Povelja kralja Petra Krešimira IV. samostanu sv. Ivana Evanđeliste u Biogradu vladarska je isprava hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV. (1058. – 1074.) iz 1060. godine kojom se muškom benediktinskom samostanu sv. Ivana Evanđeliste u Biogradu dodjeljuje imunitet, odnosno kraljevske slobode (regia libertas) i posjedi poput otoka Žirje i zaselka Rogova kraj rijeke Krke. Samostan je izgrađen po nalogu hrvatskog kralja i radilo se o njegovoj zadužbini.
Postoje dvije redakcije ove povelje, kraća i starija (CD I, br. CXXXVI, str. 89–90) koja se čuva u Državnom arhivu u Zadru pod oznakom HR-DAZD-337 u zbirci s naslovom "Spisi samostana sv. Kuzme i Damjana" (sv. I, br. 2.) te mlađa i proširena verzija (CD I, br. CXXXV, str. 87–89.) od koje postoje tri srednjovjekovna prijepisa iz prve polovice 14. stoljeća.
Sudeći po paleografskim i diplomatičkim analizama i obilježjima, starija verzija povelje mogla bi biti zapravo sam izvornik povelje iz 1060. godine ili vrlo rani prijepis s kraja 11. ili početka 12. stoljeća.
Datacija i nastanak
Na osnovu teksta u starijoj i mlađoj verziji prijepisa kraljevske isprave može se iščitati da je bila izdana u kraljevskom gradu Biogradu u veljači 1060. godine. Datacija u starijoj varijanti glasi "Godine, od utjelovljenja gospodina našega Isusa Krista 1060., indikacije X, mjeseca veljače. Za vladanja Krešimira, kralja Hrvata i Dalmacijâ, za priora u gradu Belgradu Dragoslava i biskupa Teodozija" (Anno ab incarnatione domini nostri Iesu Christi millesimo LmoVIIII°, indictione X. Regnante Cresimiro, rege Chroatorum et Dalmatiarum, mense februario, in ciuitate Belgrado, Dragaslao priore et Theodosio episcopo). Stariji su je hrvatski povjesničari poput Ivana Kukuljevića i Franje Račkog datirali u godinu 1059. kako piše u samoj ispravi, međutim isprava je datirana prema firentinskom kalkulusu, što bi značilo da se radi o početku 1060. godine, što upravo odgovara vremenu boravka papinskog legata Majnarda u Biogradu, koji se spominje u ispravi.
Obje verzije daju u dataciji godinu, mjesec i indikciju te sadrže pobliže oznake vladanja. Starija verzija spominje samo vladavinu hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. (Regnante Cresimiro, rege Chroatorum et Dalmatiarum), dok mlađa verzija spominje papu Nikolu II. (1058. – 1061.) i bizantskog cara Aleksija I. Komnena (1081. – 1118.) (beatissimo papa Nicolao universaliter mundo apostolicante in orientis, Constantinopoleos scilicet Cuimano imperante). Priređivač prijepisa isprave je pogrešno naveo dotičnog bizantskog vladara, smjestivši ga u vrijeme vladavine Petra Krešimira IV., što je nagnalo povjesničare da tu mlađu i proširenu verziju isprave označe kao krivotvorinu.
Obilježja i sadržaj
Isprava hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. o davanju privilegija i otoka Žirje benediktinskom samostanu sv. Ivana Evanđeliste u Biogradu 1060. godine, sačuvana je u dvije verzije i nekoliko različitih prijepisa. Starija i kraća povelja sačuvana je na pergameni veličine 36,5x21,6 cm, koja je oštećena na nekoliko mjesta, a tekst je napisan karolinom na latinskom jeziku. Na poleđini (a tergo) isprave nalaze se napisana dva regesta od kojih je jedan pisan goticom 14. stoljeća, a drugi glagoljicom. Mlađa i dulja verzija isprave nalazi se u Libellus Policorion iz 14. stoljeća na stranicama 45. i 46. pod naslovom De libertate ecclesie sancti Iohannis evangeliste Belgradensis. Ta je verzija sačuvana u tri različita prijepisa od kojih je najstariji prijepis na pergameni iz 1324. godine, veličine 44,5x43 cm s ostacima vrpce visećeg pečata, pisana goticom. Na poleđini se nalaze dva regesta iz 16. stoljeća i dvije regeste na glagoljici. Prijepis iz 1325. godine sačuvan je na pergameni veličine 36,5x47,8 cm s ostacima visećeg pečata, pisan goticom. Na stražnjoj strani dopisane su dvije regeste iz 16. i 17. stoljeća i jedna bilješka na glagoljici.
Starija verzija isprave sadrži simboličnu invokaciju u obliku križa, a mlađa verbalnu invokaciju kojom se zaziva Sveto Trojstvo, koja glasi "U ime svetog i nedjeljivog božanskog Trojstva" (In nomine sancte et indiuidue trinitatis diuine). Intitulacija također nije ujednačena u obje verzije isprave pa se u starijoj varijanti navodi prvo u sastavu datacije kao Regnante Cresimiro, rege Chroatorum et Dalmatiarum, a potom u drugom dijelu kao Ego Cresimir rex. Intitulacija u drugoj, mlađoj varijanti glasi Ego Chresimyr, Stephani regis filius, diuina fauente clemencia rex Dalmacie Chroacieque, koja se zapravo svodi na proširenu verziju starije intitulacije.
U kraćoj i starijoj verziji isprave nema spomena devocije, dok se ona u proširenoj i mlađoj verziji spominje u obliku "...uz naklonost božanske blagosti..." (diuina fauente clemencia). Samo mlađa i opširnija verzija isprave sadrži arengu, što nije problem budući da ona nije neophodna. U ovom slučaju ona glasi:
Arenga je smještena na neodgovarajuće mjesto u ispravi, što ukazuje da ona nije postojala u kraćoj verziji, već je dodana naknadno.
Notifikacija, kratka diplomatička formula kojom se najavljuje sadržaj isprave je povezana s arengom i u ovoj ispravi se ne pojavljuje samostalno. Naracija je veoma kratka u starijoj verziji, dok je opširnija u mlađoj u kojoj detaljno objašnjava kako je opat Andrija zamolio kralja, uz pomoć biogradskog priora, klera i naroda da u nazočnosti biskupa, priora, građana i papinskog legata _Majnarda pokloni samostanu sv. Ivana otok Žirje i izda privilegij samostanu. Dispozicija, diplomatička formula koja izražava volju donatora, nalazi se u ispravi između inskripcije i sankcije i zauzima najveći dio teksta.
Sankcija je kratka u starijoj, a opširna u mlađoj varjanti isprave. Njome se prijeti onome tko bi osporio kraljevu odluku da će ga stići kraljeva srdžba te će morati prema zakonu isplatiti kaznu od stotinu zlatnika, čime se određuje točna svota novca koju treba platiti prekršitelj isprave. U opširnijoj sankciji, osim materijalne kazne koja je navedena u kraćoj verziji, a u ovoj iznosi stotinu zlatnih pondera, prijeti se i srdžbom Božjom, Judinim prokletstvom i zaziva se da prekršitelja snađe prokletstvo 318 otaca. Neobično je u duljoj ispravi da je priređivač teksta na izvršavanje kazne obvezao i kraljeve nasljednike za što nije pouzdano da je postojalo u hrvatskom kraljevskom zakonu. Koroboracija se u starijoj verziji nalazi nakon sankcije i neposredno prije navođenja svjedoka i ona glasi "I neka ovaj dokument koji sadrži našu definiciju ostane na snazi u cijelosti" (Et hec nostre diffinitionis cartula in sua firmitate permaneat). I ovaj put je isti dio isprave proširen u mlađoj varijanti, ali se ovom prilikom on nalazi i na dva mjesta u drugoj verziji. Prvo se nalazi u sastavu prvog dijela dispozicije i neke vrste sankcije, a potom ponovno nakon arenge u sklopu nastavka dispozicije.
Vidi još
Povelja kralja Mihajla Krešimira II. (950.) Povelja kralja Petra Krešimira IV. (1066.) Povelja kralja Petra Krešimira IV. samostanu sv. Krševana u Zadru za otok Maun (1069.) Povelja kralja Petra Krešimira IV. (1071.) Hrvatske vladarske povelje
Izvori
Literatura
Vanjske poveznice
Kategorija:Hrvatska za narodnih vladara Kategorija:Hrvatska pravna povijest Kategorija:Izvori za hrvatsku povijest Kategorija:Povelje Kategorija:Hrvatski povijesni dokumenti Kategorija:Petar Krešimir IV.