mini|De regno Dalmatiae et Croatiae (1666.), Ivana Lučića (1604. – 1679.), "oca hrvatske historiografije"
Hrvatska historiografija, znanstvena disciplina koja, na temelju sačuvane povijesne građe, proučava prošle događaje uz pomoć njihove kritičke analize.Historiografija – Proleksis enciklopedija U isto vrijeme ona se bavi razvojem povijesne znanosti, historiografskih metoda i povijesnoga pisanja na hrvatskom prostoru te djelovanjem hrvatskih povjesničara od srednjega vijeka do suvremenoga doba. Obuhvaća proučavanje prošlosti hrvatskih zemalja, razvoj metodologije povijesnih istraživanja i interpretaciju povijesnih izvora.
Povijesni razvoj
Srednjovjekovna historiografija
Najstariji oblici hrvatskoga povijesnog pisanja nalaze se u samostanskim kronikama i ljetopisima, hagiografskim spisima, rodoslovljima i službenim i privatnim ispravama. Među najranjim poznatim povjesničarima i njihovim djelima spadaju Pop Dukljanin (12. stoljeće), autor Ljetopisa Popa Dukljanina, poznatog i kao Sclavorum regnum, odnosno Barski Rodoslov čiju je hrvatsku redakciju na latinski jezik preveo splitski renesansni književnik Marko Marulić (1450. – 1524.) pod naslovom O djelima kraljeva Dalmacije i Hrvatske te splitski kroničar Toma Arhiđakon (1200. – 1268.), autor djela Historia Salonitana. Splitski kroničar Miha Madijev de Barbazanis (o. 1284. – iza 1358.) napisao je djelo "O podvizima rimskih careva i papa" (De gestis romanorum imperatorum et summorum pontificum) od kojega je sačuvan samo drugi dio.Historiografija – Proleksis enciklopedija
Ranonovovjekovna hrvatska historiografija
Među humanističkim i renesansnim hrvatskim povjesničarima potrebno je izdvojiti Vinka Pribojevića (? – 1532.) i njegovo djelo "O podrijetlu i povijesti Slavena" (De origine successibusque Slavorum), šibenskog patricija Dinka Zavorovića (1540. – 1608.), autora "Rasprava o šibenskoj povijesti" (Trattato sopra le cose de Sebenico), "O dalmatinskim zgodama" (De rebus Dalmaticis libri octo i "Propast i zauzeće Bosanskoga Kraljevstva" (Ruina et presa del regno della Bossina) i dubrovački benediktinac Mavro Orbini (? – 1614.), autor "Kraljevstvo Slavena" (Il Regno de gli Slavi). mini|Ivan Lučić (1604. – 1679.), otac hrvatske kritičke historiografije Najutjecajniji je doprinos trogirskog povjesničara Ivana Lučića (1604. – 1679.), autora historiografskih djela "Život blaženog Ivana ispovjednika, biskupa trogirskog, i njegova čudesa" (Vita B. Ioannis confessoris episcopi Traguriensis et eius miracula), "O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske u šest knjiga" (De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex) i "Povijesna svjedočanstva o Trogiru, koji se sada zove Traù" (Memorie istoriche di Tragurio ora detto Traù). Smatra ga se ocem hrvatske kritičke historiografije zbog sustavne uporabe pisanih izvora i kritičkoga pristupa povijesnim podacima.
Od ostalih hrvatskih povjesničara tog razdoblja izdvajaju se Juraj Ratkaj (1612. – 1666.), autor djela "Spomen na kraljeve i banove Kraljevstva Dalmacije, Hrvatske i Slavonije" (Memoria regum et banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae), Pavao Ritter Vitezović (1652. – 1713.), autor Kronika aliti spomen vsega svieta vikov i Ivan Švear (1775. – 1839.), autor prve hrvatske povijesti pisane na hrvatskom jeziku pod naslovom Ogledalo Iliriuma, iliti Dogodovština Ilirah, Slavinah, stražnji put Horvatah zvanih od potopa, to jest god. sveta 1656. : na četiri strane razdeljena : po dugoterpnom poslu na svetlo dana od Ivana Šveara (1839. – 1842.).
Moderna hrvatska historiografija lijevo|mini|Franjo Rački (1828. – 1894.), otac hrvatske moderne kritičke historiografije Tijekom 19. stoljeća historiografija se profesionalizira i postaje znanstvena disciplina te se razvijaju arhivska istraživanja i znanstvene ustanove. Najistaknuti povjesničar tog razdoblja, koji je sudjelovao u oblikovanju hrvatske historiografije kao znanstvene discipline, bio je Ivan Kukuljević Sakcinski (1816. – 1889.), osnivač hrvatskog arheološkog društva 1850. godine pod nazivom Društvo za povjestnicu jugoslavensku te osnivač i urednik časopisa Arkiva za povjestnicu jugoslavensku 1851. godine, čime je udario je temelje moderne hrvatske historiografije. Uz to je objavio zbirke izvora Iura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (Zagreb, 1861. – 1862., 3 sveska), Acta Croatica. Listine Hrvatske (1863.), Monumenta historica Slavorum meridionalium (1868. – 1875., 3 sveska) i Codex diplomaticus regni Croatiae, Slavoniae et Dalmatiae (1874. – 1875.). Od ostalih važnih povjesničara ističu se don Franjo Rački (1828. – 1894.), otac hrvatske moderne kritičke historiografije, izdavač zbirke hrvatskih ranosrednjovjekovnih izvora pod nazivom Documenta historiae Croaticae periodum antiaquam illustrantia (1877.), Radoslav Lopašić (1835. – 1893.), autor više radova i knjiga o hrvatskoj povijesti, Tadija Smičiklas (1843. – 1914.), autor djela Poviest hrvatska (1879. i 1882.), prve cjelovite sinteze povijesti hrvatskoga naroda, don Frane Bulić (1846. – 1934.), hrvatski povjesničar i arheolog te Vjekoslav Klaić (1849. – 1928.), autor više povijesnih djela kao što su Poviest Bosne do propasti kraljevstva (1882.), Povjest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća, 1–5 (1899. – 1911.), Hrvati i Hrvatska. Ime Hrvat u povijesti slavenskih naroda (1890.), Bribirski knezovi od plemena Šubić do god. 1347.: sa jednom rodoslovnom tablicom (1897.) i Hrvatska plemena od XII. do do XVI. stoljeća (1897.).Historiografija – Proleksis enciklopedija
U prvoj polovici 20. stoljeća djelovali su istaknuti povjesničari Ferdo Šišić (1869. – 1940.), nazvan nestorom hrvatske historiografije 20. stoljeća, autor djela Pregled povijesti hrvatskoga naroda od najstarijih dana do 1. decembra 1918. (1920.) i Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara (1925.), Milan Šufflay (1879. – 1931.), Emilij Laszowski (1868. – 1949.), Rudolf Horvat (1873. – 1947.) i Lovre Katić (1887. – 1961.).
Suvremena historiografija
U 20. stoljeću hrvatska historiografija prihvaća suvremene metodološke pristupe, uključujući društvenu, gospodarsku i kulturnu povijest. Suvremena istraživanja obilježena su interdisciplinarnošću, uporabom digitalnih izvora i međunarodnom suradnjom. Među starijim značajnijim suvremenim povjesničarima ističu se Grga Novak (1888. – 1978.), Miho Barada (1889. – 1957.), Dominik Mandić (1889. – 1973.), Jaroslav Šidak (1903. – 1986.), Stjepan Gunjača (1909. – 1981.), Stjepan Antoljak (1909. – 1997.), Miroslav Brandt (1914. – 2002.), Nada Klaić (1920. – 1988.), Lujo Margetić (1920. – 2010.), Mirjana Gross (1922. – 2012.), Hrvoje Matković (1923. – 2010.), Dušan Bilandžić (1924. – 2015.), Radoslav Katičić (1930. – 2019.), Tomislav Raukar (1933. – 2020.), Trpimir Macan (1935.), Nikša Stančić (1938. – 2026.), Ivan Mužić (1934. – 2021.) i Franjo Šanjek (1939. – 2019.).
Zreloj generaciji suvremene hrvatske historiografije pripadaju Milan Kruhek (1940. – 2022.), Drago Roksandić (1948.), Nenad Moačanin (1949.), Mirjana Matijević-Sokol (1952.), Mario Strecha (1956.), Neven Budak (1957.), Ivo Goldstein (1958.), Damir Agičić (1963.), Mario Jareb (1969.), Mladen Tomorad (1971.), Tvrtko Jakovina (1972.), Jakša Raguž (1972.), Zrinka Blažević (1972.), Hrvoje Klasić (1972.), Hrvoje Gračanin (1973.), Nataša Štefanec (1973.), Željko Holjevac (1973.), Nikica Barić (1975.), Trpimir Vedriš (1976.) i Hrvoje Kekez (1980.).
Znanstvene ustanove
Najvažnije ustanove koje pridonose razvoju hrvatske historiografije uključuju Hrvatski institut za povijest, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatski državni arhiv, Hrvatski institut za povijest i Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti.
Vidi također Povijest Hrvatske Historiografija Povjesničar Kartular Hrvatske vladarske povelje Kronika
Izvori
Vanjske poveznice Portal hrvatske historiografije
Kategorija:Historiografija Kategorija:Hrvatska povijest