Izrael (heb. יִשְׂרָאֵל, Medinat Jisra'el; arap. إسرائيل, Dawlât Isrā'īl), službeno Država Izrael, bliskoistočna je država smještena na jugoistočnoj obali Sredozemnog mora i sjevernoj obali Crvenog mora. Graniči s Libanonom na sjeveru, Sirijom na sjeveroistoku, Jordanom na istoku, Palestinom na Zapadu i Istoku Zapadnom obalom i Pojasom Gaze na istoku i zapadu te Egiptom na jugozapadu. Izrael ima geografski izrazito raznovrsne značajke unutar svog relativno malog teritorija. Izraelsko gospodarsko i tehnološko središte je Tel Aviv, dok je sjedište državnih institucija u glavnom gradu Jeruzalemu.
Parlamentarna je demokratska država te jedina židovska država na svijetu. Površina države je 20.770 km2 u međunarodno priznatim granicama, a s pripojenim područjima 22,072 km2 i ima 8.843.160 stanovnika prema procjeni za 2018. godinu. Ime potječe od Jakova, kasnije prozvanog Izrael, jednog od patrijarha židovskog naroda od čijih je 12 sinova nastalo 12 izraelskih plemena. Izraelska zastava ima korijene u židovskoj tradiciji. Bijela pozadina simbolizira čistoću. U sredini je Davidova zvijezda koja simbolizira savez Boga i Židova. Gornji trokut zvijezde simbolizira Boga koji se saginje prema narodu, a donji trokut simbolizira Židove koji pružaju ruku Bogu. Plave pruge simboliziraju talit, židovski molitveni šal. O trajnoj žudnji Židova za povratkom u svoju zemlju govore već biblijske riječi iz doba babilonskog ropstva. Jeruzalem se u biblijskom tekstu spominje oko 700 puta.
Kraljevstva Izraela i Judeje nastala su tijekom željeznog doba. Asirija je osvojila Izrael oko 720. godine pr. Kr. Judejom su kasnije kao Židovskom autonomnom pokrajinom upravljali Babilonsko, Perzijsko i Makedonsko Carstvo. Uspješna Makabejska revolucija rezultirala je stvaranjem samostalnog Hasmoneavog kraljevstva koje je 63. g. pr. Kr. postalo marionetskom državom Rimske Republike koja je 37. g. pr. Kr. na vlast postavila Herodsku dinastiju, a u 6. stoljeću stvorila rimsku provinciju Judeju. Judeja je postojala kao rimska provincija sve dok niz židovskih pobuna nije doveo do njenog rasprostranjenog uništavanja, protjerivanja židovskog stanovništva i preimenovanja u Sirijska Palaestina. Židovska prisutnost u regiji u određenoj se mjeri zadržala tijekom narednih stoljeća. U 7. stoljeću Levant su od Bizanta osvojili Arapi koji su njime upravljali sve do Prvog križarskog rata 1099. Godine 1187. vlast preuzimaju Ajubidi od kojih će vlast u 13. stoljeću preuzeti Mamelučki Sultanat koji će prostorom Levanta vladati sve do poraza od Osmanskog Carstva 1517. godine. Tijekom 19. stoljeća, nacionalno buđenje među Židovima dovelo je do uspostave cionističkog pokreta u dijaspori, nakon čega je uslijedio niz useljeničkih valova na teriotrij Osmanske, odnosno od 1920. godine Britanske Palestine.
Godine 1947., Ujedinjeni narodi su usvojili Plan podjele Palestine u kojemu su uzeli Palestincima državu i omogućili Jevrejima koji do tada nisu imali državu da naprave Izrael. Židovska agencija koja je predstavljala interese Židova je Plan prihvatila, dok su ga arapski vođi odbacili. David Ben-Gurion proglasio je osnivanje Države Izrael 14. svibnja 1948. nakon čega je uslijedio napad vojski susjednih arapskih država. Nakon pobjede koja je potpomognuta Zapadom u Arapsko-izraelskom ratu, Izrael je preuzeo vlast nad većinom bivšeg teritorija Britanske Palestine, dok su upravu nad Zapadnom obalom i Pojasom Gaze preuzeli Jordan i Egipat. Izrael se od tada uspješno borio u nekoliko ratova s okolnim arapskim zemljama, a nakon Šestodnevnog rata 1967. je okupirao Zapadnu obalu i Golansku visoravan kojima de facto upravlja i danas. Kontinuirana nastojanja za rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba nisu rezultirala konačnim mirovnim sporazumom. Međutim, potpisani su mirovni sporazumi između Izraela i Egipta i Jordana.
U Temeljnim zakonima (Izraelski ustav), Izrael je definiran kao "židovska i demokratska" država. Izrael nema službenu, državnu religiju. Izrael je predstavnička demokracija s parlamentarnim sustavom vlasti, proporcionalnom zastupljenošću i općim biračkim pravom. Knesset je zakonodavno tijelo, premijer šef vlade dok predsjednik ima ceremonijalnu ulogu. Izrael je razvijena zemlja i članica OECD-a te je u 2023. godini imao 29. najveće gospodarstvo u svijetu po nominalnom BDP-u i 13. u BDP-u po glavi stanovnika. Izrael ima koristi od visoko kvalificirane radne snage i jedna je od najobrazovanijih zemalja svijeta s obzirom na postotak građana koji imaju visok stupanj obrazovanja. Izrael ima najviši životni standard na Bliskom istoku i jedan od najviših u svijetu.
Trenutačno je Izrael dio rata u Iranu, a ratuje i s Libanonom te vrši operacije u području Gaze koje se smatraju genocidnima.
Etimologija
„Izrael“ znači Onaj tko se hrvao s Bogom ili Božji kraljević.
Povijest
Povijesni Izrael
Židovi se na područje današnjeg Levanta doseljavaju oko 1400. pr. Kr., u zemlju koju nazivaju Kanaan. U vrijeme velike gladi u doba patrijarha Josipa sele u sjeverni Egipat u područje plodne doline Nila, gdje ubrzo upadaju u egipatsko ropstvo. Oko 1235. pr. Kr. pod vodstvom Mojsija odlaze iz Egipta kako bi se spasili od ropstva. U zemlju Kanaan stižu pod vodstvom Jošue te ratuju protiv starosjedioca Kanaanaca i Filistejaca. Potkraj 1000. pr. Kr. sudac (plemenski glavar) Samuel pomazuje Šaula za prvog kralja. Poslije njega kralj je David koji osvaja Jeruzalem i proglašava ga prijestolnicom. Najvažniji židovski kralj je Salomon koji gradi Prvi hram na brežuljku Cionu. Nakon njegove smrti židovska se država dijeli na Izraelitsko kraljevstvo na sjeveru i Judeju na jugu, koje ruše Asirci odnosno Babilonci čiji kralj Nabukodonozor II. ruši Prvi hram i odvodi Židove u babilonsko ropstvo. Pola stoljeća poslije perzijski vladar Kir Veliki osvaja Babilon, oslobađa Židove iz ropstva, financira im put u Levant, te im gradi Drugi hram u Jeruzalemu. Nakon što je Aleksandar Veliki porazio Ahemenidsko Perzijsko Carstvo, Židovi su pod vlašću helenističkih dijadosa sve do dolaska Rimskog Carstva. Poslije velikog židovskog ustanka 135. godine rimski car Hadrijan guši pobunu, razara židovske gradove, te protjeruje židovski narod i uvodi im tisućljetnu zabranu povratka. Nakon Rimljana teritorijem vladaju Bizantinci sve do 7. stoljeća, kada dolaze arapski osvajači koji potiskuju Bizant iz Palestine i dopuštaju Židovima povratak nakon stoljeća izbivanja. Tijekom islamske vladavine Arapi po prvi put u povijesti postaju većinsko stanovništvo. Nakon islamskih kalifata, teritorijem vladaju još Otomansko Carstvo i Velika Britanija.
Cionizam
Tijekom 19. st. među europskim Židovima dolazi do oživljavanja nacionalnog identiteta te želje za obnovom vlastite države u Levantu. Tako je stvoren pokret nazvan cionizam (njegovim formalnim osnivačem smatra se Theodor Herzl, 1897. godine). Pokret je dobio ime po brdu na kojem se nalazio Jeruzalemski hram (Cion) međutim, kasnije je taj naziv simbolizirao sam Jeruzalem. Cilj ovog pokreta bilo je ujedinjenje Židova u dijaspori i njihov povratak u zemlju Izraela, a kulminaciju doživljava 1948. godine osnivanjem države Izrael.
Već tijekom 19. st. došlo je do povećanih migracijskih tokova europskih Židova u Izrael. Pred početak Prvoga svjetskog rata to je područje, podijeljeno u nekoliko osmanskih sandžaka imalo oko 700.000 stanovnika, od čega su skoro 90 % činili Arapi. Pred kraj rata Velika Britanija je nakon borbi s osmanskim snagama okupirala to područje, te je 1921. od tijela Lige Narode dobila zaduženje za vođenje Britanskog Mandata za Palestinu: u Rezoluciji Vrhovnog vijeća glavnih sila Lige Naroda donijete u San Remu 25. travnja 1921. god. je bila izričito sadržana odredba da će Britansko Carstvo “biti dužno na odgovoran način primijeniti deklaraciju koju je izvorno Britanska Vlada donijela 8. studenog 1917., te koja je potom prihvaćena od ostalih Savezničkih Sila, u svrhu uspostave nacionalnog doma za židovski narod u Palestini”."100 years of shame: Annexation of Palestine began in San Remo", Ramzy Baroud, "The Jordan Times", 5. svibnja 2020. (updated). Pristupljeno 13. prosinca 2023. Riječ je bila o tzv. Balfourovoj Deklaraciji, koju je tadašnji britanski ministar vanjski poslova Arthur James Balfour bio uputio bankaru i važnom cionistu Edmundu de Rotschildu, obećavajući da će u Palestini biti uspostavljen "nacionalni" "dom" za židovski narod: bila je riječ o ambivalentnoj terminologiji koja je omogućavala različita tumačenja – prilagodljiva stvarnim mogućnostima koja bude omogućile budućim prilikama.
Britanija gotovo odmah odvaja većinu teritorija mandatne Palestine i na tom području osniva Transjordan (aneksijom područja sa zapadne strane rijeke Jordan, 1949. godine, Transjordan mijenja ime u Jordan), kojeg daje na upravu svom savezniku, šerifu iz Meke – kojega je suparnička obitelj Al Saud potisnula iz područja koje danas zovemo Saudijsom Arabijom. Židovima je odmah zabranjeno naseljavanje u Transjordan. Godine 1923. područje visoravni Golan, dogovorom Britanije i Francuske, iz sastava Britanskog Mandatna za Palestinu prelazi u francusku Siriju. "Odustanak" Britanije od Golana 1923. je izveden nakon što se ondje lokalno stanovništvo oružano oduprijelo cionističkom naseljavanju, koje su podupirali Britanci."British Framing of the Frontier in Palestine, 1918– 1923: Revisiting Colonial Sources on Tribal Insurrection, Land Tenure, and the Arab Intelligentsia", Munir Rakher Eldin, "Jerusalem Quarterly" Issu2 60, 2014. Pristupljeno 14. prosinca 2023. I drugdje su započele veće netrpeljivosti između ovih dvaju naroda. Židovi stalnim useljavanjem u Palestinu rastu u ukupnom broju stanovnika s 11 % 1922. godine na 30 % 1942. godine.
1948.: Rezolucija Glavne skupštine UN 181(1) i proglašenje Države Izrael
Godine 1947. rezolucijom Ujedinjenih naroda područje Palestine podijeljeno je na arapsku i židovsku državu, a Jeruzalem je trebao biti pod međunarodnom upravom. Židovi su prihvatili odluku UN-a, dok su je Arapi odbacili. U to vrijeme, na području Palestine bilo je oko 33 % 608.000 Židova i 67 % (1.243.000) Arapa. Nesuglasice su počele oko statusa Jeruzalema jer su Židovi u Jeruzalemu bili teritorijalno odvojeni od matične zemlje, a činili su većinu stanovništva grada.
Nakon II. svjetskog rata, mnogo je Židova bilo spremno napustiti Europu, u kojoj su nekratko prije bili proganjani u sklopu Holokausta. Pri kraju postojanja Britanskog Mandata za Palestinu (1948.), na njegovu području (koje od 1946. godine nije više obuhvaćao Jordan) je živjelo neznatno manje od 700.000 Židova (od toga oko 100.000 u Jeruzalemu), te nešto manje od 940.000 Arapa (od toga oko 105.000 u Jeruzalemu). Na području koje su Ujedinjeni narodi predviđali za buduću židovsku državu (dakle, bez Jeruzalema, koji je trebao imati poseban status) je živjelo oko 498 tisuća Židova i oko 407 tisuća Arapa. Na plenarnoj sjednici Opće skupštine UN održanoj 29. studenog 1947. godine je donijeta Rezolucija 181 (II), koja sadrži plan o podjeli Palestine na arapsku i židovsku nezavisnu državu s ekonomskom unijom i s posebnim međunarodnim režimom za Grad Jeruzalem; Rezolucijom je određeno da se britanske oružane snage imaju povući iz Palestine 1. kolovoza 1948. godine. Već je prije donošenja te rezolucije Opće Skupštine UN-a, Vijeće Sigurnosti Ujedinjenih Naroda 19. ožujka 1947. godine iznijelo ocjenu da se rješenje pitanja Palestine zacijelo neće moći postići mirnim sredstvima."Izraelsko-arapski sukobi pred Generalnom skupštinom i Vijećem sigurnosti Ujedinjenih nacija", Davorin Rudolf, Politička misao: časopis za politologiju, Vol. 5 No. 2, 1968.
Sukobi su kulminirali 15. svibnja 1948. godine nakon što je Ben Gurion proglasio Državu Izrael – Egipat, Sirija, Libanon i Jordan su objavili rat, te poslali vojnu pomoć Palestincima u ratu protiv Izraelaca. Arapsko-izraelski rat 1948.