Roland Freisler (Celle, 30. listopada 1893. - Berlin, 3. veljače 1945.), bio je prominentni i zloglasni nacistički sudac, a ranije odvjetnik za vrijeme Weimarske Republike. Freisler je postao Hitlerov Državni tajnik Ministarstva pravosuđa i predsjednik Volksgerichtshofa (Narodni sud), koji je kao institucija bio izvan ustavnih ograničenja. U razdoblju nacizma, Freislerova karijera bila je na vrhuncu. Imao je također čin brigadira NSKK-a.
Danas je Freisler istovremeno i najpoznatiji i najozloglašeniji sudac iz razdoblja Hitlerovog režima. Kao sudac, Freisler je odgovoran za tisuće smrtnih presuda u posljednje tri godine nacističkog režima, od kojih su većina bili montirani procesi s unaprijed poznatim presudama. Najbolji primjeri njegovih metoda jesu poznati proces protiv skupine Weiße Rose (Bijela ruža), tijekom kojega je Freisler osudio na smrt Hansa i Sophie Scholl, te proces protiv upletenih u pokušaj atentata na Hitlera od 20. srpnja 1944.
Rani život
Za razliku od većine drugih visokih dužnosnika NSDAP-a, o privatnom životu Rolanda Freislera zna se vrlo malo. Rođen je 30. listopada 1893. u mjestu Celle. Njegov otac bio je inženjer po imenu Julius Freisler, a majka Charlotte Schwertfeger bila porijeklom iz Cellea. Godine 1895., Freislerovi su dobili još jednog sina, Oswalda, koji je kasnije postao istaknuti pravnik za vrijeme nacizma.
Nakon završene osnovne škole, Freisler se školovao na Wilhelmsgymnasiumu u Kasselu, gdje je maturirao 1912. godine.
Iste godine, započeo je studij prava na Sveučilištu u Jeni, ali ga je 1914. prekinuo kako bi se pridružio 167. regimenti u Kasselu kao časnički kadet. Do 1915. stekao je čin pukovnika, ali je u listopadu iste godine pao u rusko ratno zarobljeništvo. Kraj rata Freisler je dočekao u jednom časničkom logoru u blizini Moskve. Nakon Oktobarske revolucije i Mira u Brest-Litovsku njegov je logor preuzela njemačka uprava a Freisler je postao jedan od upravitelja, iako je ta uloga ubrzo postala samo simbolična.Guido Knopp, Hitler's Hitmen, Sutton Publishing, 2000, pp. 220–221.H. W. Koch, In the Name of the Volk: Political Justice in Hitler's Germany, Barnes & Noble, New York, 1997, p. 29. Godine 1918. svi su časnici vraćeni u Njemačku, ali je Freisler odlučio još dvije godine ostati u Rusiji. Iako nije točno poznato što je tamo radio, pretpostavlja se da je Freisler učio ruski jezik i počeo proučavati marksizam, koji ga je zainteresirao nakon revolucije 1917. godine.Uwe Wesel: Drei Todesurteile pro Tag, Artikel über Roland Freisler bei www.zeit.de, 3. Februar 2005/Helmut Ortner: Der Hinrichter. Roland Freisler, Mörder im Dienste Hitlers. Steidl, Göttingen 1995, , S. 44f. Nakon raspuštanja logora, Freisler je navodno već bio uvjereni komunist.Uwe Wesel, "Drei Todesurteile pro Tag" (Three death sentences per day), Die Zeit, 3 February 2005. Text in German Uwe Wesel is professor emeritus of Legal History in Berlin's Free University. Povjesničar H. W. Koch demantirao je ove teze i tvrdio kako Freisler nikada nije bio komunist, iako je u početcima nacizma pripadao lijevom krilu NSDAP-a.H. W. Koch, op. cit. Sam Freisler je oštro odbijao vezu sa omraženim neprijateljem nacizma, no nikada nije uspio odbaciti etiketu boljševika.Guido Knopp, op. cit. p. 221.
U Njemačku se vraća 1920. godine i nastavlja započeti studij prava u Jeni. Doktorira 1922. s disertacijom na temu "Osnove organizacije poduzeća". Freisler je 1924. u Kasselu otvorio privatni odvjetnički ured, a istovremeno je radio i kao vijećnik pokreta Völkisch-Sozialer Block, izrazito nacionalističke stranke u gradskom vijeću Kassela. Sljedeće godine, učlanio se u NSDAP.
Godine 1928., Freisler se oženio Marion Russegger s kojom je imao dva sina Haralda i Rolanda.
Upoznavanje s nacizmom
Premda su nacisti jasno obznanili kako su oštri neprijatelji marksizma, Freisler se priključio stranci u srpnju 1925. godine. Registrirao se kao član broj 9679.Guido Knopp, op. cit., p. 222. Freisler je obavljao nekoliko lokalnih političkih funkcija, a bio je i zastupnik u pokrajinskom parlamentu u pruskoj pokrajini Hessen-Nassau. Istovremeno, Freisler je služio kao branitelj velikom broju članova tada rastuće stranke na procesima koji su se nerijetko vodili protiv njih. Ubrzo je postao i član SA-a, ali se nakon tzv. "Röhmovog puča" distancirao od te organizacije. Freislerov će politički utjecaj rasti s vremenom, tako da će ubrzo postati i zastupnik u Pruskome parlamentu, a na koncu i u Reichstagu.
Ipak, Freisler, unatoč svom usponu, nije bio među omiljenijim članovima stranke. Godine 1927., Karl Weinrich, Gauleiter tadašnjega nacističkog okruga Kurhessen, opisao je Freislera na vrlo nepovoljan način prilikom jednog izvještaja poslanog središnjici stranke u München:
Freislerov početak u Hitlerovom Reichu mini|320x320px|Freisler (krajnje lijevo) zajedno s Franzom Schlegelbergerom, ministrom Thierackom i Curtom Rothenbergerom 26. kolovoza 1942. Tijekom 1932. i 1933., Freisler je postao zastupnik u pruskome Landtagu, kao i član Pruskoga državnog vijeća i ministarski direktor, da bi 1934. postao državni tajnik u Pruskom ministarstvu pravosuđa, gdje je radio do 1942. Iste godine postao je državni tajnik u Reichovom ministarstvu pravosuđa, u sklopu kojeg je djelovalo prusko ministarstvo nakon formiranja Trećeg Reicha.
Kao tajnik u Ministarstvu pravosuđa Freisler je 1938. na vrlo zanimljiv način zanemario načelo "nulla poena sine lege", što je jedna od osnova pravne države (Rechtssaat), u svezi s jednim kaznenim postupkom i pokazao gotovo kriminalnu samovolju. Načelo da "nema kazne bez zakona" predstavlja jedan od stupova organizacije svake pravne države i govori kako se neka osoba ne može kazniti za nešto, što u to vrijeme nije bilo zabranjeno zakonom (odnosno, nije spadalo pod ingerenciju kaznenog zakona te države). U tom konkretnom slučaju su braća, Walter i Max Götze, u razdoblju između 1934. i 1938. sijali strah u dijelu i okolici Berlina tako što su pomoću tzv. oružane pljačke vozila stvarali probleme na novoizgrađenim autocestama. Prilikom tih napada došlo je i do dva ubojstva za koja se, nakon hapšenja počinitelja, ispostavilo da ih je počinio isključivo Walter Götze. Tako je, nekoliko dana prije presude, bilo jasno kako će se Max Götze izvući s dugogodišnjom zatvorskom kaznom. Freisler je o tome informirao Hitlera koji je, na opće iznenađenje, samo 4 dana prije presude zahtijevao od Ministarstva pravosuđa da se pobrine da se u tom slučaju donese smrtna presuda i za Maxa. Freisler je tada žurno, u suradnji s ministrom Gürtnerom, samo u 2 dana donio novi zakon, kojim je oružana pljačka vozila proglašena zločinom za smrtnu kaznu, a koji je objavljen 22. lipnja 1938. s retroaktivnim djelovanjem.vgl. Justiz im Dritten Reich 1933 - 1940. Anpassung und Unterwerfung in der Ära Gürtner. 3. verbesserte Auflage München 2001, , S. 897f. u. Wolfgang Schüler (Hg.): Serienmörder in Deutschland. Leipzig 2006, , S. 72. Ta tada usvojena odredba nacističkoga kaznenog zakona je nakon smanjenja i usklađivanja kazne na snazi i u današnjem zakonu SR Njemačke kao § 316a Kaznenog zakona.
Isto tako Freisler je imao veliku ulogu u reformi nacističkog Kaznenog zakona i u određivanju tzv. "Tipologije počinitelja" (Reichov Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, 4. rujna 1941. - RGBl I. 1941, S. 549), kod počinitelja koji su bili kandidati za smrtnu kaznu. Dana 20. siječnja 1942., Freisler je bio kao predstavnik Ministarstva pravosuđa pristupnik Konferenciji u Wannseeu, na kojoj je doneseno "Konačno rješenje židovskoga pitanja".
Iako će ubrzo nakon konferencije postati predsjednik Volksgerichtshofa, Freisler nikada nije bio ministar ili držao neki visoki politički poožaj. Premda je bio nesumnjivi pravni stručnjak, a imao je i iznimnu mentalnu agilnost i impresivnu verbalnu silu, što se poklapalo sa stegom i ideologijom stranke, zbog čega i jest postao personifikacija nacističke "krvave pravde", povjesničar Uwe Wesel navodi kako su postojala dva temeljna razloga koja su kočila njegov daljnji politički uspon.Uwe Wesel, op. cit. Prvo, Freisler se smatrao samotnjakom, pojedincem koji nije imao ničiju protekciju koja bi mu pomogla u usponu. Drugo, Freislerov brat Oswald kompromitirao je njegov ugled u očima nacističke elite. Naime, Oswald Freisler je, iako član NSDAP-a, sudjelovao kao branitelj u nekolicini politički relevantnih slučajeva koje su nacisti htjeli iskoristiti u svoje propagandne svrhe. To se smatralo povredom partijske stege, a u prilog mu nije išla činjenica da je partijski bedž nosio na vidom mjestu prilikom tih procesa, što je kompromitiralo stav stranke o tim procesima. Ministar propagande Joseph Goebbels navodno je ukorio Freislera i sve to prenio Hitleru, koji je sa svoje strane donio odluku o neopozivom i trenutnom isključenju Oswalda Freislera iz stranke. On je 1939. počinio samoubojstvo.
Ipak, Guido Knopp navodiGuido Knopp, op. cit. p. 228. kako je Goebbels bio jedini nacistički čelnik sklon Freisleru. Prilikom jedne rasprave za okruglim stolom u Hitlerovom središtu, Goebbels je predložio Freislera za novog Ministra pravosuđa nakon što je Franz Gürtner preminuo 1941. Hitler je navodno na to odgovorio: "Taj stari boljševik? Ne!" Uwe Wesel donosi sličnu priču vezanu uz Hitlerov odgovor. Umjesto njega ministar je postao dotadašnji predsjednik Volksgerichtshofa Otto Georg Thierack, a Freisler će ubrzo preuzeti njegovo mjesto.
Doprinos nacifikaciji zakona
U članku naslovljenom "Rasno-biološki zadatak u reformi Kaznenog zakona za maloljetnike","Die rassebiologische Aufgabe bei der Neugestaltung des Jugendstrafrechts", Monatsschrift für Kriminalbiologie und Strafrechtsreform, 1939, p. 209. Freisler, tada još uvijek Državni tajnik pri Ministarstvu pravosuđa, tvrdio je da "strane rase, degenerirane rase i rasno neizlječive ili ozbiljno defektne maloljetnike" treba poslati u maloljetničke centre ili na preodgoj te ih odvojiti od onih koji su "Nijemci i rasno vrijedni."Cited by Wayne Geerling, see below the Bibliography.
Snažno je podržavao rigidne zakone protiv Rassenschandea kao rasnu izdaju.Claudia Koonz, The Nazi Conscience, p 173-4 Godine 1933., Freisler je izdao pamflet kojim je pozivao na zabranu odnosa "miješane krvi" neovisno o "stranoj krvi", što je naišlo na velike kritike javnosti, a tada ga nije podržao ni Hitler.Claudia Koonz, The Nazi Conscience, p 174 To je dovelo do sukoba s njegovim (tada) nadređenim ministrom Franzom Gürtnerom.Claudia Koonz, The Nazi Conscience, p 173
U listopadu 1939., Freisler je u sklopu "Dekreta o maloljetničkim izgrednicima", uveo pojam 'prijevremeni maloljetni kriminalac'. Taj je dekret "osigurao pravnu bazu za provedbu smrtne i zatvorske kazne nad maloljetnicima po prvi puta u njemačkoj pravnoj povijesti."Wayne Geerling, Id. U razdoblju od 1933. do 1945., sudovi u Njemačkoj osudili su na smrt najmanje 72 maloljetnika, među kojima i šesnaestogodišnjeg Helmutha Hübenera, koji je 1942. proglašen izdajnikom zbog distribuiranja antiratnih letaka.
"Dekret protiv nacionalnih parazita" iz rujna 1939. predstavio je pojam tip počinitelja, koji je korišten s još jednim nacističkim terminom, parazit. Usvajanje rasno-biološke terminologije prikazivalo je maloljetni kriminal kao parazitiranje, čime se implicirala potreba za oštrijom kaznom. Freisler je nove mjere opravdao ovako: "U ratu, promjena lojalnosti ne smije nailaziti na oprost već se mora dočekati s punom snagom zakona."
Predsjedanje Volksgerichtshofom lijevo|mini|367x367px|Predsjednik Narodnoga suda Roland Freisler u službenoj odori 1944. godine.