Aldo Pio Manuzio (lat.: Aldus Pius Manutius, Bassiano 1449./1452. – Venecija, 6. veljače 1515.) bio je talijanski humanist, učenjak, odgojitelj i utemeljitelj aldinske tiskare (Aldina). Kasniji dio svog života Manuzio je posvetio objavljivanju i širenju rijetkih tekstova. Njegov interes za grčke rukopise i njihovo očuvanje obilježava ga kao inovativnog izdavača svog doba posvećenog izdanjima koja je proizveo. Njegove enhiridije, male prijenosne knjige, unijele su revoluciju u kulturu čitanja i prethodnica su modernih knjiga s mekim koricama.
Manuzio je želio objaviti grčke tekstove za svoje čitatelje jer je vjerovao da su djela Aristotela ili Aristofana u izvornom grčkom obliku čista i nepatvorena prijevodom. Prije Manuzia izdavači su rijetko tiskali sveske na grčkom, uglavnom zbog složenosti davanja standardiziranog grčkog pisma. Manuzio je objavljivao rijetke rukopise u izvornom grčkom i latinskom obliku. Naručio je izradu slova na grčkom i latinskom jeziku koja nalikuju humanističkom rukopisu njegova doba; ti tipovi slova prvi su poznati prethodnik kurziva. Kako je popularnost Aldine rasla, Manuziove su se inovacije brzo kopirale širom Italije, unatoč njegovim naporima da spriječi pirateriju izdanja Aldine.
Zbog sve veće reputacije pedantnih, točnih publikacija Aldine, Erazmo Roterdamski zatražio je od Manuzia da objavi svoje prijevode Ifigenije u Aulidi.
U mladosti je Maucije studirao u Rimu želeći postati humanističkog učenjaka. Bio je prijatelj s Giovannijem Picom i podučavao je Pikove nećake, gospodare Carpija, Alberta i Leonella Pija. Dok je djelovao kao učitelj, Manuzio je objavio dva djela za svoje učenike i njihovu majku. U kasnim tridesetima ili ranim četrdesetima Manuzio se nastanio u Veneciji i postao tiskar. Andreu Torresanija upoznao je u Veneciji i njih dvojica osnovali su Aldinu.
Manuzio je poznat i kao "Aldo Manuzio Stariji" kako bi ga se razlikovalo od njegovog unuka, Alda Manuzia Mlađeg.
Djetinjstvo i mladost thumb|left|200px|Bista Alda Manuzija; Panteon Veneto; Istituto Veneto di Scienze, Lettere ed Arti. Aldo Manuzio rođen je u Bassianu, blizu Rima, između 1449. i 1452. godine. Odrastao je u bogatoj obitelji tijekom talijanske renesanse, a u mladosti je poslan u Rim da postane humanist. U Rimu je učio latinski jezik kod Gaspara iz Verone i pohađao predavanja Domizija Calderinija početkom 1470-ih. Od 1475. do 1478. Manuzio je učio grčki jezik u Ferrari, a učitelj mu je bio Guarino da Verona.
Veći dio Manuzijevog ranog života prilično je nepoznat. Prema Johnu Symondsu, koji je pisao u 11. izdanju Britanske enciklopedije, Manuzio je dobio državljanstvo grada Carpija 8. ožujka 1480. godine, gdje je posjedovao imanje, a 1482. putovao je jedno vrijeme u Mirandolu sa svojim dugogodišnjim prijateljem i kolegom, Giovannijem Picom, gdje je boravio dvije godine i proučavao grčku književnost. Pico je preporučio Manuziu da postane odgojitelj njegovih nećaka, Alberta i Leonella Pija, prinčeva grada Carpija. U Carpiju je Manuzio sklopio blisko prijateljstvo sa svojim učenikom Albertom Pijem. Krajem 1480-ih Manuzio je objavio dva djela upućena svojim učenicima i njihovoj majci Caterini Pico; oba je djela u Veneciji objavio Baptista de Tortis: Musarum Panagyris sa svojom Epistola Catherinae Piae (ožujak/svibanj 1487. do ožujka 1491.) i Paraenesis (1490.).
Obitelji Giovannija Pica i Alberta Pija financirale su početne troškove Manuzieve tiskare i dale mu zemlju u Carpiju. Manuzio je zaključio da je Venecija najbolje mjesto za njegov rad te se smjestio tamo 1490. godine. U Veneciji je Manuzio počeo prikupljati izdavačke ugovore, nakon čega je upoznao Andreu Torresanija, koji se također bavio tiskanim izdavaštvom. Torresani i Manuzio postali su cjeloživotni poslovni partneri, a u prvom zajedničkom pothvatu Manuzio je unajmio Torresanija da tiska prvo izdanje njegove latinske gramatike Institutiones grammaticae, objavljene 9. ožujka 1493.
Aldinska tiskara
Aldinska tiskara (Aldina), utemeljena 1494. godine, objavila je svoje prvo izdanje u ožujku 1495.: Erotemata cum interpretatione Latina Konstantina Laskarisa. Andrea Torresani i Pier Francesco Barbarigo, nećak mletačkog dužda Agostina Barbariga, bili su vlasnici po 50 posto tiskare. Od Torresanijevoh 50 posto, Manuziu je dana jedna petina, no nije jasno je li se ta petina odnosi na deset posto vrijednosti Aldine ili na jednu petinu Torresanijevog dijela.
thumb|right|260px|Manuzijevo izdanje Aristotela, 1495. – 1498. (Libreria antiquaria Pregliasco, Torino).
Prvo veliko postignuće tiskare bilo je folijsko izdanje Aristotela u pet svezaka. Manuzio je započeo prvi svezak svog Aristotelovog izdanja 1495. godine. Još su četiri sveska objavljena zajedno 1497. i 1498. godine. Tiskara je 1498. godine objavila devet Aristofanovih komedija, a Pietro Bembo uredio je Petrarkine pjesme koje je Manuzio objavio u srpnju 1501. godine. Osim uređivanja grčkih rukopisa, Manuzio je ispravio i poboljšao tekstove izvorno objavljene u Firenci, Rimu i Milanu.
Talijanski rat 1499. – 1504. na neko je vrijeme obustavio rad tiskare. Za to je vrijeme Erazmo Roterdamski zatražio od Manuzia da u Aldini objavi njegove prijevode Hekube i Ifigenije u Aulidi. U pismu Manuziu Erazmo se raspituje o predloženim planovima tiskare: jedno Platonovo djelo na grčkom i Biblija na više jezika. Prepiskom su se njih dvoje dogovorili. U prosincu 1507. Aldina je objavila Ifigeniju u Aulidi u oktavo formatu na 80 stranica s Erazmovim prijevodom s grčkoga na latinski. Zbog uspjeha i preciznosti njihove prve suradnje, Manuzio se složio objaviti proširenu verziju djela Adagiorum collectanea, na kojoj je Erazmo radio. Erazmo je otputovao u Veneciju, gdje je prvih deset mjeseci proveo radeći u Aldini. Živio je u domu Manuzia i Torresanija, gdje je dijelio sobu s Girolamom Aleandrom. Istraživanja kojih se pothvatio uz pomoć Manuzievih resursa i grčkih znanstvenika omogućila su mu da proširi svoju zbirku poslovica s 819 na 3260 odrednica. Tisak Aldine objavio je ovu novu i proširenu zbirku poslovica, Adagiorum chiliades, 1508. godine. Nakon objavljivanja ovig spisa, Erazmo je pomogao Manuziu lektorirati grčko izdanje Plutarhovih Etičkih spisa, zajedno s mnogim drugim izdanjima Aldine.
Manuzio se za prijevode s grčkoga za potrebe Aldine oslanjao na Marka Muzura, Ivana Grigoropula i druge grčke suradnike. Objavio je izdanje manjih grčkih govornika (1508) i manja Plutarhova djela (1509). Tisak se ponovno zaustavio u vrijeme kad je Cambrajska liga pokušavala smanjiti utjecaj Venecije. Manuzio se ponovno pojavio 1513. godine s izdanjem Platona, koje je posvetio papi Lavu X. u predgovoru koji uspoređuje bijede rata i jade u Italiji sa uzvišenim i mirnim ciljevima učenjakovog života.
S povećanjem popularnosti Aldine, ljudi bi dolazili posjetiti trgovinu, prekidajući Manuzijev rad. Manuzio je postavio natpis na kojem je pisalo: "Tko god da ste, Aldo vas iznova pita što to želite od njega. Ukratko iznesite što trebati i odmah zatim otiđite".
Manuzio se trudio postići izvrsnost u tipografiji i dizajnu knjiga i kad je objavljivao jeftinija izdanja. To se događalo u neprekidno tesškim uvjetima, uključujući probleme koji su nastajali zbog štrajkova njegovih radnika, neovlaštene upotrebe Manuzievih materijala od strane rivala i čestih prekida izazvanih ratovima.
Grčki klasici Prije Manuzia bilo je tiskano manje od deset grčkih naslova, od kojih se većina morala uvoziti iz milanske tiskare Accursius. Samo su četiri talijanska grada bila ovlaštena za izdavanje grčkih djela: Milano, Venecija, Vicenza i Firenca, a objavljivali su samo djela Teokrita, Izokrata i Homera. Venecijanski tiskar Giovanni da Spira objavljivao je grčke odlomke, ali je tražio da se minimalna grčka slova ostavljaju prazna i kasnije popunjavaju ručno.
Manuzio je želio "nadahnuti i rafinirati svoje čitatelje zalijevajući ih grčkim jezikom". Izvorno je došao u Veneciju zbog tamošnjih mnogobrojnih grčkih resursa; Venecija je držala grčke rukopise iz doba Carigrada i bila je dom velike skupine grčkih učenjaka koji su tamo doputovali s Krete. Venecija je bila i mjesto na kojem je kardinal Besarion 1468. godine darovao svoju veliku grčku zbirku rukopisa. Kako bi sačuvala drevnu grčku književnost, Aldina je naručila tip slova temeljen na klasičnim grčkim rukopisima, da bi čitatelji izvorni grčki tekst mogli autentičnije doživjeti.
Dok je objavljivao grčke rukopise, Manuzio je 1502. osnovao Novu akademiju, skupinu helenskih znanstvenika, čije je cilj bilo promicanje grčkih studija. Jedanaesto izdanje Britanske enciklopedije piše da su "nova pravila Akademije napisana na grčkom, njezini su članovi govorili grčki, njihova su imena helenizirana, a službene titule bile su grčke". Među članovima Nove akademije bili su Erazmo Roterdamski, Pietro Bembo i Scipio Fortiguerra. M. J .C. Lowry, predavač povijesti na Sveučilištu u Warwicku, ima drugačije stajalište i Novu akademiju vidi kao san pun nade, a ne kao organiziranu ustanovu.
Manuzio je u svom domu govorio grčki i u Aldini je zaposlio trideset osoba koje su govorile grčki. Govornici grčkog s Krete pripremali su i provjeravali rukopise, a njihova kaligrafija bila je model za odljevke koji su se koristili za grčki tip slova. Upute za slovoslagače i knjigovesce bile su napisane na grčkom, a predgovori Manuzijevim izdanjima također su bili na grčkom.Manuzio je tiskao izdanja Heroje i Leandra Muzeja Gramatika, Boj mačaka i miševa i grčki Psaltir. Nazvao ih je "pretečama grčke knjižnice" jer su služile kao vodiči za grčki jezik. Pod Manuzijevim nadzorom, Aldina je objavila je 75 tekstova klasičnih grčkih i bizantskih autora.
Rimski i talijanski klasici Zajedno s grčkim klasicima, Aldina je objavljivala i rimske i talijanske autore. Manuzio je pokrenuo spisateljsku karijeru Pietra Bemba objavljivanjem spisa De Aetna 1496. godine, što je bila prva latinska publikacija jednog suvremenog autora u Aldini. Obitelj Bembo angažirala je Aldinu da objavi točne tekstove Dantea i Petrarke koristeći osobnu zbirku rukopisa Bernarda Bemba. Pietro Bembo surađivao je s Manuzijem od 1501. do 1502. godine, kako bi se priredilo točno izdanje Dantea i Petrarke, a također je uveo interpunkciju. Bembo je kasnije napravio dijagram grijeha za ilustraciju izdanja Dantea u Aldini 1515. godine.
Manuzio nije bio tako inovativan kod objavljivanja rimskih klasika kao kod grčkih, jer je objavljivanje ovih djela započelo 30 godina prije njegova vremena. Da bi promovirao izdanja Aldine na latinskom, Manuzio je u svojim predgovorima isticao kvalitetu svojih publikacija. Manuzio je tragao za rijetkim rukopisima, ali je umjesto toga često pronalazio dijelove prethodno objavljenih djela. Johannes Cuspinian dopustio je Manuziu da objavi nedostajuće dijelove djela Valerija Maksima, koje je Cuspian "pronašao u jednom rukopisu u Beču". Francesco Negri dopustio je Manuziu da objavi nedostajući tekst Julija Firmika, koji je Negri pronašao u Rumunjskoj, a "jedan rukopis iz Britanije omogućio je poboljšano izdanje Prudencija".
Tiskara je objavila prva izdanja Policijanovih sabranih djela, spisa Asolani Pietra Bemba, spisa Hypnerotomachia Poliphili Francesca Colonne i Danteove Božanstvene komedije. Izdanje Vergilija iz 1501. godine predstavilo je upotrebu kurzivnog tiska i proizvedena je u više primjeraka (1000) no što je bilo uobičajeno (200 do 500).
thumb|right|Pietro Bembo, Gli Asolani, Aldo, 1505 (str. 202).
Otisak i moto Manuzio je u lipnju 1502. uzeo sliku dupina omotanog oko sidra kao otisak svoje izdavačke kuće. Simbol dupina i sidra povezan je s izrekom festina lente, koja znači "žuri polako" i ukazuje na brzinu u kombinaciji s postojanosti u izvršavanju velikog pothvata. Simbol i izreka preuzeti su s rimskog novčića kovanog za vrijeme cara Vespazijana koji je Manuziu dao Pietro Bembo.