fra Bernad Marić došao u župu 1966. fra Stanko Banožić došao u župu 1980. fra Alojzije Bošnjak došao u župu 1981. fra Leonardo Hrkać došao u župu 1988. don Ante Jukić došao u župu 2022. kao upravitelj župe, a od 2025. godine kao župnik župe
Godine 1968. biskup mostarsko-duvanjski don Petar Čule poslao je u Crnač za župnika don Petra Vuletića, kojeg župljani nisu primili, pa je do 1980. godine župa Crnač bila bez župnika. U tom razdoblju župu su služili fra Kornelije Kordić, fra Ivan Bebek i fra Drago Čolak sa Širokog Brijega. Godine 1999. biskup mostarsko-duvanjski mons. Ratko Perić u provođenju dekreta Svete stolice "Romanis Pontificibus" naredio je predaju župe svjetovnom svećeniku do početka prve korizmene nedjelje, odnosno do 21. veljače 1999. godine. Župljani nisu predali župu, već su organizirali straže. Vezano na to biskup mostarsko-duvanjski mons. Ratko Perić i generalni vikar reda Male braće fra Stephan Ottenbreit 21. veljače 1999. godine u Mostaru dali su priopćenje, u kojem su istakli sljedeće: da se s 22. veljače 1999. godine sadašnji župnik oslobađa pastoralne obveze, zamoljeni su župljani, da se obraćaju na župe Polog i Jare, da su biskup i svećenici na Biskupskom ordinarijatu na raspolaganju svakom vjerniku za njegove potrebe na pastoralnom području, te najavljeno je, da će se za neposlušnost ići na isključenje iz reda Male braće, čak do toga, da će izdati zabranu uporabe crkve.
Nakon toga u župi misna slavlja vodili su fratri-gosti, a sve ostalo je vodio dotadašnji župnik. Takvo stanje trajalo je kratko, tako da je i dalje u službi dotadašnji župnik, koji je 23. lipnja 2001. godine otpušten iz Franjevačkog reda a koji je preminuo 13. siječnja 2022. godine.
Poslije toga župu preuzima svjetovni svećenik don. Ante Jukić, koji po dekretu biskupa Petra Palića postaje i upravitelj župe.
Svećenici i časne sestre iz župe
Iz župe Crnač bilo je 22 svećenika i 4 časne sestre. Među svećenicima posebno mjesto zauzima fra Jerko Karačić, koji je u razdoblju od 1869. do 1876. godine boravio među 4.000 Hrvata, koji su kopali Sueski kanal. Inače je živio u razdoblju od 12. studenog 1842. do 10. veljače 1877. godine. Od Karačića tu su još: Jerko, Ante, Blago, Vendelin (Gornji Crnač), Zdenko i Dane, zatim Andrija Šoljić, Ivan, Ilija i Andrija Šaravanja,don Vjekoslav Šaravanja, Martin Ljubić, te drugi. Andrija Šaravanja objavio je više radovi na stranom jeziku.
Klima i reljef
Klima je uglavnom kontinentalna, a u nižim predjelima je sredozemna.
Teren je stepenasto-brežuljkast, i kreće se od Razdolja i Poda (500 metara) preko Površaka (824 metra), Šudurove Glavice (864 metra), Ovanaca (1062 metra), Varde (1113 metara), Cvituše (1122 metra), Bandurice (1269 metara) Pometa (1404 metra), do Gole Kose (1469 metara), a obrastao je s jasenom, hrastom, grabom i drugom niskom šumom, kao što je tilovina (zanovijet).
Na sjeveru u Gvozdu je stoljetna bukva, koja se obnavlja s jelom i borom. U Crnču ima dosta nezagrađena terena, koji je u vlasništvu države. Teren je prošaran ledinama. Žuljevitim rukama više naraštaja kršu su otete njive, te brojne vrtače.
Prirodno bogastvo
Crnač je bogat kamenom vapnencom i mramor kamenom, koji se ponekad vadio i odvozio, te drvetom stoljetne bukve. Pored tog prirodnog bogatstva, tu je i ruda boksit, koja se počela vaditi 1935. godine. U drugom svjetskom ratu nadzor nad rudnicima imali su Nijemci, koji su pod šifrom vodili podatke o istraživanjima. Iza II. Svjetskog rata jedno vrijeme rudnici nisu radili, kao što je to i od 1991. godine. Osim iz Šudurove Glavice boksit se vadio još u Njivama, Prženušama, u Stazi, te iza Varde.
Gospodarstvo
Stočarstvo mini|desno|Vrtlina-krave na ispaši Crnčani su uglavnom živjeli od transhumantnoga stočarstva, odnosno stada su izdizali na planinska nadgorja u proljeće i ljeto, a kad je ponestalo ispaše spuštali ih prema matičnim domaćinstvima. Na taj način stvarane su katunske nastambe oko kojih su živjeli. Kroz Crnač su prolazila stada ovaca na ispasišta uokolo Blidinjskog jezera (tzv. "gorsko oko"-ledeničko-erozionog podrijetla), koje je bilo vjekovno sastajalište stočara. Katunske nastambe su građene suhozidom, bilo zajedno za život i za stoku, ili zasebno kao siditija kuća, te pojate, jagnjla, mlikare, krmetare, i sl. Pojate su bile za krupnu stoku, a jagnjla za sitnu stoku. U pojatama na tavanu ispod krova spremala se hrana za stoku: sijeno, slama i grm (u granama ili kao otrgano lišće) i sl.
Također, za ishranu stoke dio se lišnjak, odnosno u mjesecu kolovozu oko Velike Gospe kresale su se grane razna drveća stare približno pet godina, te nakon što se list posušio (dan-dva) u naramcima se donosio do stožine uokolo, te nakon toga se slagale uz stožinu, na način da je jedan čovjek bio uz stožinu a drugi je dodavao grane ručno ili drvenim vilama (raljama), koje bi se stavljale pod noge uokrug oko stožine. Na kraju se lišnjak završavao tako da su se od stožine prema vani stavljale uglavnom hrastove grane s gušćim listovima koje su pritiskane s debljim okresanim ograncima. Lišnjak se razvršavao odozgo prema dolje u zimu i davao ajvanu (stoci) da brsti. Nakon toga grane (šuma) se ložila.
Zemlja se obrađivala motikom i ralom, a početkom dvadesetog stoljeća plugom, kojeg su vukli konji, ili volovi. U sadašnje vrijeme sve je više traktora i motokultivatora. Pri radu korišteni su i sljedeći predmeti: kosa, brus, bakala za otkivanje kose, vodir za brus, srp, vrsaća kuka koja se zapinjala konjima u vršidbi žita
Uzgajane su sljedeće kulture: zimica (raž), ječam, zob, krumpir, luk i kupus.
Uzgoj duhana bio je neznatan, kao i vinove loze, pa je većina pred Božić u ovčijim mijima (mišinama) na konjima izgonila vino i rakiju, te duhan iz Brotnja, kao i drugih mjesta. Tom prigodom djeca su se najviše veselila "ćupteru"-osušenoj poslastici od kuhanog vina, brašna i šećera, koja je podsjećala na marmeladu. Uglavnom se služio uz rakiju zajedno s osušenim smokvama, orasima i lješnjacima. Za vino, rakiju, a i duhan razmjenjivani su krumpir i sir-čuvena crnačka prpa (slani sir u komadima iz ovčijeg mija). Duhan se u razmjeni uzimao iskrižan ili u listovima koje se križalo u "avanu"-posebnoj napravi za križanje duhana. Duhan u rusacima nošen je u razna mjesta sve do rijeke Save i prodavan. Bio je to težak posao, od vlasti zabranjen.
Vino i rakija više se ne izgoni, već se radi doma od uzgojena, ili kupljena grožđa.