Katarina Kosača-Kotromanić, rodnim imenom Katarina Vukčić Kosača (Blagaj, 1424. – Rim, 25. listopada 1478.), Pandžić, Bazilije. Katarina Vukčić Kosača (1424. - 1478.) Bosna Argentina, Böhlau, Verlag Köln Weimar Wien 1995. bila je kraljica Bosne kao supruga kralja Stjepana Tomaša Kotromanića, pretposljednjega bosanskog kralja. Rođena je u obitelji Kosača.
Dana 26. svibnja 1446. obavljeno je njezino vjenčanje s bosanskim kraljem Stjepanom Tomašem Ostojićem u Milodražu, u blizini Kiseljaka. Za tu prigodu bila je pripravljena zlatna kruna ukrašena biserima i dragim kamenjem, koja je do tada bila pohranjena u riznici crkve Sv. Dujma u Splitu.
Kraljica Katarina smatra se jednom od najznačajnijih osoba u povijesti Bosne i Hercegovine. U liturgijskoj knjizi Martyrologium Franciscanum vodi se i kao blaženica.
Životopis Rođena je u Blagaju kod Mostara oko 1424. godine, od Jelene Balšić, kćeri Balše III. i Stjepana Vukčića Kosače,Regan, Krešimir. Bosanska kraljica Katarina, str. 157 koji je 20. siječnja 1448. godine u povelji njemačko-rimskog cara Fridrika III. nazvan Herzog, što na njemačkom jeziku znači vojvoda. Stjepan Kosača je pak već i prije te povelje nosio naslov »Vojvoda Humske zemlje«. Kosača titulu u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u pohrvaćenu obliku »herceg od Svetog Save«, odakle i potječe novi naziv Humske zemlje – Hercegovina.
Braća su joj i sestre bili: Vladislav Hercegović Kosača, Vlatko Hercegović Kosača i Stjepan Hercegović Kosača kojeg otac nakon pada Hercegovine pod vlast Osmanlija, šalje u Carigrad, gdje je prešao na islam, uzeo ime Ahmed-paša Hercegović i postao veliki vezir Osmanskoga Carstva, te sestra Mara koja se udala za Ivana Crnojevića. mini|250px|lijevo|Spomenik kraljici Katarini u Mostaru Herceg Stjepan borio se za stabilnost Humske zemlje, pa je zbog turskih osvajačkih prijetnji s istoka održavao prijateljske odnose s rodom Kotromanića, bosanskih kraljeva i banova. Iz tih odnosa se javila simpatija, zatim ljubav i 1446. brak njegove kćeri, Katarine Kosače i uglednog prijestolonasljednika Stjepana Tomaša Kotromanića. Tim brakom su Hercegovina i Bosna bile ujedinjene. Budući da je Stjepan Tomaš obećao papi da će iskorijeniti bogumile iz svoga kraljevstva, dvadesetdvogodišnja Katarina je postala rimokatolkinja. Matica hrvatska, Hrvatska revija, s.n., 1978.
Stjepan Tomaš Kotromanić s kraljicom Katarinom imao je troje djece: Sigismunda (Žigmunda), Katarinu i treće dijete o kojemu se gotovo ništa ne zna. Stolovali su u kraljevskom gradu Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske. Kralj Stjepan Tomaš pod nerazjašnjenim okolnostima umro je 10. srpnja 1461. Nasljedio ga je sin iz prethodna braka s Vojačom, Stjepan Tomašević. Kraljici Katarini dan je naslov »Kraljice majke« i nastavila je živjeti na kraljevskom dvoru.
Bijeg iz Bosne Za vrijeme osmanskoga napada na najutvrđeniji kraljevski grad Bobovac oko 20. svibnja 1463. godine Katarina je sudjelovala u obrani.
Nakon Radakove izdaje Bobovca kraljica Katarina je, prema predaji, s djecom i kraljevskom pratnjom na konjima potkovanim naopako bježala preko Fojnice.
Kad je stigla do vrela Bosne poželjela je odmoriti se jer su joj se tu i svatovi odmarali na Spasovo 1446. kad se Katarina udala za kralja Tomaša. Netko je kraljicu prokazao i malodobnu djecu Žigmunda (12-14) i Katarinu (10 godina), dok su se igrala, Osmanlije su iz zasjede zarobili, odveli u Carigrad i islamizirali. Teško pogođena sudbinom djece nastavila je bijeg starim Rimskim putem preko Konjica, Glavatičeva, Nevesinjskoga polja, Stjepankrsta, Blagaja, Maslina kod Stoca, Hutova do Stona i Dubrovnika.
U Ston Dubrovčani šalju dva broda da može doploviti u Dubrovnik.
Sa sobom je ponijela kraljevski mač svoga pokojnog muža. Mač je pohranila u Dubrovniku „pod zavjetom da se on preda njezinom sinu Šimunu kad se oslobodi turskoga ropstva kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje”. U srpnju 1463. boravila je na Lopudu.
Boravak u Rimu Dubrovnik je bio izložen osmanskoj opasnosti te je kraljica Katarina iz dubrovačkoga kraja otišla je u Rim. U zimi 1464. otplovila je u Anconu s pratnjom od četrdesetak plemića.
Papa Pio II. 12. kolovoza 1464. u Anconi je okupio vojsku kojoj je bio na čelu i bili su spremni krenuti u oslobađanje Bosanskoga kraljevstva. Međutim, tri dana kasnije papa je pod nerazjašnjenim okolnostima umro. Vjeruje se da je namjera prokazana i da je papa otrovan.Dragić, Marko. Od Kozigrada do Zvonigrada. Baška Voda-Mostar-Zagreb. 2001.
Godine 1472. godine nazočila je prijenosu kostiju svetoga Bernardina Sijenskoga u crkvu u Akvileji. Još 1457. godine njezin muž kralj Stjepan Tomaš dao je prinos za tu crkvu. Također, zabilježena je i među hodočasnicima 1475. godine kada je papa Siksto IV. proglasio jubilejsku godinu.
Oporuka i smrt Dana 20. listopada 1478. pozvala je javnog notara Antu Jurina, svećenika Splitske biskupije koji je tada bio na službi u crkvi sv. Petra u Rimu, da sastavi njezinu oporuku. Svih sedam svjedoka njezine oporuke bile su crkvene osobe – šest franjevaca samostana Aracoeli i Jure Marinov, rabski arhiđakon koji je u to vrijeme bio na službi kod kardinala Marka Barba. U svojoj oporuci pet dana prije smrti napisala je oporuku da svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo, pod uvjetom da se vrate katoličkoj vjeri. Inače, Kraljevstvo ostavlja papi Sikstu IV. i njegovim zakonitim nasljednicima. Svojoj je djeci ostavila neke predmete (bodež, dvije tase i dva srebrna vrča), a sinu još i očev mač.
U oporuci izražava želju da se sahrani u crkvi Aracoeli te za pokop i obrede ostavlja 200 dukata. Crkvi je ostavila i pozlaćeni kraljevski plašt i svileni oltarnik koji je koristila u svojoj kapelici. Ostale predmete iz kapelice: misal, kalež s patenom i korporalom, kazula i ostalo misničko ruho skupa sa svilenim oltarnikom, ostavlja crkvi sv. Jeronima u Rimu. Sve relikvije koje je imala ostavila je crkvi sv. Katarine u Jajcu.
Za izvršitelje oporuke imenovala je dubrovačkog kanonika Matu de Raguisa koji je u to vrijeme bio u službi kardinala Julijana Rovere, te Paulu Mirković i Radića Klešića. Na kraju je zamolila biskupa Bartolomeja Marasca da dogovori sastanak izvršitelja njezine oporuke s vicekancelarom Rimske crkve Rodrigom Borgiom. Ti su izvršitelji trebali papi i kardinalskom zboru predati njezinu oporuku zajedno s mačem kralja Tomaša. Pet dana nakon pisanja oporuke umrla je i pokopana je u crkvi Aracoeli u Rimu pred glavnim oltarom te crkve.
Na grobnoj ploči stoji natpis:Istoria degli anni santi, tratta in gran parte da quella del p.l.f. T.M. Alfani, con aggiunte notabili Catharinae Reginae Bosnensi Stephani ducis San[c]ti Sabbae sorori et genere Helene et domo principis Stephani natae Thomae regis Bosnae uxori quantum vixit annorum LIIII et obdormivit Romae anno Domini MCCCCLXXVIII dei XXV oteobris [sic] monumentum ipsius scriptis positu
Izvorni zapis bio je na ikavici, koji je ona sama pet dana prije smrti zapisala: »Priminu u Rimu na lito Gospodina 1478. na dni 25. oktobra — spominjak nje pismom postavljen.« Danas toga natpisa nema jer je prilikom obnove crkve i zamijenjen latinskim.
Podignute crkve i kapele Za života je podigla nekoliko kapela i crkava: Svetu Katarinu u Jajcu, Presveto Trojstvo u Vrilima kod Kupresa (1447.).
Gradeći tu crkvu otkrilo se da se na tom mjestu nalazila starokršćanska bazilika. Papa Nikola V. hodačasnicima crkvi Presvetoga trojstva u Vrilima udijelio je oprost. Hodočašće u čast Nikole V. i kraljice Katarine obavlja se 18. lipnja. Katarina je dala sagraditi i franjevački samostan, crkvu Svete Kate u Kreševu te kod Fojnice u Kozogradu kapelu, zatim crkvu sv. Marije u Grebenu (Krupa n/Vrbasu), crkvu sv. Marije u „Virbenu“ (Vrbanja, Kotor Varoš) i crkvu svetog Jurja u Jezeru „koju diže Juraj Vojsalić-Hrvatinić“Franjevački samostan Jajce Bruno Ljubez: Crkva sv. Katarine (pristupljeno 27. studenoga 2016.) te crkvu sv. Katarine na Katini kod Jajca.Franjevački samostan Jajce Bruno Ljubez: Crkva sv. Katarine na Katini (pristupljeno 27. studenoga 2016.)
Katarina u tradicijskoj kulturi Katarina je među Hrvatima ostala zapamćena kroz brojne običaje, pjesme, kazivanja i legende. Žene u kraju Kraljeve Sutjeske i danas se pokrivaju crnim rupcima kao znak žalosti na njezin život – te se žene nazivaju »Katarinke«. Prema legendi je upravo Katarina seoske žene u Kraljevoj Sutjesci naučila vesti takve rupce. Fra Bono Benić u svom Ljetopisu zapisao je da se u Sutješkom samostanu čuvaju: plašt, stola, svileni ubrus, kvadratična svilena vrećica, uškrobljeni rubac za misu, dio misnice. Sve to izvezla je i zlatom protkala kraljica Katarina.Dragić, Marko. Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti. Split, 2008., str. 329.
Sačuvana su njezina tri portreta; prvi je izradio Giovanni Bellini za njezina boravka u Rimu, drugi je u Sikstinskoj kapeli u sceni s gubavcem u Rossellijevom diptihu »Govor na brdu« i treći iz samostana u Kraljevoj Sutjesci, kojeg je predao fra Marin Nedić na čuvanje J. J. Strossmayeru.
Posljednja kraljica Bosne? Stariji istraživači Katarinu su smatrali pretposljednjom kraljicom Bosne,Krešimir Regan, "Bosanska kraljica Katarina", str. 158 jer posljednjom bosanskom kraljicom smatrali su kraljicu Maru, supruga posljednjeg kralja u Bosni (po tom tumačenju) Vjekoslav Klaić i Trpimir Macan, Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, Nakladni zavod MH, 1981. godine i kći despota Srbije, a ne Katarinu koja je bila supruga pretposljednjeg bosanskog kralja. Franz Babinger, William C. Hickman, Ralph Manheim, Mehmed the Conqueror and His Time, Princeton University Press, 1992. godine, stranica 383. Krunoslav Draganović, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Hrvatsko kulturno društvo "Napredak", 1942. godine Đuro Tošić, Poslednja bosanska kraljica Mara (Jelena), Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine, Beograd, 2002. godine Sociétè belge d'Études byzantines, Byzantion: revue internationale des études byzantines, Fondation Byzantine, 1960. godine, stranica 80. Karl Krumbacher, Byzantinische Zeitschrift, C. H. Beck'sche Verlagsbuchhandlung, 1952. godine, stranica 46. Guillaume Capus, A travers la Bosnie et l'Herzegovine, Librairie Hachette, 1896. godine, strana 291. Zemaljski muzej u Bosni i Hercegovini, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Zemaljska štamparija, 1912. godine, strana 99. Božidar Vidov, Herceg Stjepan Vukčić-Kosača i naziv Hercegovina: Stjepan II. Tomašević i Mara, posljednji hrvatski kralj i kraljica Druge narodne dinastije, s.n., 1980. godine Mak Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Svjestlost, 1969. godine Katarina je bila kraljica, odnosno prva žena u Bosni, tijekom svog braka sa Stjepanom Tomašem. Budući da je njen brak s Tomašem završio njegovom smrću 1461. godine, a na prijestolje sjeo Katarinin posinak Stjepan Tomašević, koji je kraljicu Katarinu nazivao "Majka kraljica" iako je položaj kraljice u Bosni (prve žene kraljevstva) zauzela je Tomaševićeva supruga Mara Branković. Tomaševićevom smrću Mara je ostala udovica posljednjeg kralja u Bosni, odnosno posljednja kraljica u Bosni. Luigi Villari, The republic of Ragusa: an episode of the Turkish conquest, J.M. Dent & Co., 1904, strana 243. Dumbarton Oaks, Dumbarton Oaks studies, Harvard University Press, 1950.