Banjolučka biskupija je jedna od četiri teritorijalne jedinice Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini. Osnovana je 5. srpnja 1881. bulom pape Lava XIII. Ex hac augusta. Sjedište joj je u Banjoj Luci. Članica je Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine.
Ima 45 župa u šest dekanata koje pastoriziraju dijecezanski svećenici i franjevci, a jednu župu trapisti iz samostana Marije Zvijezde. Katedralna crkva je posvećena sv. Bonaventuri. Veliki potres u Banjoj Luci 1969. je teško oštetio katedralu. Godine 1973. je izgrađena današnja katedrala.
Iduća velika oštećenja je pretrpjela za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i velikosrpskog pohoda po Bosni i Hercegovini 1990-ih. U isto vrijeme su brojne hrvatske zajednice pretrpjele etnička čišćenja, tako da je ova biskupija izgubila znatan broj svojih vjernika, koji su ubijeni, protjerani, prognani ili izbjegli.
Povijest minijatura|lijevo|250px|Položaj Banjolučke biskupije Bosanska krajina (prostorno i populacijski oko tri četvrtine Banjolučke biskupije) područje je sjeverozapadne Bosne, koje se prostorom uglavnom podudara s porječjem rijeka Une, Sane i Vrbasa. Na sjeveru i zapadu graniči s Hrvatskom, kako je utanačeno Svištovskim mirom 1791. godine. To je današnja granica između Hrvatske i Bosne. Istočna i južna granica Bosanske krajine nije uvijek bila stalna, ali se obično uzima granica područnih općina Srpca, Prnjavora, Čelinca, Kotor Varoša, Skender Vakufa i Jajca, pa zamišljenom crtom na Bosansko Grahovo i rijeku Unu te na granicu s Hrvatskom. Ovi se krajevi u povijesnim izvorima nazivaju Donji kraji, a kasnije, sve do u XIX. stoljeće, Turska Hrvatska, tj. dio Hrvatske koji su zauzeli Turci.
Područje današnje Bosanske krajine je u srednjem vijeku pripadalo Hrvatskoj, a bilo je podijeljeno na osam upravnih jedinica – župa. To su: gorička, dubička, sanska, vrbavska, psetska, humska, mrenska i zemljanička. O njima su opsežno raspravljali ugledni povjesničari (Šišić, V. Klaić, Smičiklas i dr.).
Ti su krajevi postupno ulazili u sastav Bosne, odnosno bosanske države. Još u XIV. stoljeću pripadale su gorička, dubička, vrbaska i sanska župa politički Slavoniji, a crkveno zagrebačkoj biskupiji. Zagrebačka biskupija se protezala na jug u granicama u kojima je Slavonija vladala politički. Veći dio vrbaske i sanske župe pripadao je Bosni posljednjih godina vladanja bosanskog kralja Tvrtka, oko 1390., a dubičke desetak godina kasnije. Otada se to područje počelo nazivati Bosnom, odnosno Bosanskom krajinom. Turskom najezdom širi se i područje Bosne na sjeverozapad, kako su padale obrambene crte i utvrde: Jajce i Banja Luka pali su 1528., Bosanska Gradiška 1537., Bosanska Dubica 1538., Bosanski Novi 1557., a Bihać 1592.
Dramatičnom poviješću ovih krajeva nakon pada pod Turke do najnovijeg vremena bavili su se, između ostalih priznatih autora, Lopašić, Batinić, Jelenić, Žorović, Karanović, Kreševljaković, Šestić, Draganović, a posebno Berislav Gavranović.
"Spomenute stare hrvatske župe u Bosanskoj krajini bile su prije turske invazije naseljene isključivo katoličkim stanovništvom, što dokazuje i veliki broj katoličkih župa i crkava, kao i veći broj franjevačkih samostana u njima. Samo na području između Une i Vrbasa bilo je otprilike 40 katoličkih crkava. Svi ovi samostani i župe spadali su crkveno pod zagrebačku, kninsku i krbavsku biskupiju, čija se vlast protezala i na Krajinu".Gavranović, dr. Berislav, Povijest franjevačkog samostana Petrićevac i franjevačkih župa u Bos. Krajini, Sarajevo, 1959., str. 115. Poznato je da granice crkvenih područja, npr. biskupija, uvijek prate političku podjelu.
Crkvena pripadnost 450px|minijatura|Srednjovjekovne crkve (prije 1463.) na području današnje Banjolučke biskupije Najveći dio područja o kojemu govorimo pripadao je Zagrebačkoj biskupiji koja je obuhvaćala veći dio današnje sjeverozapadne Bosne. Ona se protezala na istok od Bosanskog Kobaša, rijekom Ukrinom istočno od Prnjavora na jug te, obuhvaćajući i kotorvaroško područje, izlazila na rijeku Vrbas sjeverno od Jajca i, dalje na rijeku Sanu blizu Ključa, a odatle prema sjeverozapadu na rijeku Unu, graničeći s kninskom biskupijom sve do Pećigrada, a zatim sjeverno od Bihaća na granicu s krbavskom biskupijom.
Dragocjen izvor ostavio je gorički arhiđakon Ivan u popisu župa i crkava zagrebačke biskupije iz 1334. godine. Na području današnje banjolučke biskupije koje je tada pripadalo zagrebačkoj biskupiji, bilo je ukupno 48 crkava (i župa) od kojih je većina postojala i godine 1501.
Od toga je bilo: 13 crkava u dubičkom distriktu 22 crkve u sanskom distriktu 13 crkava u vrbaskom distriktu.
Osobito brojne bile su crkve u okolici Bosanske Dubice, Bosanskog Novog te između Prijedora i Sanskog Mosta.
U prijedorskoj okolici bile su crkve u Puharskoj, Hrvaćanima, Vilusima, Blagaju, Japri, Starom Majdanu, Oštroj Luci, Ljubiji, Kozarcu gdje je bilo sjedište sanske župe, a pronađeni su i brojni ostatci drugih srednjovjekovnih crkava.
Bosanska Dubica se kao župa kraljevine Hrvatske spominje 1200. godine. O bujnom vjerskom životu tamošnjih katolika govori i podatak da su tu bili samostani četiriju redova: dominikanskoga, pavlinskoga, templarskoga, a kad je on ukinut, ivanovačkoga.
Na području današnje općine Bosanske Dubice bilo je nekoć osam katoličkih župa. Izvrstan znalac dubičke povijesti Hašim Šerić napisao je: "Ni jedno mjesto u BiH nije imalo u srednjem vijeku toliko katoličkih crkava i samostana kao današnja Bosanska Dubica i njezina okolica".Šerić, Hašim, Katoličke crkve i samostani u Dubici i njezinoj okolici u srednjem vijeku, Croatia Sacra, br. 22-23, Zagreb, 1944., str. 72.
U Bosanskoj Gradiški i okolici spominju se župe i crkve u samome mjestu, zatim u Prosari, Orubici, u Gornjim Podgradcima, Osiku u Livču polju, Turjaku, itd. Na području današnjeg grada Banje Luke bile su već u XIV. stoljeću tri crkve: sv. Mihovila na Laušu, sv. Elizabete "Na trgu" i sv. Martina u Gornjem Šeheru. Na području današnje gradske župe Pohoda BDM u Banjoj Luci bili su od XIV. do XVI. stoljeća također i franjevački samostani Zvečaj i Greben na Vrbasu (južno od Banje Luke).
U kotorvaroškom kraju zna se za postojanje barem četiriju crkvi.
I u Velikoj Kladuši i okolici bile su vrlo gusto izgrađene katoličke crkve (više od dvadeset) i nekoliko samostana. Osim u samoj Kladuši, bile su crkve i u Pećigradu, Bužimu, Hresnom, Gaju (Mala Kladuša), Kreščici, Čagliću, Čavi i dr.
Na području Zagrebačke biskupije u Bosanskoj krajini bilo je pet franjevačkih samostana: Podnovi, Lijevače, Kamengrad, Zvečaj i Greben (Grebenska kustodija), zatim tri ivanovačka: Dubica, Moštanica (danas je tu manastir pravoslavnih monahinja) i Hresno, dva templarska samostana (Dubica i Hresno) te po jedan pavlinski i dominikanski, danas je to pravoslavni manastir, a na temeljima grebenskoga franjevačkog samostana i crkve danas je pravoslavna crkva u mjestu Krupi na Vrbasu.
Još se uvijek ne zna gdje se nalazio dio župa iz popisa arhiđakona Ivana, spomenutih 1334. godine. Najteže je pronaći točne lokacije upravo u ovim, od Zagreba najudaljenijim krajevima koje su Turaci vrlo rano osvojili, osobito u prnjavorskom kraju u kojem se turskim osvajanjem stanovništvo potpuno izmijenilo, a katolika je gotovo posve nestalo (npr. velika župa Lišnja). Utemeljeno se drži da je na ovim prostorima bilo još katoličkih župa, crkava i samostana (npr. Rastik, Biskupac, Jezdenice, Zvethala, Glaž...) kojima se još ne zna točan položaj.
I u zapadnom dijelu Bosanske krajine koji je pripadao kninskoj biskupiji, Bihać i njegova šira okolica, bilo je prije dolaska Turaka puno župa, crkava i samostana. Čak za pedesetak crkava povjesničari navode sigurne podatke. Franjevačkih je samostana u tom dijelu bilo sedam: Bihać, Bijela Stijena, Bosanska Krupa, Obrovac, Otok na Uni, Ostrovica, Blacs (pokraj Bilaja). Poznati crkveni povjesničar Krunoslav Draganović navodi da je samo na području današnje bihaćke župe bilo prije turske okupacije čak 25 župa Zagrebačke, Kninske i Krbavske biskupije te pet samostana. U samom Bihaću postojao je, uz franjevački, još i dominikanski samostan.
U široj bihaćkoj okolici, u gradu Ostrošcu, bile su do pada grada pod Osmanlije 1577. tri crkve; po dvije crkve bile su u mjestima Zaločju, Krnjeuši i Cazinu. Cazin je više od pola stoljeća bio i sjedište Kninskog biskupa, od pada Knina pod Turke 1522. do pada Cazina 1576. U Cazinu su Osmanlije župnu crkvu pretvorili u džamiju, a isto su učinili u Bihaću, Jezerskom, Mutniku i još nekim mjestima.Lopašić, R., Bihać i Bihaćka krajina. Zagreb, 1943., str. 130.
U Konobi (Rmanj) spominje se 1386. katolički samostan, vjerojatno benediktinski, koji je kasnije Hasan-paša Predojević predao pravoslavnim kaluđerima. Kao pravoslavni, on se spominje tek u prvim desetljećima XVII. stoljeća.Stanojević, S., Narodna enciklopedija, Zagreb, 1928., t. III., str. 953.
Uzak pojas sjeverozapadnog dijela Bosanske krajine pripadao je Krbavskoj odnosno Modruškoj biskupiji. Od XIII. do XVI. stoljeća spominju se crkve te biskupije u Šturliću, Tržačkom Gradu, Kerkezovcu, Buniću i Toplici.
Razmjerno malen dio današnje Banjolučke biskupije pripadao je Bosanskoj biskupiji: od Jajca do iza Ključa te kotorvaroške Vrhovine.
Splitskoj nadbiskupiji pripadao je južni dio Banjolučke biskupije Livno i Glamoč. U Bistričkom gradu kod Livna još 1400. god. postoji kaptol kao "locus credibilis", "vjerodostojno mjesto za pohranu vrijednih dokumenata".Shematizam, 1974., str. 369.
Stalna stradanja katolika Stradanja, iseljavanje i drastično opadanje broja katolika Gavranović, poput drugih povjesničara (Smičiklas, Mandić, Klaić i dr.) objašnjava tako "da je u Krajini prije turske invazije stanovništvo bilo hrvatsko i katoličko... Prije turske invazije nije bilo u njoj pravoslavnog elementa. Da ga je bilo, spominjala bi se koja crkva ili manastir. Dr. Ćiro Truhelka piše da i u prvim desetljećima osmanlijske invazije u Bosni između Drine, Neretve i Save nema ni traga bilo kojoj crkvi istočnog obreda, niti se u ispravama spominje koji kaluđer, pop ili vladika"Gavranović, dr. Berislav, Povijest franjevačkog samostana Petrićevac i franjevačkih župa u Bos. Krajini, Sarajevo, 1959., str. 123,-124. Slično tvrdi akademik dr. Vaso Čubrilović: "Ratna su pustošenja kroz dva-tri vijeka imala veliki utjecaj na etnički i društveni sastav Krajine. Staro hrvatsko, čakavsko stanovništvo između Vrbasa i Kupe gotovo je potpuno iščezlo u ratnim godinama XV. i XVI. v. i na puste se zemlje naseljavaju koncem XV. i XVI. v. Srbi iz Stare Raške, Hercegovine, Crne Gore i istočne Bosne, te muslimani iz cijelog Bosanskog pašaluka."Čubrilović, dr. Vaso, Enciklopedija Jugoslavije, Zagreb, 1982., t. II., str. 94.-95.
Više je nepovoljnih čimbenika utjecalo na opadanje broja, pa i nestajanje katolika u ovim krajevima. Uz fizička istrjebljenja, odvođenje u ropstvo i progon u vrijeme osmanskih osvajanja, bilo je to i iseljavanje zbog dugotrajnih ratova i potpune životne ugroženosti. R. Lopašić spominje da je za pada Bihaća "Hasan-paša dao pogubiti više od 2000 kršćana, a 800 djece, zajedno sa zarobljenicima u borbi kod Bresta otpremio u Carigrad".Lopašić, R., Bihać i Bihaćka krajina. Zagreb, 1943., str. 80.
Također su neizdrživi porezi, te glad, epidemije kuge, kolere i drugih bolesti, koje su bile česte, dodatni uzročnici opadanju broja katolika. Svetoj Stolici daje se podatak 1675. godine, da je "prije godinu dana iselilo iz Bosne 6.000 katoličkih obitelji natjeranih glađu i velikim turskim porezima i dadžbinama".