Dalmacija je nakon Osovinske okupacije Jugoslavije i uspostave NDH, Rimskim ugovorima, podeljena između NDH i Italije. Vlast NDH u tzv. drugoj zoni ostaje samo formalna, te služi kao ispomoć talijanskoj vojsci koja otvoreno naoružava i obučava četničke postrojbe u dalmatinskoj zagori. Italija je nastavila talijanizirati anektirana područja Dalmacije. Imena mjesta su talijanizirana, a talijanski je postao službeni jezik u svim školama, crkvama i državnoj upravi.
Sva hrvatska kulturna društva su zabranjena, dok su Talijani preuzeli kontrolu nad svim ključnim mineralnim, industrijskim i poslovnim objektima. Oružani ustanak u Dalmaciji započeo je usporedno s ustankom u ostatku okupirane Hrvatske. Glavni razlozi bili su nasilna talijanska okupacija te politika etničkog čišćenja kako talijanskog tako i četničkog, a kasnije i njemačkog i ustaškog. To je dovelo do daljnjih talijanskih represivnih mjera – strijeljanja civilnih talaca, spaljivanja sela, oduzimanja imovine i zatvaranja u koncentracijske logore.
Početak rata mini|278x278px|Talijanska medalja oslobođenja Dalmacije 1941. U prvnim danima Travanjskog rata, 7. travnja, talijanske snage na slovenskoj granici izvele su manje akcije u dolini Save i na području Kastva. Dana 11. travnja 2. talijanska armija pokrenula je ofenzivu, zauzevši istog dana Ljubljanu, Sušak i Kraljevicu. 12. travnja 133. oklopna divizija Littorio i 52. pješačka divizija Torino zauzele su Senj, 13. travnja Otočac i Gradac, dok su talijanske pomorske snage izvršile desant na nekoliko dalmatinskih otoka.
Planirani jugoslavenski napad na Zadarsku enklavu nije se ostvario, pa su trupe gradskog garnizona počele napredovati sve dok se nisu susrele s divizijom Torino kod Knina, koji je zauzet 14. travanja. Split i Šibenik su zauzeti 15. odnosno 16. travnja, a 17. travnja talijanski Motorizirani korpus je zauzeo Dubrovnik. desno|mini|300x300px|Talijanski bersaljeri napreduju prema Sinju tijekom invazije na Jugoslaviju, travanj 1941. Nakon što je odbila jugoslavensku ofenzivu u Albaniji, 18. pješačka divizija Messina zauzela je 17. travnja Kotor, susrevši se s talijanskim jedinicama Motoriziranog korpusa.
Završetkom vojnih operacija i uspostavom NDH, te potpisanim Rimskim ugovorima, Dalmacija je podijeljena između NDH i Italije. Vlast NDH u tzv. drugoj zoni ostaje samo formalna, te služi kao ispomoć talijanskoj vojsci koja otvoreno naoružava i obučava četničke postrojbe u dalmatinskoj zagori. Prema tom ugovoru, što su ga potpisali Pavelić i Mussolini, Italija je dobila dijelove Dalmacije i to: šire područje Zadra, Šibenika, Splita, sve Dalmatinske otoke osim Paga, Brača i Hvara, zatim Boku kotorsku te dijelove Hrvatskog primorja (otoke Krk i Rab) i Gorskog kotara.
Troškovi okupacijskih talijanskih trupa u Drugoj i Trećoj zoni naplaćivali su se (skupo) iz proračuna NDH. Usto, Italija je priključila 5.380 km2 teritorija u Hrvatskom primorju, Gorskom kotaru, Kvarneru i Dalmaciji s 380.000 stanovnika (Prva zona). Talijanska Dalmacija je obuhvaćala područje koje su činili:Mussolini je dekretom 20. svibnja 1941. na tom području osnovao Namjesništvo za Dalmaciju.Ferdinand Perinović: Dica Kalelarge protiv četiri lazna mita o Zadru Za obavljanje upravnih poslova u pripojenim područjima osnovana je Vlada za Dalmaciju (Governo della Dalmazia) sa sjedištem u Zadru.Dinko Odak: Slomljena Osovina (2) – Travanjski rat, Hrvatski povijesni portal,
Talijanska okupacija Krajem 1941. slavensko stanovništvo bilo je podvrgnuto politici masovne i nasilne talijanizacije. Talijanski je nametnut kao obvezni jezik za dužnosnike i učitelje, iako se hrvatski tolerirao za komunikaciju unutar civilne uprave. U glavnim središtima razni znakovi napisani na hrvatskom jeziku zamijenjeni su natpisima na talijanskom, zabranjene su hrvatske zastave, novine i plakati osim dvojezičnih koje su objavljivale talijanske civilne i vojne vlasti; raspuštena su kulturna i sportska društva. Italija ujedno prisvaja cjelokupnu trgovačku mornaricu (sve brodove privatnih brodara iz Hrvatske).
Talijanske snage u Dalmaciji bile su pod zapovjedništvom XVIII. armijskog korpusa (pod 2. talijanskom armijom (Comando Superiore di Slovenia e Dalmazia) čije je zapovjedništvo bilo prvo u Zadru, a potom u Splitu.
Pod XVIII. korpusom bile su sljedeće postrojbe; 26x26px 12. pješačka divizija Sassari 151. pješačka pukovnija 152. pješačka pukovnija 73. legija CCNN "Boiardo" MVAC "Dinara" – Dinarski četnici (7816 pripadnika) 26x26px 15. pješačka divizija Bergamo 25. pješačka pukovnija 26. pješačka pukovnija 89. legija CCNN "Etrusca" 4. pukovnija bersaljera (1943.) MVAC "Erzegovina" – Hercegovački četnici 26x26px 151. pješačka divizija Perugia 129. pješačka pukovnija 130 pješačka pukovnija 29. legija CCNN "Antonio Chinotto" 26x26px 158. pješačka divizija Zara 291. pješačka pukovnija 292. pješačka pukovnija 107. legija CCNN "Rismondo" MVAC "Zara" – "Davidova banda" 11. pukovnija bersaljera (1943.) XVII. obalna brigada Spalato (1943.) 156. obalna pješačka pukovnija 157. obalna pješačka pukovnija Svaka talijanska pješačka divizija brojala je oko 10.000 vojnika raspoređenih u dvije pješačke pukovnije (divisione binaria), svaka pukovnija imala je 3 bojne, jednu topničku pukovniju, te jednu "legiju squadistra" (pukovniju) crnokošuljaša jačine 2 bojne.
Kao potpora regularnoj talijanskoj vojsci, od lokalnog stanovništva oformljene su paravojne postrojbe, MACV (Milizia Volontaria Anti Comunista) poznate i kao Banda. Većinom se radilo o pravoslavnim četničkim formacijama na području sjeverne Dalmacije i Hercegovine koje su prihvatile talijansku vlast, dok je u zadarskom području unovačena milicijska formacija sastavljena od većinski katoličkog stanovništva. Ratni zločini desno|mini|250x250px|Talijanska zastava iznad koncentracijskog logora na Rabu. Brojni koncentracijski logori osnovani su u represivne svrhe, posebno počevši od 1942., poput onih u Rabu i Molatu. Osim logora Specijalni sud za Dalmaciju (Tribunale Straordinario della Dalmazia) od 1941. do 1943. od oko 5000 privedenih na smrt je osudio 500 dalmatinskih Hrvata. Dana 16. studenoga 1942. talijanska mornarica bombardirala je Primošten kao odmazdu za partizanske akcije u okolici, pri čemu je ubijeno između 80 do 150 mještana, dok je zapaljeno je i porušeno više od 300 kuća,.
Logor na Molatu uspostavljen je 28. lipnja 1942. Za vrijeme njegovog postojanja, od dana osnutka do kapitulacije Italije 8. rujna 1943, u logor su u svojstvu talaca internirani članovi obitelji partizanskih boraca i drugi fašističkim vlastima sumnjivi i nepodobni građani Dalmacije. Logor je imao 12 baraka u kojima je u vrlo lošim uvjetima bilo smješteno i po 2.500 interniraca. Prema istraživanju Udruge logoraša antifašista talijanskog koncentracionog logora Molat, kroz logor je ukupno prošlo oko 20.000 ljudi, a njih oko 1.000 je strijeljano ili je umrlo od gladi.
Koncentracijski logor Kampor na otoku Rabu osnivan je u srpnju 1942. U koncentracijskim logoru nalazilo se približno 15.000 zatočenika, i to uglavnom Hrvata iz Gorskog kotara, Židova i Slovenaca. Od gladi i teških uvjeta života, posebice u zimskom i ljetnom razdoblju umrlo je više od 4000 ljudi uključujući više od 150 djece ispod 15 godina. Daljnih 800 osoba je umrlo pri kasnijim transportu u druge koncentracijske logore u Italiji, kao primjerice u Koncentracijski logor Gonars i Padovu.
Uz ove zločine, fašistička vlast je odobravala etničko čišćenje koje su provodile četničke postrojbe nad većinskim hrvatskim stanovništvom u Dalmaciji, najpoznatiji takav zločin zbio se u Gatima 1. listopada 1942., gdje je talijanska vojska, prvo kamionima prevezla četnike do sela i zadržavala se na glavnim putovima, a četnici su se nakon iskrcavanja razilazili po zaseocima te palili kuće. U zaseoku Podgrac četnici su nastavili s ubijanjem, strijeljavši nedužne, do kraja dana ubijeno je 96 civila, gotovo svi su bili starci, žene i dijeca.
Slični zločini poput ovoga, u kojima je ubijeno od 100 do 300 civila zbila su se u mjestima kao što su Vrlika, Maovice, Kijevo, Bribir, Vrgorac, Dugopolje, Kotlenice, Ostrovica, Tugare i druga. Najveći zabilježeni četnički masakri bili oni koje su počinili četnici vojvode Petra Baćovića u rujnu 1942. u zaleđu Makarske pobili su oko 900 civila tijekom talijanske operacije Alba, dok je dinarska divizija u travnju 1943. na Kninskom Polju, masakrirala preko 1000 civila.Dizdar, Zdravko; Sobolevski, Mihael (1999). Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini 1941–1945 (in Serbo-Croatian). Hrvatski institut za povijest
Područje pod upravom NDH – Druga zona Druga zona u NDH bio je dio talijanske interesne zone u NDH. Prostirala se iza Prve zone, područja koja je Italija sebi izravno pripojila (dijelovi Dalmacije i Gorskoga kotara). Druga zona bio je obalni pojas NDH sa zaleđem i nazivao se još razvojačenim područjem. NDH je u tom području ponovo preuzela vlast svibnja 1941. godine. Na ovom području NDH zadržava nominalnu vlast, no nije smjela podići ni utvrde ni vojne baze niti držati ratnu mornaricu, niti provoditi regrutaciju stanovništva. NDH se obvezala da na svome obalnom i priobalnom području neće graditi nikakve vojne objekte te neće držati ratnu mornaricu.Frucht, Richard C. (2005). Eastern Europe: An Introduction to the People, Lands, and Culture. p. 429. ABC-CLIO; ISBN 1-57607-800-0
"The NDH was in fact an Italo-German condominium. Both Nazi Germany and fascist Italy had spheres of influence in the NDH and stationed their own troops there."
Ustaška vlast je provodila brojne zločine u Drugoj zoni. Najbolji primjer bio je koncentracijski logor na Pagu, Slana (za muškarce) i Metajna (za žene), osnovan 25. lipnja 1941. godine. Zajedno s Jadovnim na Velebitu, to su bili prvi logori u kojima su zatočenici masovno ubijani. Zbog straha da će brutalnost ustaša dodatno poticati ustanak u sjevernoj Dalmaciji logor je zatvorila talijanska vojska u kolovozu 1941. Procjenjuje se da je u samo nekoliko tjedana ubijeno između 4000 i 12.000. Među žrtvama je bilo 1500 Židova.
Kapitulacija Italije i Njemačka okupacija mini|298x298px|Ulazak Nijemaca u Split, rujan 1943. Nakon kapitulacije Italije 1943., Dalmatinski partizani uspostavljaju privremenu kontrolu nad širim područjem srednje Dalmacije, te otocima. Partizani uspijevaju na vrijeme razoružati cijele talijanske pukovnije te dolaze do velike količine oružja i opreme. Srdište pokreta postaje oslobođeni Split, bivše zapovjedništvo talijanskog XVIII. armijskog korpusa 2. armije. U takvom trenutku vođe dalmatinskih partizana odlučile su početkom lipnja 1943. godine osnovati jedan središnji list za čitavu pokrajinu.
U strahu od nekontroliranog rasta partizanskog pokreta i mogućeg savezničkog iskracavanja u Dalmaciji, njemačka vojska pokrenula je dio veće operacije Achse s ciljem razoružavanja talijanske vojske i zauzimanja jadranske obale. Dana 11. rujna divizijama stacioniranim u Dalmaciji naređeno je da izbjegavaju svaki otpor u nadi za mirnu repatrijaciju, 158. pješačka divizija Zara predala se 12. rujna, a njezini zapovjednici su deportirani, dok je u Splitu 15. pješačka divizija Bergamo sklopila sporazum s partizanima i branila grad.