mini|310x310px|područje staromakedonskoga jezika Staromakedonski jezik upotrebljavali su antički Makedonci, a bio je ili dijalekt grčkoga ili poseban helenski jezik. Rabio se u Kraljevini Makedoniji tijekom prvog tisućljeća prije Krista. Postupno je izašao iz upotrebe tijekom 4. st. pr. Kr. jer ga je iz makedonske aristokracije izbacilo atičko narječje.Eugene N. Borza (1992) In the Shadow of Olympus: The Emergence of Macedon, p. 94 (citing Hammond); G. Horrocks, Greek: A History of the Language and its Speakers (1993), ch.4.1.
Iako je glavnina preživjelih natpisa pisana atičkim (i kasnije koinom), djelomična dokumentacija svakodnevnoga lokalnog jezika potječe iz onomastike, antičkih rječnika i novootkrivenih epigrafa u Grčkoj Makedoniji.Sarah B. Pomeroy, Stanley M. Burstein, Walter Donlan, Jennifer Tolbert Roberts, A Brief History of Ancient Greece: Politics, Society, and Culture, Oxford University Press, 2008, p.289
Klasifikacija Zbog slabe posvjedočenosti moguće su razne interpretacije.J. P. Mallory & D.Q Adams – Encyclopedia of Indo-European culture, Chicago-London: Fitzroy Dearborn. pp. 361. Predložene klasifikacije uključuju:
dijalekt grčkoga, dio sjeverozapadne dorske skupine, prvi je postavio Freidrich Wilhelm Sturz (1808.), a kasnije Olivier Masson, Michael Meier-Brügger,Michael Meier-Brügger, Indo-European linguistics, Walter de Gruyter, 2003, p.28,on Google books Johannes Engels,Roisman, Worthington, 2010, "A Companion to Ancient Macedonia", Chapter 5: Johannes Engels, "Macedonians and Greeks", p. 95:"This (i.e. Pella curse tablet) has been judged to be the most important ancient testimony to substantiate that Macedonian was a north-western Greek and mainly a Doric dialect". J. Méndez Dosuna, Joachim Matzinger, Emilio Crespo, Claude Brixhe i M. B. Hacopulos dijalekt grčkoga povezan s eolskim grčkim ili njegov dio, pretpostavili su August Flick, Otto Hoffmann, N. G. L. Hammond i Ian Worthington sestrinski jezik grčkomu, grčki i makedonski bili bi dvije grane grčko-makedonske podgrupe, postavio je Georgjev,Vladimir Georgjev, "The Genesis of the Balkan Peoples", The Slavonic and East European Review 44:103:285-297 (July 1966)"Ancient Macedonian is closely related to Greek, and Macedonian and Greek are descended from a common Greek-Macedonian idiom that was spoken till about the second half of the 3rd millennium BC. From the 4th century BC on began the Hellenization of ancient Macedonian." potom Joseph i Hamp.Eric Hamp & Douglas Adams (2013) "The Expansion of the Indo-European Languages", Sino-Platonic Papers, vol 239.
Obilježja
Fonologija Zbog nedostatka izvora staromakedonskoga, posebnosti njegove fonologije teško je rekonstruirati. Vrlo je zanimljiv zakon kojim praindoeuropski zvučni aspiranti (/bʰ/, /dʰ/, /gʰ/) ponekad u staromakedonskome daju zvučne plozive (/b/, /d/, /g/, zapisuju se β, δ, γ) iako su u ostatku starogrčkoga bezvučni aspiranti (/pʰ/, /tʰ/, /kʰ/, zapisuju se φ, θ, χ). Primjerice:
makedonski δάνος dánοs, atički θάνατος thánatos, 'smrt' makedonski ἀβροῦτες abroûtes ili ἀβροῦϝες abroûwes, atički ὀφρῦς ophrûs, 'obrve' makedonski Βερενίκη Bereníkē, atički Φερενίκη Phereníkē, 'pobjedonosac' (osobno ime) makedonski ἄδραια adraia, atički αἰθρία aithría, 'vedro vrijeme' makedonski βάσκιοι báskioi ('svežnjevi'), atički φάσκωλος pháskōlos ('kožnata vreće') prema Herodotu 7.73, Makedonjani su smatrali da su se Frigi zvali Brigi prije nego što su migrirali iz Tracije u Anatoliju prema Plutarhu, moralski Makedonci rabili su 'b' umjesto 'ph', a delfski 'b' umjesto 'p' makedonsko μάγειρος mágeiros ('mesar') bila je posuđenica iz dorskog u atički, Vittore Pisani predložio je da je riječ originalno došla iz makedonskoga, pa bi po tome bila srodna riječi μάχαιρα mákhaira, 'nož'Česko-jihoslovenská revue, Volume 4, 1934, p. 187.
Ako je γοτάν gotán ('svinja') povezano s PIE *gwou ('govedo'), to bi značilo da su labiovelari bili netaknuti ili su se stopili s velarima za razliku od uobičajenog grčkog tretmana (atički βοῦς boûs). Ovakva odstupanja nisu nepoznata u grčkim narječjima, primjerice lakonski dorski (Sparta) γλεπ- glep- za uobičajeni grčki βλεπ- blep- kao i dorski γλάχων gláchōn te jonski γλήχων glēchōn za uobičajeni grčki βλήχων blēchōn.Albrecht von Blumenthal, Hesychstudien, Stuttgart, 1930, 21.
Mnogi primjeri pokazuju da je /g/ postalo /k/, posebno na kraju riječi: κάναδοι kánadoi, 'čeljusti' (< PIE *genu-); κόμβους kómbous, 'kutnjaci' (< PIE *gombh-), u sredini riječi: ἀρκόν arkón (atički ἀργός argós); makedonski toponim Akesamenai, od pijerijskog imena Akesamenos (ako je Akesa- povezano s grčkim agassomai, agamai, 'začuditi'; usp. trački Agassamenos).
U Aristofanovim Pticama može se pronaći oblik κεβλήπυρις keblēpyris ('crvena glava', ime ptice, češljugar ili zeba)Henry George Liddell, Robert Scott, An Intermediate Greek-English Lexicon, κεβλήπυρις. Perseus.tufts.edu. Retrieved on 2013-07-21. koji pokazuje makedonski zvučni ploziv umjesto standardnog bezvučnog aspiranta: κεβ(α)λή keb(a)lē umjesto κεφαλή kephalē ('glava').
E. Crespo napisao je da se ispostavlja da su ozvučenje bezvučnih ploziva i razvoj aspiranata u zvučne frikative rezultat unutarnjeg razvoja makedonskog kao dijalekta grčkog bez isključivanja prisutnosti primjesa iz drugih jezika ili jezičnih supstrata ili adstrata, s time se slaže i M. Hacopulos.
Puno je makedonskih riječi osporovano (to jest, ne smatraju se pravim makedonskim riječima), a neke su možda korumpirane u prijenosu. Tako je abroutes također poznato kao abrouwes (αβρουϝες), sa slovom tau umjesto digame.Olivier Masson, "Sur la notation occasionnelle du digamma grec par d'autres consonnes et la glose macédonienne abroutes", Bulletin de la Société de linguistique de Paris, 90 (1995) 231–239. Also proposed by O. Hoffmann and J. Kalleris. Međutim, drugi (npr. A. Meillet) dental smatraju autentičnim i smatraju da bi ova specifična riječ možda pripadala nekom indoeuropskom jeziku različitom od grčkog.
Panajotu sažima obilježja koja se često pronalaze u antičkim tekstovima i na epigrafima:
ponekad se zvučni aspiranti (/bʰ/, /dʰ/, /gʰ/) razvijaju u zvučne plozive (/b/, /d/, /g/)) zadržano je /*a:/, također prisutno u epirskomPackard Institute epigraphic database http://epigraphy.packhum.org/inscriptions//main [a:] nastaje stezanjem [a:] i [ɔ:] apokopa kratkih samoglasnika u prijedlozima u sintezi (samoglasnici nestaju kada prijedlog doda kao prefiks glagolu (παρκαττίθεμαι, Attic παρακατατίθεμαι) sinkopa i diftongizacija rabe se kako bi se izbjegao zijev (primjerice, Θετίμα, atički Θεοτίμη; slično epirski Λαγέτα, dorski Λαογἐτα) ponekad se zadrži izgovor glasa /u(:)/ kao [u] u lokalnim kultskim epitetima ili nadimcima (Κουναγίδας = Κυναγίδας) glas /ɔ:/ zatvara se u /u:/ blizu nazala (primjerice, Κάνουν, atički Κανών) skup /ign/ pojednostavljuje se u /i:n/ (γίνομαι, atički γίγνομαι) gubitak aspiracije u skupovima suglasnika /sth/ (> /st/) (γενέσται, atički γενέσθαι).A history of ancient Greek: from the beginnings to late antiquity, Maria Chritē, Maria Arapopoulou, Cambridge University Press (2007), p. 439–441
Morfologija Staromakedonska je morfologija slična onoj antičkoga Epira uključujući i neke od najstarijih natpisa iz Dodone.Eric Lhote (2006) Les lamelles Oraculaires de Dodone. Droz, Geneve. Morfologiju imenica prve deklinacije na -ας također dijele s tesalskim.Roberts, E.S., An Introduction to Greek Epigraphy vol. 1 no. 237
imenice prve deklinacije muškoga i ženskoga roda na -ας i -α (Πεύκεστας, Λαομάγα) genitiv jednine muškog roda prve deklinacije na -α (Μαχάτα) genitiv množine prve deklinacije na -ᾶν zamjenica prvog lica jednine u dativu glasi ἐμίν prilog ὁπόκα moguće i nesigmatski nominativ jednine imenica prve deklinacije muškoga roda (ἱππότα, atički ἱππότης)
Rječnik
Antroponimi
M. Hacopulos sažima makedonsku antroponimiju (imena ljudi iz Makedonije prije širenja dalje od Vardara ili onih ljudi koji nedvojbeno potječu iz ovog područja nakon ekspanzije) ovako:
epigrafska (lokalna) grčka imena koja se razlikuju po glasovima od uvezenih atičkih ili koja su bila gotovo ograničena na Makedonce tijekom antike panhelenska (uobičajena) grčka imena identificirana negrčka imena (tračka ili ilirska) imena bez jasne grčke etimologije koja se ne mogu pripisati nekome poznatom negrčkome jezikuGreek Personal Names: Their Value as Evidence, Elaine Matthews, Simon Hornblower, Peter Marshall Fraser, British Academy, Oxford University Press (2000), p. 103
Uobičajena je upotreba sufiksa -έστης i -εστός u tvorbi etnika, posebno kada potječu od sigmatskih imenica (ὄρος > Ὀρέστης, ali i Δῖον > Διασταί).
Toponimi Makedonski su toponimi uglavnom grčki iako neki pokazuju posebne fonološke crte, a neki su negrčki.
Kalendar Makedonski kalendar potječe još iz grčke prapovijesti. Imena mjeseci, poput onih grčkih, potječu od proslava povezanih sa slavljenjem grčkih bogova. Većina ih miješa makedonski dijalektalni oblik s jasnom grčkom etimologijom (primjerice, Δῐός od Zeusa; Περίτιος od Herakla Perita ('Zaštitnik'); Ξανδικός/Ξανθικός od Ksantosa, 'plavokos' (vjerojatno referenca na Herakla); Άρτεμίσιος od Artemide i dr.) Prema Martinu Nilssonu, makedonski kalendar nastao je od pravilnog grčkog i imena mjeseci potvrđuju grčku nacionalnost Makedonaca.
Epigrafija Makedonska onomastika: najraniji epigrafski dokumenti koji imaju znatan broj makedonskih imena jesu: drugi atenski dekret saveza s Perdikasom II. (~417. – 413. pr. Kr.), dekret Kalindoje (~335. – 300. pr. Kr.) i sedam ploča prokletstva iz 4. st. pr. Kr.Athens, bottom-IG I³ 89 – Kalindoia-Meletemata 11 K31 – Pydna-SEG 52:617,I (6) till SEG 52:617,VI – Mygdonia-SEG 49:750Greek Personal Names: Their Value as Evidence by Simon Hornblower, Elaine Matthews
Otprilike 99 % 6300 zapisa iz makedonskog razdoblja koje su otkrili arheolozi napisani su grčkim jezikom na grčkome alfabetu. Ploča s prokletstvima Pella pisana je posebnim dorskim dijalektom, a pronađena je 1986. i smatra se da potječe iz sredine ili ranog 4. sr. pr. Kr. Taj je zapis bitan argument da je staromakedonski sjeverozapadni dijalekt Grčke, dio dorskog narječja."...but we may tentatively conclude that Macedonian is a dialect related to North-West Greek.", Olivier Masson, French linguist, “Oxford Classical Dictionary: Macedonian Language”, 1996.
U klasičnim izvorima Među referencama za koje se raspravljalo da bi mogle svjedočiti o jezičnoj situaciji u Makedoniji postoji rečenica iz djelomično očuvana dijaloga, očito između Atenjanina i Makedonca, u fragmentu komedije Makedonci iz 5. stoljeća pr. Kr. Atenjanina Stratisa (fr. 28.) gdje je stranac prikazan kako govori ruralnim grčkim dijalektom. Njegov jezik sadrži izraze kao što je ὕμμες ὡττικοί za ὑμεὶς ἀττικοί 'vi, Atenjani', ὕμμες je također posvjedočen kod Homera, Sapfe (Lezbos) i Teokrita (dorski), a ὡττικοί se pojavljuje samo u smiješnim seoskim kontekstima atičke komedije.Steven Colvin, Dialect in Aristophanes and the politics of language in Ancient Greek, Oxford: Oxford University Press, 1999, p. 279.
Drugi tekst koji se citira kao dokaz jest odlomak iz djela Livija (59. pr. Kr. – 14. po Kr.), Ab urbe condita (31.29). Opisujući političke pregovore između Makedonaca i Etolaca u kasnom 3. stoljeću prije Krista, Livije je naveo da makedonski veleposlanik tvrdi da su Etolci, Akarnanci i Makedonci ljudi istog jezika.Livy, The History of Rome, 31.29.15, on Perseus Ovu se rečenicu interpretiralo kao referencu na zajednički govor sjeverozapada Grčke (za razliku od atičke koine).A. Panayotou: The position of the Macedonian dialect. In: Maria Arapopoulou, Maria Chritē, Anastasios-Phoivos Christides (eds.), A History of Ancient Greek: From the Beginnings to Late Antiquity, Cambridge: Cambridge University Press, 2007, pp. 433–458 (Google Books). U drugome odlomku Livije kaže da je objava bila prevedena s latinskog na grčki kako bi je Makedonci razumjeli.Livy, The History of Rome, 45.29, on Perseus