Ruski svijet (rus: русский мир, latinično: russkij mir) je ideologija vlasti Ruske Federacije kojim se u kontekstu suvremenog svijeta nastoji ostvariti položaj Rusa kao snažne i ugledne nacije, oslanjajući se na upliv koji su ruski jezik i kultura ostvarili u vrijeme Ruskoga Carstva i Sovjetskog Saveza."The Rediscovery of the “Russian World”", "Geohistory", 19. srpnja 2007. Pristupljeno 4. lipnja 2022. Glavna ideja ruskog svijeta je da postoji odjelita ruska civilizacija koja je dominantna kulturi susjednih država, ali i zapadnoj civilizaciji od koje se bitno razlikuje u kulturnim i moralnim vrijednostima."Ruski svijet kao moralna zajednica i vanjskopolitička doktrina", Marko Boris Bajt, Stipe Buzar, Međunarodne studije, god. 23, br. 1, 2023, str. 25-42, str. 25
Ukrajinske državne ustanove "Zakladu Ruski svijet" sagledavaju kao projekt kulturne diplomacije koji podsjeća na razne takve suvremene projekte u svijetu, pri čemu međutim „njegova ideologija teži geopolitičkoj ekspanziji i odlikuje se agresivnim nastupom prema drugim kulturama.” Ruski svijet označavaju u Ukrajini „revanšističkim”, jer da nastoji poništiti rezultate raspada državnog okvira ruske dominacije koju je bilo uspostavilo Rusko Carstvo i održao SSSR.“'The Russian flag will be flown wherever Russian is spoken: 'Russkiy Mir' Foundation", "Ukrainian institute", Ministarstvo vanjskih poslova Ukrajine, 2022., str. 7-11
Projekti Ruskog svijeta se u značajnoj mjeri oslanjaju na ideje tzv. euroazijanizma.
Glavne ideje Koncept je predstavio 1999. godine Pyotr Shchedrovitsky u članku „Ruski svijet i ruska transnacionalnost”."Русский мир и транснациональное русское ", Щедровицкий П.Г., Библиотека культурной политики, управления и редпринимательства, АТШ, 1999 Tijekom predsjednikovanja Vladimira Putina, postupno je stekao status službenog projekta Ruske Federacije,"L’Église orthodoxe russe au service du Kremlin", Anna Dolya, "Revue Défense Nationale" 2015/5 (N° 780), str. 74-78 koja ga snažno promovira putem Zaklade "Russkii Mir"."Opening of the XIV Assembly of the Russki Mir foundation" (engleski), Službene stranice Moskovske Patrijaršije, 3. studenog 2020. Pristupljeno 4. lipnja 2022. Koncept je uvelike prihvatila Ruska pravoslavna Crkva,"The Rise of the Third Rome: Russkii Mir and the Rebirth of Christendom", David K. Goodin, "Christian Theology After Christendom" Vol. 2 No. 2 (2021). a 2009. na godišnjoj konferenciji Zaklade "Russkii Mir" glavar RPC moskovski patrijarh Kiril objašnjava:
"Srž ruskog svijeta danas su Rusija, Ukrajina, Bjelorusija... Crkva se naziva ruskom ne na etničkoj osnovi. Ovaj naziv ukazuje da Ruska pravoslavna Crkva obavlja pastoralno poslanje među narodima koji prihvaćaju rusku duhovnu i kulturnu tradiciju kao temelj svog nacionalnog identiteta, ili barem kao njegov bitan dio. Zato, u tom smislu, smatramo Moldaviju dijelom ovog ruskog svijeta... Moje riječi ne znače da Ruska Crkva dovodi u pitanje sadašnje državne granice. Naravno, ne može se ne priznati da te granice, barem za danas, u sadašnjoj prirodi svih ovih graničnih situacija, stvaraju nepotrebne prepreke među narodima ruskog svijeta.... Suverenitet ne sprječava moderne europske zemlje da grade najbliže odnose među sobom, budući da su članice Europske unije. S druge strane, zemlje povijesne Rusije imaju čvršće temelje za razvoj integracijskih procesa – pripadaju jednom jedinstvenom civilizacijskom prostoru, unutar kojeg su akumulirane vrijednosti, znanja i iskustva koji su pomogli našim narodima da uvijek zauzmu svoje mjesto u ljudskoj obitelji... Osnova ruskog svijeta je pravoslavna vjera... Drugi stup ruskog svijeta su ruska kultura i jezik. Rus, Tatar, Ukrajinac i Gruzijac mogu pripadati ruskoj kulturi, jer je apsorbirala tradicije mnogih naroda... U nekim državama bivše ujedinjene zemlje postoji opsesivni strah da podrška ruskoj kulturi može uništiti lokalnu nacionalnu kulturu. Ovo je neutemeljen strah... Važan komunikacijski element ruskog svijeta je ruski jezik. Da bismo razumjeli ulogu ruskog jezika, treba imati jasnu predodžbu o njegovoj genezi. Podsjećam da je i ruski jezik bio plod zajedničkih napora ljudi različitih nacionalnosti. Nastao je kao sredstvo komunikacije između različitih naroda... Konačno, treći temelj ruskog svijeta je zajedničko povijesno sjećanje i zajednički pogledi na društveni razvoj... Tijekom stoljeća zajedničkog života razvijeni su zajednički pristupi izgradnji društva... nezavisne države koje postoje na prostoru povijesne Rusije i svjesne su svoje zajedničke civilizacijske pripadnosti mogle bi nastaviti zajedno stvarati ruski svijet i smatrati ga svojim zajedničkim nadnacionalnim projektom.""Выступление Святейшего Патриарха Кирилла на торжественном открытии III Ассамблеи Русского мира", službene stranice Moskovske patrijaršije, 3. studenog 2009. Pristupljeno 4. lipnja 2022. Iz jednog drugačijeg rakursa, objašnjavajući svoje gledište o odnosu Rusije i Ukrajine, Predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin u srpnju 2021. god. (tj., mali broj mjeseci prije nego što će 24. veljače 2022. god. on pokrenuti invaziju rusije na Ukrajinu) - nakon što izlaže detalje o povijesti slavenskih područja na istoku Europe - zaključuje kako usprkos postojanju značajno različitih jezika i stoljetne podjele između ruskih područja pod utjecajem tatarske Zlatne Horde i onih uključenih u Poljsko-Litavsku uniju, za formiranje odvojene ukrajinske nacije "nije postojala historijska osnova - niti se takva osnova mogla pronaći", nego da je riječ o ideji koju su u 19. stoljeću počeli promovirati poljski intelektualci, a od kraja tog stoljeća i austro-ugarska državna politika. Putin s kritikom konstatira da su ruski komunisti nakon Oktobarske revolucije u dijelu Rusije formirali Ukrajinu kao članicu Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika, uvrštavajući tu odluku u niz društvenih eksperimenata koje su boljševici provodili nad ruskim narodom. Podsjeća Putin, da unutar SSSR-a granice Ukrajine i drugih republika ipak "nikada nisu bile sagledavane kao državne granice; one su bile nominalni dijelovi jedne jedinstvene države, koja je, iskazujući sve atribute jedne federacije, zapravo bila visoko centralizirana". Putin konstatira da su Ukrajina i druge države i narodi 1991. god. napustili Sovjetski Savez i našli se "odjednom u inozemstvu, otuđeni, ovaj put uistinu, od svoje historijske domovine". Putin kaže da te odlaske iz saveza s Rusijom treba tretirati "s poštovanjem", dodajući značajan "ali", nakon 30 godina neovisnosti 15 bivših republika SSSR-a: "Želite uspostaviti vlastitu državu: dobrodošli! Ali pod kojim uvjetima? Podsjetio bih na ocjenu jedne od najistaknutijih političkih figura nove Rusije, prvog gradonačelnika Sankt Petersburga Anatolija Sobčaka (op.: 1991. – 1996.). Kao pravni stručnjak koji je vjerovao da svaka odluka mora biti legitimna, 1992. godine je iznio mišljenje: republike koje su bile osnivači Saveza i potpisale Sporazum o uniji 1922. god., moraju se vratiti na granice koje su imale prije pristupanja Sovjetskom Savezu. Sve druge teritorije su predmet razgovora i pregovora, s obzirom na to da je osnova opozvana. Drugim riječima, kada odlazite, možete uzeti ono što ste donijeli." Analizirajući u daljnjem tekstu odnose koji su nastali nakon Sporazuma o osnivanju SSSR-a iz 1922. god. što su ga bile potpisale (samo) Bjeloruska SSR, Ukrajinska SSR i Zakavkaska SSR - Putin nudi zaključak da preostalih desetak republika SSSR-a ne bi imalo blagodat da njihovo samo postojanje ne bude i danas "predmet razgovora i pregovora". U svojem članku V. Putin jasno problematizira i suverenitet Ukrajine nad svojim zapadnim područjima, koje obuhvaćaju teritorije koji 1922. god. nisu bili dijelom SSSR-a, pa Ukrajina ne bi mogla u pogledu tih teritorija postupiti prema uputi "kada odlazite, možete uzeti ono što ste donijeli". Dodajući dodatnu nesigurnost o pretenzijama ruskih vlasti kojima je on na čelu, Putin odmah potom dodaje "da su boljševici krenuli prekrajati granice čak i prije osnivanja Sovjetskog Saveza, manipulirajući teritorijima kako im se svidjelo i ne mareći za mišljenje naroda", a spominje kao relevantnu i okolnost da su boljševici koji su proglasili Donjecko-Krivojrošku Sovjetsku Republiku u istočnoj (približno) polovici Ukrajine bili već 1918. godine zatražili stupanje u uniju s boljševičkom Rusijom. Nadalje s pozitivnim naglaskom spominje Putin koncepciju "trojednog naroda" za kojega je Carska Rusija službeno smatrala da obuhvaća bjelorusko, "velikorusko" (tj. rusko) i "malorusko" (tj. ukrajinsko) "pleme", te iznosi ocjenu da svi problemi Rusije s okolnim narodima koji su bili dio Ruskog Imperija proistječu iz neprihvatljivog miješanja stranih sila u odnose s tim povijesnim ruskim pokrajinama."Article by Vladimir Putin ”On the Historical Unity of Russians and Ukrainians“", službene stranice Predsjednika Ruske Federacije, 12. srpnja 2021. Pristupljeno 4. lipnja 2022. Slijedom tih Putinovih riječi, Vladimir Gligorov ocjenjuje u prosincu 2021. god. da Putin ne ostavlja uopće otvorenom opciju da primjerice Ukrajina ostane neovisna u svojim današnjim granicama - ili se na neki način mora ponovo ujediniti su Rusijom, ili će se od nje tražiti da preda Rusiji vrlo veliki dio svojega teritorija."Ruski svet", VLADIMIR GLIGOROV, "Peščanik", 31. prosinca 2021.
Obnavljanje stare rasprave između "slavofila" i "zapadnika" u Rusiji Ideje "Ruskog svijeta" nose stanoviti odjek ideje tzv. "slavofila" ("slavianofily"), škole mišljenja među ruskim intelektualcima počev od 1830.-ih godina, koji su - za razliku od pro-zapadnih ruskih intelektualaca toga doba ("zapadniki") koji su ruske posebnosti bili skloni sagledavati kao znake obične zaostalosti Rusije svoga doba - osobitosti ruske kulture birali sagledavati kao znakove njene bitne superiornosti u odnosu na kulturu zapadnih zemalja.Poglavlje "Slavophiles, Westernizers, and the birth of Russian philosophical humanism", Sergey Horujy i Patrick Lally Michelson, u "A History of Russian Philosophy 1830–1930" Cambridge University Press (urednici G. M. Hamburg i Randall A. Poole), 5. lipnja 2012. Vodstvo Ruskog Carstva je u znatnoj mjeri prihvaćalo anti-liberalne impulse slavofilske misli, nastojeći ograničiti napredovanje liberalne ideje u državi; posljedično je koncept ruske nacije tada uspostavljen na jednom anti-liberalnom konsenzusu i s idejom suprotstavljenosti Zapadu. Takvi procesi iz 19. stoljeća imaju svojevrsni nastavak u najnovijoj ruskoj povijesti i, posljedično, u ruskom poimanju svojega mjesta u svijetu."Slavophile Empire: Imperial Russia's Illiberal Path", str. IX, 11, Laura Engelstein Cornell University Press, 15. ožu 2011
Sam termin "Ruski svijet" ("Russkiy mir") je izvorno i nastao kao ime panslavističkog časopisa kojega je osnovao i velikim dijelom (uz također konzervativnog generala Rostislava Fadeyeva) 1871. – 1880. god. uređivao utjecajni general Mihail Grigorijevič Černjajev,"The concept of the “Russkiy Mir”: History of the Concept and Ukraine", Alexander Meienberger,, "uxeinos", Vol. 13., No. 35/2023, str. 18 osvajač Taškenta i zapovjednik srpske vojske (kojoj je došao pomoći na čelu značajnog broja ruskih dragovoljaca oduševljenih panslavizmom, među kojima više stotina časnika) u Srpsko-Turskom ratu 1876. – 1878. god."Энциклопедический словарь Ф.А. Брокгауза и И.А. Ефрона" (1890.—1907.) natuknica "Русский Мир, с.-петербургская газета". kod "Academic.ru", pristupljeno 15. travnja 2024.
Kritike