Queer studije, poznate i kao studije seksualne raznolikosti ili LGBT studije, su studije koje su posvećene proučavanju tema povezanih sa seksualnom orijentacijom i rodnim identitetom. Fokusiraju se na lezbijske, gej, biseksualne, transrodne, rodno disforične, aseksualne, queer, upitne i interspolne osobe i kulture. lists these names and similar acronyms at various academic departments.
Prvobitno usmjereno na istraživanje LGBT povijest i književne teorije, područje studija se proširilo na akademsko istraživanje pitanja koja se postavljaju u arheologiji, sociologiji, psihijatriji, antropologiji, povijesti znanosti, filozofiji, psihologiji, seksologiji, političkim znanostima, etici i drugim poljima od strane ispitivanje identiteta, života, povijesti i percepcije biti queer.
Queer studije se razlikuju od teorije queera, koja predstavlja analitički pristup unutar samih queer studija (usmjerenih na književne studije i filozofiju) koja dovodi u pitanje postojanje "društveno konstruiranih" kategorija seksualnog identiteta.
Pozadina Queer predstavlja implicitni identitet vezan uz rod i spol, te kako je on ugrađen u živote pojedinaca. Može se koristiti kao pridjev, glagol i imenica. U akademskoj zajednici, queer je korišten kao intersekcionalnost, predstavljajući način analize. To je posebno istaknuto zbog obnavljanja važnosti uključenosti u 21. stoljeću. Neki smatraju da termin queer studije preciznijim od izraza LGBTQ+ studije, budući da pruža univerzalnija iskustva.
Unutar queer studija, mnoge teme se fokusiraju na otvorene mogućnosti izvan heteronormativnosti; detaljizirajući tekstove, kulturne artefakte koje su proizvele queer osobe, te istražuje kako queer utječe sa svakodnevni život i šire aspekte komunikacije.
Iako je relativno nova disciplina, sve više fakulteta počelo je uvoditi akademske programe o ekspanzivnim temama queer identiteta. To je trend u visokom obrazovanju od ranih 90-ih.
Queer kao preuzeta uvreda Sam pojam Queer postao je tema kontroverzi zbog preuzimanja riječi koja se koristila protiv LGBTQ+ pojedinaca u prošlom stoljeću. Unutar same zajednice traje rasprava o tome treba li koristiti termin LGBTQ+ studija ili queer studija. Dok LGBTQ+ pruža precizniji opis svojih subjekata, queer nosi sa sobom povijest korištenja kao uobičajenog deskriptora za nekoga tko pokazuje bilo kakvu emociju od sreće do pijanstva u 19. stoljeću, do upotrebe kao uvrede protiv istospolnih osoba u 20. stoljeću. Izraz nije imao implicitnu seksualnu definiciju sve do početka 20. stoljeća, a proces ponovnog preuzimanja uvrede započela je tijekom kasnih 80-ih i 90-ih. To je bio odgovor na sveukupni LGBTQ+ pokret, s utjecajem krize AIDS-a tog vremena. Neki kažu da "queer" nudi proširenje definicije bez kategoričkih etiketa, dok drugi ne prihvaćaju taj termin zbog njegove štetne povijesti.
Povijest Tijekom 1920-ih istospolne supkulture počele su se sve više uspostavljati u nekoliko većih američkih gradova. Razvoj studija usredotočenih na queer život i kulturu nastale su 1970-ih, istovremeno s objavljivanjem nekoliko "seminalnih djela iz povijesti homoseksualnosti. Ova istraživanja, inspirirana etničkim studijama, ženskim studijama i sličnim akademskim poljima temeljenim na identitetu pod utjecajem kritičke teorije Frankfurtske škole, prvobitno su bila usmjerena na "otkrivanje potisnute povijesti gej i lezbijskog života;". Osim toga, ova istraživanja su se proširila na područje književnost, gdje je naglasak bio na književnoj teoriji. Queer teorija se ubrzo razvila, izazivajući "društveno konstruirane" kategorije seksualnog identiteta.
Prvi dodiplomski tečaj o LGBTQ studijama u Sjedinjenim Državama održan je na Kalifornijskom sveučilištu Berkeley u proljeće 1970. Slični tečajevi su se nakon toga održali Sveučilištu Southern Illinois Edwardsville i na Sveučilištu Nebraska–Lincoln (UNL) tijekom jeseni 1970. godine.
Prema informacijama Sveučilištu Harvard, Gradsko sveučilište u New Yorku započelo je prvi sveučilišni program studija o homoseksualaca i lezbijki 1986. Gradski fakultet u San Franciscu tvrdi da je bio "Prvi odjel za Queer studije u SAD-u". Engleski instruktor Dan Allen razvio je jedan od prvih tečajeva gej književnosti u zemlji u jesen 1972., a koledž je formalno osnovao ono što naziva "prvim Odjelom za homoseksualne i lezbijske studije u Sjedinjenim Državama" 1989. Tadašnji predstojnik katedre Jonathan David Katz postao je prvi stalni profesor queer studija u zemlji. Fakulteti Hobart i William Smith na sjeveru New Yorka bili su među prvima koji su ponudili sveobuhvatni program studija LGBTQ u kasnim 1990-ima, a trenutno imaju jednu od rijetkih specifičnih linija za zakup u samostalnom programu LGBT studija, razdoblje kada mnogi uključeni su u programe studija o ženama i rodu.
Povjesničari John Boswell i Martin Duberman su učinili Sveučilište Yale značajnim središtem lezbijskih i gej studija u kasnim 1980-ima i ranim 1990-ima. Obojica povjesničar su objavili nekoliko knjiga o gej povijesti; Boswell je organizirao tri dvogodišnje konferencije na tu temu na sveučilištu, dok je Duberman 1985. pokušao uspostaviti centar za lezbijske i gej studije Međutim, Boswell je preminuo 1994., a Duberman se 1991. preselio na City University of New York, gdje je osnovao njegov Centar za lezbijske i gej studije. Dar od bivšeg studenta iz 1993. razvio se u Fond za lezbijske i gej studije kojim upravlja fakultetsko povjerenstvo. Povjerenstvo je stvorilo popis kolegija važnih za lezbijske i gej studije poznat kao "Ružičasta knjiga" i uspostavio malu knjižnicu za posudbu nazvanu po Boswellu. Od 1994. godine, povjerenstvo je počelo nadzirati niz jednogodišnjih gostujućih profesora.
Zakoni o kurikulumu protiv homoseksualnosti Anita Bryant, medijski prepoznatljivo lice i široko poznata javna osoba u SAD-u, predvodila je pokret "Spasimo našu djecu" 1977. godine kao odgovor na uredbu u Oklahome koja je kriminalizira diskriminaciju temeljenu na spolnoj orijentaciji. Glavni cilj ove kampanje bio je obeshrabriti zapošljavanje homoseksualnih učitelja, Bryant je tvrdila da bi oni zlostavljali djecu i nepravedno poslužili kao primjer da je svaki brak osim onog između muškarca i žene respektabilan. Pokret i njegov publicitet priskrbili su Bryantu veliku potporu javnosti i na kraju rezultirali poništavanjem uredbe o pravima homoseksualaca samo pola godine nakon što je primijenjena.
Bryantin pokret privukao je pozornost državnog senatora Kalifornije Johna Briggsa, koji je s velikim zanimanjem podržao proširenje pokreta Save Our Children na svoju državu. Isprva, to se odrazilo kroz Prijedlog 6, poznat i kao Briggsova Inicijativa. Ova je inicijativa omogućila diskriminaciju pri zapošljavanju osoba koje javno prakticirale homoseksualnim aktivnostima ili poticale homoseksualne aktivnosti među suradnicima i studentima. Za razliku od Bryantova pokreta, koji se usredotočio isključivo na gej učitelje, Briggsova inicijativa mogla se primijeniti na osobe bilo koje seksualne orijentacije, budući da je njegova inicijativa zabranjivala raspravu o homoseksualnom ponašanju, koja bi mogla uključivati bilo koga. Briggsova inicijativa konačno je odbačena 1978.
Godine 1997., Larry Kramer, pisac i aktivist protiv AIDS, ponudio je iznos od 4 milijuna dolara svojoj alma mater, sveučilištu Yale, zajedno s osobnim dokumentima. Svojom donacijom izrazio je želju za uspostavom trajnog profesorskog mjesta u gej studijama, i da možda izgradi studentski centar za homoseksualce i lezbijke. Njegovi su zahtjevi bili specifični, budući da je Yale trebao koristiti novac isključivo za "1) proučavanje i/ili poduku o gej muškoj literaturi..." uključujući stalno radno mjesto, "i/ili 2) osnivanje gej studentskog centra na Yaleu..."
Unatoč relativno novim područjima istraživanja poput rodnih, etničkih i rasnih studija, tadašnja rektorica Yalea, Alison Richard izjavila je da su gej i lezbijski studiji preuski za uključivanje u stalni program, što ukazuje na želju za kompromisom oko nekih uvjeta koje je Kramer postavio. Pregovori su propali jer je Kramer, frustriran onim što je smatrao "homofobnim" otporom, javno kritizirao sveučilište putem članka na naslovnici The New York Timesa. Prema Kramerovim riječima, nakon toga je primio pisma od više od 100 visokoškolskih institucija koje su ga molile da ponovno razmotri svoje odluke.
Godine 2001. Yale je primio financijsku podršku od milijun dolara od svog starijeg brata, menadžera novca Arthura Kramera, kako bi pokrenuo Inicijative Larryja Kramera za lezbijske i gej studije. Petogodišnji program imao je za cilj dovoditi gostujuće profesore, organizirati konferencije i predavanja te koordinirati akademske aktivnosti u području lezbijskih i gej studija. Jonathan David Katz preuzeo je ulogu izvršnog koordinatora 2002. godine. Godine 2003. izrazio je mišljenje da, dok su američka sveučilišta prihvatila ženske studije ili afroameričke studije, lezbijske i gej studije nisu bile jednako prihvaćene. Za to je okrivio institucionalizirani strah od otuđenja bivših studenata privatnih sveučilišta ili zakonodavce koji financiraju javna sveučilišta. Petogodišnji program završio je 2006.
U lipnju 2009. Sveučilište Harvard najavilo je uspostavu posebne katedre za LGBT studije. Predsjednik Harvarda, Drew G. Faust, opisao je to mjesto kao "prvu profesorsku poziciju takve vrste u zemlji", nazivajući je "važnim prekretom". Financiran donacijom od 1,5 milijuna dolara od članova i pristaša Harvard Gay & Lesbian Caucusa, FO Matthiessen Visiting Professorship of Gender and Sexuality dobio je ime po homoseksualnom istraživaču američkih studija na Harvardu i književnom kritičaru iz sredine 20. stoljeća koji je predavao na preddiplomskom studiju povijesti i književnosti. Mitchell L. Adams, član Nadzornog odbora Harvarda, izjavio je: "Ovo je izvanredan trenutak u povijesti Harvarda i u povijesti ovog područja u brzom razvoju... A zbog vodstva Harvarda u akademskoj zajednici i svijetu, ovaj će dar potaknuti kontinuirani napredak prema inkluzivnije društvo."
Akademsko područje queer studija U okviru predavanja iz queer studija na sveučilištima često se istražuje koncept perverznog prezentizma. Ovaj pristup podrazumijeva uvjerenje da queer povijest ne bi trebala biti analizirana ili tumačena kroz suvremene perspektive. Načini da saznate kako su se ljudi povijesno identificirali mogu uključivati proučavanje arhiva queer zajednice.
Iako su queer studije prvobitno procvjetale u sjevernoameričkim i (iako manje zastupljene) u europskim sveučilištima, uglavnom fokusirane na zapadnjački kontekst, nedavno su se razvile i u drugim dijelovima svijeta. Primjerice, od 2000-ih razvila se oblast queer afričkih studija, s istaknutim znanstvenicima poput Stella Nyanzi (Uganda), Keguro Macharia (Kenija), Zethu Matebeni (Južna Afrika), SN Nyeck (Kamerun), Kwame E. Otu (Gana) i Gibson Ncube (Zimbabve) koji su doprinijeli razvoju ovog područja. Njihov rad kritizira eurocentričnu orijentaciju zapadnjačkih queer studija te istražuje dugogodišnje tradicije seksualne i rodne raznolikosti, dvosmislenosti i fluidnosti u afričkim kulturama i društvima.
Izvan SAD-a
Brazil