Sorbi (također Sorabi, Surbi ili Srbi i Bijeli Srbi), bili su srednjovjekovno ranoslavensko pleme koje je živjelo između rijeka Saale i Labe, a kao plemenska konfederacija obuhvaćala šire prostore današnje Saske i Tiringije. Bili su dio veće skupine zvane Polapski Slaveni.
Njihova povijest prenosi se uglavnom putem franačkih srednjovjekovnih kronika, počevši od Fredegarove kronike. Spomenuta kronika izvještava da su se 631. godine, pod svojim prvim imenovanim vladarom, Dervanom, Sorbi odrekli odanosti franačkom kralju i pridružili se široj slavenskoj plemenskoj zajednici koju je predvodio Samo. Smatra se kako su Sorbi istovjetni Bijelim Srbima koje spominje bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u svom djelu De Administrando Imperio (10. st.), koji su se doselili u 7. stoljeću na Balkan i preci su Srba.
Kroničari od 8. do 10. stoljeća spominju Sorbe uglavnom u vezi s graničnim sukobima sa susjednim stanovništvom. Pleme je prvi put prihvatilo vrhovnu vlast Karolinškog Carstva pod Tunglom 826. godine. Do sredine 9. stoljeća Karolinzi su uspostavili carsku pograničnu oblast poznatu kao Sorbska marka (Limes Sorabicus).
Unatoč dugotrajnom otporu, sorbski teritoriji postupno su integrirani u administrativni sustav Svetog Rimskog Carstva. Taj ekspanzionistički proces dogodio se daljnjim uspostavljanjem i širenjem dodatnih pograničnih marki, a u potpunosti je završen do 12. stoljeća. Regija i veliki dio njezinog stanovništva germanizirani su tijekom njemačkog prodora na istok (Ostsiedlung). Stanovništvo koje je zadržalo slavenski etnički identitet i korištenje lokalnog slavenskog jezika postalo je sastavni dio suvremenih Lužičkih Sorba u Lužici.
Etimologija Sorbi/Srbi se spominju između 6. i 10. stoljeća kao Cervetiis (Servetiis), gentis (S)urbiorum, Suurbi, Sorabi, Soraborum, Sorabos, Surpe, Sorabici, Sorabiet, Sarbin, Swrbjn, Servians, Zribia, and Suurbelant. Općenito se smatra da njihov etnonim *Sŕbъ (plur. *Sŕby) potječe iz praslavenskog jezika s apelativnim značenjem "obiteljskog srodstva" i "saveza", a sporedna teza tvrdi da potječe iz iransko-sarmatskog jezika. U starom lužičkosrpskom/sorbskom jeziku najstariji oblik etnonima je glasio "Sorb", u gornjolužičkosrpskom kao "Serb", a u donjolužičkosrpskom kao "Sarb".
Podrijetlo Prema starom teoretiziranju njemačkog arheologa Joachima Herrmanna, srpsko pleme karakterizirano keramikom leipziške skupine tipa Rüssen stiglo je iz srednjeg Podunavlja početkom 7. stoljeća i naselilo se između rijeke Saale i Labe, ali tek od 10. stoljeća njihov etnonim prenesen je na Lužičane, Milčane i druga plemena skupine Sukow-Dziedzice i Tornow koja su pretpostavljeno bila prisutna od kraja 5. i početka 6. stoljeća (Tornow od 7. stoljeća, a tvrdilo se i da su na zapadu bili prisutni neki Slaveni praško-korčačke kulture). Herrmann je također smatrao da su se Sorbi naselili i djelovali oko Magdeburga, Havellanda, Tiringije i sjeveroistočne Bavarske, a uz njih su se doselili Hrvati i Bulgari iz srednjeg Podunavlja bježeći od pritiska panonskih Avara. Međutim, od 1980-ih, Herrmannova teorija o valovima nekoliko arheoloških kultura koje su nosile različite etničke skupine je zastarjela i odbacuju je arheolozi, povjesničari i drugi znanstvenici jer se pokazalo da je potpuno neutemeljena bivajući utemeljena na pogrešnim podacima i kronologijama.Brather, 2004, p. 316–326; 2008, pp. 47–48, 56–58; 2011, p. 455; 2020, p. 219 Keramika slične kvalitete kao i Rüssen-tip u ostatku Polablja pojavljuje se tek od druge polovice 8. stoljeća. Dendrokronologija je također pokazala da je drveni građevinski materijal bio od kraja 8. do početka 10. stoljeća, dok materijal iz 6. i 7. stoljeća gotovo da i ne postoji. To također dovodi u sumnju točnost povijesnih izvora i njihove interpretacije. Peter Heather je, zaključno, izjavio da je to "stara teorija" s ozbiljno pogrešnim datiranjem keramike i nalazišta, koji u stvarnosti datiraju iz 8. i 9. stoljeća. Arheološki podaci i povijesni izvori ukazuju na najraniju slavensku migraciju duž Karpata i Alpa od kraja 6. stoljeća s materijalom tipa Korčak,Michel Kazanski (2020). "Archaeology of the Slavic Migrations". Encyclopedia of Slavic Languages and Linguistics Online. BRILL, pp. 15–16 i "Srbi, najvjerojatnije, već su bili nositelji keramike praško-korčačkog tipa".
Smatra se da je drevna domovina Sorba vjerojatno bila u blizini drugih Slavena negdje u jugoistočnoj Poljskoj i zapadnoj Ukrajini, odakle su migrirali prema zapadu duž Karpata u Šlesku, Češku i na kraju Sasku. Pojava Slavena u Polablju obično se tumači kao migracija s ili bez avarskog utjecaja (bilo samostalan dolazak s ili bez avarskog pritiska, ili pod odlukom Avara kao protufranačkih graničara, ili pod pokroviteljstvom Franaka kao protuavarskih graničara u Tiringiji). Međutim, budući da su Sorbi vjerojatno bili prisutni oko Češke već sredinom 6. stoljeća, to isključuje njihovu vezu s prva dva franačko-avarska sukoba (562., 566.) i Avarima općenito, te podržava inicijativu Franaka.
Izvorno područje naselja plemena Sorba bilo je između dolina rijeka Saale i Labe te Rudna gora, moguće se šireći i do rijeke Havel na sjeveru, te od Ilma i Saale na jugozapadu u Tiringiji do rijeke Gere i grada Erfurta. Na temelju povijesnih i arheoloških dokaza, najvjerojatnije su tamo stigli iz sjeverozapadne Češke, gdje su moguće bili dio istog etnokulturnog područja uz "češka plemena" Pšované, Litoměřići, Lemuzi i Děčané. Prema marginalnoj teoriji, njihovo područje naselja moguće je uključivalo i dio Chebskog (sjeverozapadni rub Češke), ali to je neutemeljena tvrdnja bez izvora, a znanstvenici, uključujući E. Simeka, dokazali su da su tamo živjeli samo Česi. Henryk Łowmiański zaključio je da se u češkim i njemačkim povijesnim izvorima ne spominju Sorbi/Srbi koji žive na teritoriju Češke. Područje Bijelih Srba u dolini Saale-Labe imalo je ravne grobove s kremiranjem u urnama, dok je područje Gornje Lužice i dijelom Donje Lužice također imalo ukope s kremiranjem u kurganima, što je bilo češće u susjednom području sjeveroistočne Češke i Donje Šleske (pretpostavljeno naseljeno Bijelim Hrvatima i poljskim plemenima), što je Rostislav Vaceba pretpostavio kao pokazatelj lehitsko-hrvatske kontaktne zone u istočnom dijelu Saske.
Često se smatra da najraniji spomen Sorba datira iz 6. stoljeća ili ranije, a spominje ga Vibius Sequester, koji je zabilježio Cervetiis (Servetiis) kako žive na drugom dijelu rijeke Labe koja ih je dijelila od Sveva (Albis Germaniae Suevos a Cerveciis dividiit). Prema jednoj teoriji, izvorni Srbi nisu bili slavenskog podrijetla, a takav rani spomen povezan je s mogućom migracijom sarmatskog plemena Serboi prema zapadu s Hunima koji su kasnije kao elita pokorili slavensko stanovništvo dajući mu svoje ime, te da oni koji su ostali na Kavkazu spominje u 10. stoljeću Konstantin VII. Porfirogenet u De Ceremoniis kao Sarbane (Srbe) i Krevatade (Hrvate).
Povijest
Prema Fredegarovoj kronici, Surbi su živjeli u dolini Saale-Labe, naselili se u tirinškom dijelu Franačke barem od druge polovice 6. stoljeća i bili su vazali merovinške dinastije. Linija Saale-Labe označavala je približnu granicu slavenske migracije prema zapadu. Opisano je da su od davnina bili "vezani" ili "pripadali" Franačkom Kraljevstvu, što bi bilo moguće najkasnije u razdoblju Teudeberta II. od Austrazije (595. – 612.), vjerojatno pomažući Francima u osvajanju Tiringije, a kasnije stavljajući se na stranu Teudeberta II. tijekom kneževske pobune Teuderika II. Fredegar prepričava da su se pod vodstvom vojvode Dervana (Dervanus dux gente Surbiorum que ex genere Sclavinorum) pridružili slavenskoj plemenskoj uniji koju je okupio Samo, nakon Samove odlučne pobjede protiv franačkog kralja Dagoberta I. 631. godine. Nakon toga, ova slavenska plemena neprestano su pljačkala Tiringiju. Sudbina plemena tijekom Samove smrti i raspada unije 658. godine nije utvrđena, ali se smatra da su se potom vratili u franačko vazalstvo, pod poluneovisnim Radulfom, kraljem Tiringije (632. – 642.) do oko 700. godine.
Godine 782., Sorbi, koji su nastanjivali područje između Labe i Saale, opljačkali su Tiringiju i Sasku. Karlo Veliki poslao je Adalgisa, Worada i Geila u Sasku s ciljem napada na Sorbe, no susreli su se s pobunjeničkim Sasima koji su ih uništili. Godine 789. Karlo Veliki pokrenuo je kampanju protiv Wiltzija (Veleta), a nakon što je stigao do Labe, otišao je dalje i uspješno „pokorio Slavene”. Njegova vojska uključivala je i Sorbe i Obotrite predvođene poglavicom Witzanom. Vojska je stigla dostići Dragovita od Wiltza, koji se predao, a zatim su ga slijedili drugi slavenski magnati i poglavari koji su se pokorili Karlu Velikom.
Karlo Mlađi pokrenuo je kampanju protiv Slavena u Češkoj 805. godine, ubivši njihovog duxa zvanog Lecho, a zatim je sa svojom vojskom prešao Saalu i 806. godine ubio rexa zvanog Melito (ili Miliduoch) od Sorabi/Siurbis koji „žive na rijeci Labi”.Henryk Łowmiański, O identyfikacji nazw Geografa bawarskiego, Studia Źródłoznawcze, t. III: 1958, s. 1–22; reed: w: Studia nad dziejami Słowiańszczyzny, Polski i Rusi w wiekach średnich, Wydawnictwo Naukowe Uniwersytetu im. Adama Mickiewicza, Poznań 1986, s. 151–181, Regija je bila opustošena, nakon čega su se ostali slavenski poglavari pokorili i dali taoce.Journal of the Royal Anthropological Institute of Great Britain and Ireland, Vol. 9, Royal Anthropological Institute of Great Britain and Ireland, JSTOR (Organization), 1880, p. 224 Franci su sagradili dva dvorca, po jedan na svakoj rijeci. Deset godina kasnije, 816. godine, Sorbi su se pobunili, ali njihova neposlušnost je ugušena nakon što su Sasi i Istočni Franci u pohodu osvojili njihove gradove i obnovili njihove zakletve podložnosti. Godine 822. Sorbi su poslali poslanstvo s darovima, s drugim Slavenima (Obodritima, Wiltzima, Česima, Moravcima, Predenecentijima, kao i panonskim Avarima) na opću skupštinu Ludovika Pobožnog u Frankfurtu.
U svibnju 826., na sastanku u Ingelheimu, Cedrag od Obotrita i Tunglo, „jedan od magnata” Sorba, optuženi su za nesavjesno ponašanje; naređeno im je da se pojave u listopadu, a Tunglo je predao svog sina kao taoca kako bi mu se dopustio povratak kući. Franci su, negdje prije 830-ih, osnovali pograničnu Sorbsku marku (Limes Sorabicus), koja je obuhvaćala i istočnu Tiringiju, u najistočnijem dijelu Istočne Franačke.
Godine 839. Sasi su se borili protiv „Sorabos, zvanih Colodici” kod Kesigesburcha i pobijedili u bitci, uspjevši ubiti svog kralja Cimuscloa (ili Czimislava), a Kesigesburch i jedanaest utvrda su zarobljeni. Sorbi su bili prisiljeni plaćati danak i prepustili su teritorij Francima. Sorbsko pleme Colodici nadalje se spominje 973. (Coledizi pagus, Cholidici), 975. (Colidiki) i 1015. (Colidici locus). Osim Colodica, druga plemena koja znanstvenici smatraju dijelom sorbske plemenske jezgre su Daleminci-Glomači (no „nije jasno jesu li bili neovisni od Sorba, podložni njima ili dio sorbske konfederacije”), Chutici-Chudzicy, Citici-Żytyce, Neletici-Nieletycy, Siusler-Susłowie, među ostalima, a ostala značajna plemena su bila dio šire plemenske konfederacije koja je usvojila sorbsko ime. Heinz Schuster-Šewc nije se slagao s mišljenjem povjesničara i arheologa da Lužičani i Milčani istočno od rijeke Labe u gornjoj i donjoj Lužici nisu pripadali istoj etničkoj skupini kao i Sorbi koji su živjeli zapadno od rijeke Labe i kako su usvojili sorbski etnonim tek od 10.-11. stoljeća.