Roberto Bettega

Roberto Bettega (Torino, 27. prosinca 1950.) bivši je talijanski nogometaš i sportski djelatnik koji je igrao na poziciji napadača.

Gotovo cijelu karijeru proveo je u Juventusu, u čiju je omladinsku školu ušao početkom 1960-ih. U trinaest profesionalnih sezona s torinskim klubom osvojio je sedam naslova prvaka Italije, jedan Kup UEFA i jednu Coppa Italiju. Bio je najbolji strijelac Serie A u sezoni 1979./80. Odigrao je jednu sezonu za Varese čiji je bio najbolji strijelac Serie B u sezoni 1969./70.. Karijeru je završio u kanadskom Toronto Blizzardu.

Za talijansku reprezentaciju nastupio je 42 puta od 1975. do 1983. i postigao 19 pogodaka. Bio je član reprezentacije koja je osvojila četvrto mjesto na Svjetskom prvenstvu 1978. i Europskom prvenstvu 1980..

Nakon završetka igračke karijere radio je kao televizijski komentator i sportski djelatnik. Od 1994. do 2006. bio je dopredsjednik Juventusa, a od 2009. do 2010. i zamjenik glavnog direktora kluba.

Tijekom karijere nosio je nadimke Bobby gol, zbog svoje golgeterske učinkovitosti, i Bijelo pero, zbog prerano posijedjele kose. Po odluci Francisca Ocampa, predsjednika Tacuaryja, po njemu je od 2002. do 2015. nosio ime stadion Estadio Roberto Bettega u Asunciónu, u Paragvaju.

Igračke osobine mini|desno|Jedan od najpoznatijih Betteginih pogodaka, petom protiv Milana na San Siru u sezoni 1971./72.

Bettega je smatran vrlo modernim napadačem za svoje vrijeme, kao i jednim od vođa momčadi, sposoban i završavati akcije i stvarati prilike za suigrače. Bio je obonog, atletski građen, s izraženim instinktom, individualnom tehnikom i pregledom igre, a posebno se isticao igrom glavom. Posebno je ostao upamćen njegov pogodak glavom protiv Engleske u Rimu 17. studenoga 1976., kojim je postavio konačnih 2:0 i pomogao Italiji da se plasira na Svjetsko prvenstvo 1978..

Opisivan je kao jedan od najsvestranijih talijanskih napadača svih vremena, dijelom i zbog odlučnosti i profesionalizma koji su ga pratili tijekom cijele karijere.

Premda se afirmirao kao klasični napadač, razvoj njegove karijere usporio je početni oblik tuberkuloze koji ga je pogodio u sezoni 1971./72. Giampiero Mughini napisao je kako ga je upravo ta bolest spriječila da postane najveći nogometaš moderne ere. Kasnije je počeo igrati dublje, najprije kao centarfor koji sudjeluje u izgradnji napada, a pred kraj karijere i kao ofenzivni vezni.

Posebno se isticala njegova sposobnost postizanja velikog broja pogodaka bez oslanjanja na jedanaesterce: tijekom cijele karijere izveo je samo šest kaznenih udaraca i svih šest pretvorio u pogodak.

Karijera Klupska karijera Juventus i Varese mini|desno|Mladi Bettega (stoji, drugi zdesna) u dresu Varesea u sezoni 1969./70..

Rođen je u Torinu u obitelji doseljenoj iz Veneta, iz mjesta Villabruna, a otac mu je radio u FIAT-u. Kao dječak ušao je u omladinski pogon Juventusa i prošao sve mlađe kategorije kluba. Ondje je sazrijevao pod vodstvom legendarnog trenera omladinske škole Marija Pedralea, koji ga je u ranim danima uspoređivao s Johnom Charlesom.

U ljeto 1969., pred svoju prvu profesionalnu sezonu, Juventus ga je poslao na posudbu u Serie B kod Varesea, kako ne bi prerano izgorio prelaskom u prvu momčad torinskog kluba. Trener Nils Liedholm uočio ga je na jednoj utakmici omladinskih momčadi dvaju klubova i zatražio njegovo dovođenje.

Odmah je postao standardni prvotimac, a u jedinoj sezoni u crveno-bijelom dresu profilirao se kao najveće otkriće druge lige. Pomogao je Vareseu do osvajanja prvoga mjesta i plasmana u Serie A, a s 13 pogodaka bio je, sa suigračem Ariedom Braidom i Aquilinom Bonfantijem, najbolji strijelac prvenstva.

Povratak u Juventus 1970. – 1976.

U Juventus se vratio u sezoni 1970./71. i ondje ostao sve do 1983. godine. Ukupno je za crno-bijele odigrao 481 utakmicu i postigao 178 pogodaka, čime se svrstao među najbolje strijelce u povijesti kluba.

U Serie A debitirao je 27. rujna 1970. na gostovanju kod Catanije i odmah postigao pobjednički pogodak. U nastavku sezone odigrao je 42 utakmice u svim natjecanjima i zabio 21 pogodak. Juventus je te godine stigao do finala posljednjeg izdanja Kupa velesajamskih gradova, ali je poražen od Leeds Uniteda zahvaljujući pravilu gola u gostima, nakon 2:2 u Torinu i 1:1 u uzvratu, u kojem je Bettega u prvoj utakmici zabio za 1:0.

Odlično je otvorio sezonu 1971./72., osobito se istaknuvši protiv Milana u četvrtom kolu, kada je zabio glavom i zatim petom nakon asistencije Anastasija, u potezu koji je ostao legendaran. Nakon 10 pogodaka u 14 utakmica morao je stati zbog početnog oblika tuberkuloze, a na teren se vratio tek početkom sljedeće sezone. Pomogao je Juventusu do drugog uzastopnog naslova prvaka i do plasmana u prvo finale Kupa prvaka u povijesti kluba, u kojem je 30. svibnja 1973. poražen od Ajaxa.

Iako je u sljedeće dvije sezone zabijao rjeđe, u lipnju 1975. debitirao je za A reprezentaciju. U sezoni 1975./76. ponovno je prebacio deset pogodaka, ali je Juventus izgubio naslov od gradskog rivala Torina nakon što je prokockao veliku bodovnu prednost.

1976. – 1981. Dolaskom Giovannija Trapattonija na klupu 1976. počeo je novi pobjednički ciklus Juventusa. Klub je osvojio naslov s rekordnim brojem bodova, a Bettega je odigrao svaku utakmicu i zabio 17 pogodaka u prvenstvu te još 5 u Kupu UEFA, prvom europskom trofeju u povijesti Juventusa. U dvoboju s Athleticom Bilbao u finalu upravo je njegov pogodak glavom u uzvratu na San Mamésu, nakon centaršuta Marca Tardellija, bio presudan da trofej ode u Torino zbog više postignutih pogodaka u gostima.

Juventus je naslov obranio i u sezoni 1977./78., a Bettega je potom sjajno odigrao na Svjetskom prvenstvu 1978. Tijekom 1977. i 1978. završavao je na četvrtom mjestu u izboru za Zlatnu loptu.

U sljedeće dvije sezone Juventus je gubio prvenstvo od Milana i Intera, ali je osvojio Coppa Italiju 1978./79. pobjedom 2:1 nakon produžetaka protiv Palerma u Napulju, iako je Bettega u finalu zbog ozljede rebara morao izaći iz igre.

U sezoni 1979./80. Trapattoni mu je povjerio dres s brojem 9 i pomaknuo ga u središte napada. U toj ulozi zabio je 16 ligaških pogodaka i prvi i jedini put u karijeri postao najbolji strijelac Serie A.

1981. – 1983.

Sezonu 1981./82. počeo je dobro, ali je 4. studenoga 1981. u uzvratnoj utakmici osmine finala Kupa prvaka protiv Anderlechta teško ozlijedio ligamente koljena nakon sudara s vratarom Jackyjem Munaronom. Juventus je ispao, a Bettega je praktički propustio ostatak sezone zbog kompliciranog oporavka. Iako je Juventus te sezone osvojio naslov, Bettega zbog fizičkog stanja nije mogao otići na Svjetsko prvenstvo 1982.

U sezoni 1982./83. više nije bio neupitni prvotimac. Glavni centarfor postao je Paolo Rossi, a Bettega se izmjenjivao i s mlađim Domenicom Marocchinom. Ipak, 10. travnja 1983. postigao je 3000. pogodak Juventusa u povijesti Serie A u pobjedi 5:0 nad Ascolijem.

U polufinalu Kupa prvaka protiv kluba Widzew Łódź zabio je za 2:0 u prvoj utakmici, a posljednju je utakmicu za Juventus odigrao u finalu u Ateni protiv Hamburga, nakon čega je već u svibnju 1983. napustio klub.

Toronto Blizzard

U lipnju 1983. prešao je u kanadski Toronto Blizzard, koji je nastupao u NASL-u. Za klub je igrao dvije sezone i oba puta stigao do finala doigravanja, tzv. Soccer Bowla, no Toronto je oba puta poražen, najprije od Tulsa Roughnecksa 1983., a zatim od Chicago Stinga 1984.

U jesen 1984. privremeno se vratio u Italiju jer je NASL bio u teškoj financijskoj situaciji, a istodobno je ispitivao mogućnost kratkotrajnog povratka u Serie A, osobito u Udinese. No početkom studenoga teško je stradao u prometnoj nesreći na autocesti Torino – Milano i nekoliko dana proveo na intenzivnoj njezi. Iako je u prvi mah planirao nastavak karijere, nesreća i propast NASL-a označili su završetak njegova igranja.

Reprezentacija Mlađe reprezentacije Prvi nastup u dresu s nacionalnim grbom upisao je 1970. za talijansku reprezentaciju do 23 godine, 1. studenoga u Vareseu protiv vršnjaka iz Austrije, u pobjedi 3:1, pri čemu je postigao i pogodak za 2:1. Nekoliko mjeseci kasnije debitirao je i za reprezentaciju do 21 godine, 5. svibnja 1971. u Trstu protiv Nizozemske, u pobjedi 5:2.

A reprezentacija mini|desno|Bettega u reprezentaciji 1976., slavi s Tardellijem i izbornikom Bearzotom pobjedu protiv Engleske u Rimu.

Za A reprezentaciju Italije debitirao je 5. lipnja 1975. protiv Finske u Helsinkiju, u kvalifikacijskoj utakmici za Euro 1976. Prve pogotke za reprezentaciju postigao je točno godinu dana poslije, 5. lipnja 1976., kada je nakon ulaska s klupe zabio dva pogotka u prijateljskoj pobjedi 4:2 nad Rumunjskom.

Od 1976. igrao je redovito i preuzeo dio tereta u napadu nakon ere Gigija Rive. U kvalifikacijama za Mundijal 1978. postigao je 9 pogodaka u 6 utakmica, među njima i četiri gola u pobjedi 6:1 protiv Finske, što je i dalje posljednja četvorka nekog igrača za talijansku A reprezentaciju.

Vrhunac reprezentativne karijere dosegnuo je na Svjetskom prvenstvu u Argentini. U prvoj grupnoj fazi zabio je protiv Mađarske, a potom je u susretu protiv domaćina Argentine postigao pogodak kojim je Italija pobijedila buduće svjetske prvake. Italija je turnir završila na četvrtom mjestu, a Bettega je zbog odličnih nastupa uvršten u idealnu momčad prvenstva.

Dvije godine kasnije nastupio je i na Europskom prvenstvu 1980. u Italiji, gdje su domaćini ponovno završili četvrti. Bio je standardni član prve postave, ali nije postigao pogodak.

U kvalifikacijama za Mundijal 1982. 17. listopada 1981. zabio je za 1:1 na gostovanju kod Jugoslavije u Beogradu, ali je zbog teške ozljede koljena propustio završni turnir u Španjolskoj, koji je Italija kasnije osvojila.

Posljednju utakmicu za reprezentaciju odigrao je 16. travnja 1983. u Bukureštu protiv Rumunjske u kvalifikacijama za Euro 1984. Ukupno je za Italiju upisao 42 nastupa i 19 pogodaka.

Sportski djelatnik Već nakon kraja igračke karijere spominjalo se kako bi mogao dobiti rukovodeću ulogu u Juventusu, no to se nije odmah ostvarilo zbog nesuglasica s tadašnjim predsjednikom Bonipertijem.

Tek početkom 1994. Umberto Agnelli ga je vratio u Torino, najprije kao izvršnog direktora uz Bonipertija, a zatim kao dopredsjednika s vrlo širokim ovlastima, praktički kao njegova nasljednika u vrhu kluba. S Lucianom Moggijem i Antonijom Giraudom činio je tzv. Triadu, upravljačku jezgru koja je obilježila jedno od najtrofejnijih razdoblja u povijesti Juventusa. U tom je razdoblju imao nešto povučeniju operativnu ulogu, ali je bio važna veza između uprave i momčadi te je sudjelovao i u dovođenju velikih pojačanja poput Zinedinea Zidanea.

Godine 2004. izabran je i za predsjednika organizacije G-14, naslijedivši Florentina Péreza.

Nakon izbijanja skandala u talijanskom nogometu 2006. dio uprave Juventusa bio je zahvaćen istragama, ali Bettega iz njih nije izašao kao optuženik. Ipak je napustio mjesto dopredsjednika i člana uprave, a u sezoni 2006./07. ostao je u klubu kao savjetnik za tržište igrača. Nakon što je oslobođen optužbi za lažno financijsko izvješćivanje, Dana 23. prosinca 2009. vratio se u klub kao zamjenik glavnog direktora zadužen za sportski sektor, no druga epizoda potrajala je samo pet mjeseci i završila je 31. svibnja 2010., kada ga je zamijenio Giuseppe Marotta.

Nakon igračke karijere Osim nogometa, nakon završetka karijere bavio se i poduzetništvom, upravljao tvornicom ambalaže i držao restoran McDonald's na trgu Piazza Castello u Torinu.

Na televiziji je tijekom 1980-ih i 1990-ih radio kao sportski komentator na mrežama Fininvesta. Godine 1985. komentirao je finale Interkontinentalnog kupa između Juventusa i Argentinos Juniorsa s novinarom Giuseppeom Albertinijem, što je bio jedan od prvih primjera u Italiji da prijenos nogometne utakmice komentira i bivši igrač ili trener. Kasnije je surađivao i s Nandom Martellinijem, vodio emisiju Caccia al 13 te radio s Tele Capodistrijom.

Statistika Nastupi i pogoci u klubovima