Povijest prostora današnje Bosne i Hercegovine obuhvaća razdoblje od prapovijesti i antike do suvremenoga doba. Na tom su se prostoru u rimskom razdoblju oblikovale gradske i prometne mreže, a u ranom srednjem vijeku postupno se razvila politička cjelina Bosna, koja se u pisanim izvorima prvi put spominje sredinom 10. stoljeća.

U 12. i 13. stoljeću Bosna se oblikovala kao zasebna banovina pod domaćim vladarima, pri čemu je njezin politički položaj bio određen odnosima s Ugarskom, Bizantom, Dubrovnikom i susjednim južnoslavenskim zemljama. Za vladavine Stjepana II. Kotromanića bosanska se država znatno proširila, a Tvrtko I. Kotromanić okrunjen je 1377. za kralja, čime je Bosna uzdignuta na rang kraljevine.

Od kraja 14. stoljeća Osmansko Carstvo postaje važan čimbenik u bosanskoj politici. Osmanski prodori trajali su desetljećima, a 1463. osvojen je veći dio Bosanskoga Kraljevstva i pogubljen kralj Stjepan Tomašević. U novijoj historiografiji ističe se da time nije odmah nestao svaki oblik bosanske državne tradicije, jer su se u sjevernim i zapadnim krajevima, osobito oko Jajca, održale protuosmanske strukture vlasti sve do 1527.

Pod osmanskom vlašću prostor Bosne i Hercegovine bio je najprije organiziran kroz sandžačku upravu, a od 1580. kao Bosanski ejalet; u 19. stoljeću, nakon upravnih reformi, preustrojen je u Bosanski vilajet. U tom su se razdoblju zbile duboke društvene, vjerske i demografske promjene, uključujući širenje islama, promjene u zemljišnim odnosima i učestale ratove na habsburško-osmanskoj granici.

Na Berlinskom kongresu 1878. Austro-Ugarska je dobila pravo okupacije Bosne i Hercegovine, a 1908. provela je i formalnu aneksiju. Nakon sloma Monarhije 1918. Bosna i Hercegovina ušla je u sastav Države Slovenaca, Hrvata i Slovenaca, a poslije u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bez vlastite zemaljske autonomije.

U Drugom svjetskom ratu Bosna i Hercegovina bila je u sastavu Nezavisne Države Hrvatske, a na njezinu su se području vodili višestrani oružani sukobi i počinjeni masovni zločini nad civilnim stanovništvom. Na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a 25. studenoga 1943. obnovljena je bosanskohercegovačka državnost u okviru buduće jugoslavenske federacije, a nakon rata Bosna i Hercegovina postala je jedna od šest republika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Uvođenjem višestranačja 1990. politički su život obilježile ponajprije Stranka demokratske akcije, Srpska demokratska stranka i Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine. Na referendumu održanom 29. veljače i 1. ožujka 1992. većina izašlih birača izjasnila se za suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu, koju je Europska zajednica priznala 6. travnja, a Sjedinjene Američke Države 7. travnja 1992.

Uslijedio je rat u Bosni i Hercegovini (1992. – 1995.), obilježen vojnim sukobima, opsadama gradova, etničkim čišćenjima i velikim brojem izbjeglica i prognanika. Daytonski sporazum iz prosinca 1995. zaustavio je rat i uspostavio današnje ustavno uređenje države s dvama entitetima, Federacijom Bosne i Hercegovine i Republikom Srpskom.

Prapovijest i antičko doba mini|Konj napadnut strelicama, gravura iz Badnja kod Stoca, približno iz 13. tisućljeća pr. Kr.

Prostor današnje Bosne i Hercegovine naseljen je od paleolitika, o čemu svjedoče nalazišta u dolinama većih rijeka i u hercegovačkom kršu. Među najpoznatijim paleolitičkim nalazištima jest Badanj kod Stoca, poznat po gravuri životinje u stijeni, koja se ubraja među najvažnije primjere paleolitičke umjetnosti na jugoistoku Europe.

U neolitiku su na bosanskohercegovačkom prostoru potvrđena brojna stalna naselja, osobito u središnjoj Bosni i na rubovima većih polja. Najpoznatije je nalazište u Butmiru kraj Sarajeva, po kojemu je nazvana Butmirska kultura, jedna od prepoznatljivih neolitičkih pojava jugoistočne Europe. Neolitička su naselja potvrđena i u Okolištu kod Visokog, u Nebu kod Travnika, u Obrema kod Kaknja, u Gornjoj Tuzli i na drugim lokalitetima, što upućuje na dugotrajan i razmjerno gust neolitički razvoj u više regionalnih cjelina.

U brončanom i željeznom dobu razvile su se brojne lokalne skupine i gradinska naselja. Osobito je istražen prostor Glasinca, po kojemu je nazvana Glasinačka kultura, a prapovijesne gradine i tumuli toga područja ubrajaju se među najvažnije arheološke cjeline istočne Bosne. Važna gradinska nalazišta potvrđena su i u drugim krajevima, među ostalim u istočnoj Hercegovini i na jugozapadu zemlje. U kasnijoj prapovijesti na tom su prostoru živjele različite ilirske zajednice, među kojima se u izvorima i arheološkoj građi najčešće spominju Delmati, Dezitijati, Breuci, Mezeji, Japodi, Autarijati i Daorsi. U 4. stoljeću pr. Kr. na pojedine su krajeve prodrle i keltske skupine, ali njihov utjecaj nije uklonio starije ilirske političke i kulturne sastavnice.

lijevo|mini|Daorson, ostaci zidina u Ošanjićima, oko 3. st. pr. Kr. Među najvažnijim središtima kasnoga željeznog doba bio je Daorson u Ošanjićima kod Stoca, koji se povezuje s daorskom zajednicom i svjedoči o snažnim helenističkim utjecajima u južnoj Hercegovini.

Rimsko osvajanje prostora današnje Bosne i Hercegovine odvijalo se postupno, od kraja 3. stoljeća pr. Kr. do početka 1. stoljeća. Nakon Oktavijanovih i Tiberijevih pohoda veći je dio unutrašnjosti uključen u rimski državni sustav, a slom Batonskoga ustanka od 6. do 9. godine označio je konačnu uspostavu rimske vlasti. U tim se sukobima posebno spominju Dezitijati i Breuci, a novija istraživanja i dalje raspravljaju o prostornom rasporedu pojedinih ilirskih zajednica i o dosegu pojedinih rimskih osvajanja u unutrašnjosti.

U rimsko doba najveći dio prostora današnje Bosne i Hercegovine pripadao je provinciji Dalmaciji, dok su sjeverni krajevi uz Savu bili uključeni u Panoniju. Rimska je uprava izgradila mrežu cesta, naselja, vojnih postaja i rudarskih središta, čime je unutrašnjost snažnije povezana s jadranskim gradovima i panonskim područjem. O tome svjedoče i nalazišta poput Skelana, važnoga antičkog središta u Podrinju, te Višića kod Čapljine, gdje su sačuvani ostatci rimske ville rustice s kasnijim građevinskim slojevima. U kasnoj antici na tome su prostoru potvrđeni gradovi, municipiji, villae rusticae i ranokršćanske zajednice, što pokazuje duboku uključenost bosanskohercegovačkoga prostora u rimski i kasnoantički svijet. Tome u prilog govore i ostatci kasnoantičke bazilike u Oborcima, dvojne bazilike u Žitomislićima te lokalitet Rešetarica kod Livna, gdje su utvrđeni ostatci ranokršćanske bazilike i nekropola.

Nakon podjele Rimskoga Carstva 395. godine prostor današnje Bosne i Hercegovine ostao je u sastavu zapadnoga dijela Carstva, a u 5. i 6. stoljeću bio je izložen promjenama vlasti i seobama. U ranom srednjem vijeku antički je urbani i upravni sustav postupno nestao, a na njegovim su se ostacima oblikovale nove političke i etničke cjeline.

Srednjovjekovna Bosna

Rani srednji vijek

mini|Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo Nakon sloma kasnoantičkoga poretka prostor današnje Bosne i Hercegovine bio je tijekom 6. i 7. stoljeća zahvaćen avarsko-slavenskim prodorima i seobama. O političkim prilikama na tom području u ranom srednjem vijeku sačuvano je malo izravnih izvora, pa su granice i opseg ranih političkih cjelina u historiografiji predmet rasprave.

U djelu O upravljanju carstvom bizantskoga cara Konstantina VII. Porfirogeneta sredinom 10. stoljeća spominje se Bosna kao mala zemlja oko gornjega toka rijeke Bosne, što se uobičajeno uzima kao prvi pouzdaniji pisani spomen imena Bosna.

U 11. i 12. stoljeću Bosna se postupno oblikovala kao posebna politička cjelina između ugarsko-hrvatskoga, bizantskoga i srpskoga političkog prostora. U izvorima iz 12. stoljeća prvi se poimence javlja ban Borić, koji se obično smatra prvim poznatim bosanskim vladarom.

U doba bana Kulina Bosna je ojačala politički i gospodarski, a njegovom poveljom Dubrovčanima iz 1189. potvrđeni su trgovački odnosi s Dubrovnikom; ta se isprava ubraja među najvažnije sačuvane spomenike bosanske srednjovjekovne diplomatičke građe.

Pitanje vjerskih prilika u Bosni 12. i 13. stoljeća jedno je od složenijih pitanja bosanske medievistike. U vrijeme bana Kulina bosanski su kršćani bili izloženi optužbama za herezu, što je dovelo do sabora na Bilinu polju 1203. godine, no karakter i ustroj kasnije Crkve bosanske u historiografiji su tumačeni na različite načine.

Banovina Bosna

lijevo|mini|Ploča Kulina bana U 13. stoljeću Bosna je ostala zasebna banovina, ali pod snažnim pritiscima ugarsko-hrvatskih vladara, koji su svoje intervencije često opravdavali borbom protiv hereze i crkvenim razlozima. U vrijeme bana Mateja Ninoslava Bosna je uspjela očuvati znatan stupanj samostalnosti, premda je bila izložena vojnim pohodima i dinastičkim pritiscima iz susjedstva.

Nakon Ninoslava u drugoj polovici 13. stoljeća ističe se ban Prijezda I., kojega historiografija povezuje s ranim razdobljem dinastije Kotromanića.

Od kraja 13. i početka 14. stoljeća u bosanskim su prilikama snažno sudjelovali velikaši iz širega ugarsko-hrvatskog političkog kruga, osobito Šubići. Stvarni uspon bosanske države uslijedio je za vladavine bana Stjepana II. Kotromanića (1322. – 1353.), kada je Bosna proširila vlast na više okolnih područja, uključujući dijelove Huma, te se učvrstila kao važan politički čimbenik između Ugarske, Srbije i jadranskih komuna.

U to se doba razvijaju i važna politička, crkvena i gospodarska središta srednjovjekovne Bosne. Uz područje Mila kod Visokoga, koje se u literaturi i spomeničkoj građi povezuje sa stanakom bosanske vlastele te s krunidbenom i grobnom crkvom bosanskih vladara, veliku je važnost stekao Bobovac, koji je u kasnijem razdoblju postao kraljevski grad i jedno od glavnih središta bosanske države.

Kraljevina Bosna

lijevo|mini|Tvrtkov zlatnik Nakon smrti Stjepana II. vlast je preuzeo njegov nećak Tvrtko I., koji je u prvim godinama vladavine morao svladati otpor dijela vlastele i osigurati vlastiti položaj prema ugarskom kralju Ludoviku I. U drugoj polovici 14. stoljeća Tvrtko je postupno proširio svoju vlast prema istoku i jugu te se nametnuo kao jedan od najmoćnijih vladara na širem prostoru zapadnoga Balkana.

Godine 1377. Tvrtko je uzeo kraljevsku titulu. O mjestu i točnom karakteru njegove krunidbe u historiografiji postoji više tumačenja, ali je nesporno da je tim činom Bosna uzdignuta na rang kraljevine i da je Tvrtko u svojoj titulaturi povezao bosansku vladarsku tradiciju s nasljeđem Nemanjića.

mini|Hrvoje Vukčić Hrvatinić Za Tvrtkove vladavine Bosna je dosegla najveću političku snagu u srednjem vijeku. Nakon njegove smrti 1391. uslijedilo je razdoblje učestalih dinastičkih promjena, jačanja velikaških rodova i sve snažnijega osmanskog pritiska. U 15. stoljeću važnu su ulogu imali velikaši Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Sandalj Hranić Kosača i Stjepan Vukčić Kosača, dok su bosanski kraljevi često bili prisiljeni ravnotežu tražiti između ugarsko-hrvatskoga dvora, Osmanlija i vlastite vlastele. U humsko-hercegovačkom prostoru osobitu je važnost imao Blagaj, odnosno Stjepan-grad, koji se u 15. stoljeću veže uz političko djelovanje Sandalja Hranića i Stjepana Vukčića Kosače.

Bobovac je u tom razdoblju bio glavno kraljevsko uporište i jedno od najvažnijih političkih središta države, a Mile kod Visokoga ostale su povezane s krunidbenom i grobnom tradicijom bosanskih vladara.

Osmanski prodori i pad kraljevstva

Osmanski su prodori u Bosnu započeli još krajem 14. stoljeća, ali su u 15. stoljeću postali trajnom i presudnom sastavnicom bosanske politike. Bosanski su vladari i velikaši u različitim razdobljima ratovali protiv Osmanlija, pregovarali s njima ili se oslanjali na njih u unutarnjim sukobima, što odražava složenost političkih odnosa u kasnom srednjem vijeku.