Invazija Rusije na Ukrajinu započela je dana 24. veljače 2022. godine, kada je Ruska Federacija pokrenula masovnu invaziju na Ukrajinu, eskaliravši tako Rusko-ukrajinski rat koji je započeo 2014 godine. Bio je to najveći napad na europsko tlo još od Drugog svjetskog rata. Početkom 2022. invaziji je prethodilo dugotrajno gomilanje ruske vojske na ukrajinskim granicama. Nekoliko dana prije invazije, Rusija je priznala dvije samoproglašene paradržave unutar ukrajinskih granica: Donjecku Narodnu Republiku i Lugansku Narodnu Republiku. Dana 21. veljače, Oružane snage Ruske Federacije ušle su u regiju Donbas na istoku Ukrajine, a 22. veljače Savjet Federacije jednoglasno je ovlastilo predsjednika Putina da koristi vojnu silu izvan Rusije.

Dana 24. veljače, oko 5 sati ujutro po istočnoeuropskom vremenu, predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin je najavio provođenje „specijalne vojne operacije” u istočnoj Ukrajini, nakon čega su nekoliko minuta kasnije počeli raketni udari širom Ukrajine, uključujući i glavni grad Kijev. Ukrajinska granična služba objavila je da su napadnuti njeni granični prijelazi s Rusijom i Bjelorusijom. Dva sata kasnije, ruske kopnene snage ušle su u zemlju. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij odgovorio je objavom izvanrednog stanja, prekidom diplomatskih odnosa s Rusijom i najavom opće mobilizacije. Invazija je naišla na široku međunarodnu osudu, uključujući sankcije koje su nametnute Rusiji, dok su s druge strane antiratni prosvjedi u Rusiji rezultirali masovnih uhićenjima prosvjednika. Prije invazije, neke od članica NATO-a pružale su materijalnu i oružanu podršku Ukrajini; makar NATO kao organizacija nije. Dana 15. ožujka 2022. godine generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg je istaknuo odlučno opredjeljenje „NATO saveznika” da pruže podršku Ukrajini u oružju, streljivu i drugim sredstvima potrebnima za obranu.Press conference by NATO Secretary General Jens Stoltenberg ahead of the Extraordinary meeting of NATO Ministers of Defence (engleski), službene stranice NATO pakta, 15. ožujka 2022.

Odmah nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, Europska unija, Sjedinjene Američke Države i druge Ukrajini prijateljske zemlje odlučile su pružiti Ukrajini žurnu gospodarsku pomoć i opskrbu ratnim materijalom,"EU će pomoći u naoružavanju Ukrajine", DW, 27. veljače 2022. te primijeniti ozbiljne ekonomske sankcije protiv Rusije. Dana 3. siječnja 2022. god., Bruno Le Maire, ministar financija Francuske, dao je procjenu da će tisuću milijardi dolara vrijedna imovina ruske države, te nekih poduzeća i „svih oligarha” biti zamrznuta sankcijama. Dodao je da Europska unija neće vojno intervenirati, ali „smo potpuno odlučni da iskoristimo svu ekonomsku i financijsku moć kojom raspolažemo… već nanosimo tešku štetu ruskoj ekonomiji [i] financijskom sustavu”."French Finance Minister on Economic Sanctions Against Russia", PBS (Amanpour&Co.) 3. ožujka 2022.

Izuzev što svjetskim opskrbnim lancima prijete nestašice energenata i raznih sirovina (primjerice paladija, aluminija i drugih strateški važnih materijala) koje se dobavljaju iz Rusije, i koje bi međunarodnim sankcijama mogle biti isključene s tržišta, očekuje se već na početku rata i znatna šteta za svjetsko gospodarstvo zbog prestanka rada dobavljača koji djeluju u Ukrajini."Car parts, chips, sunflower oil: War in Ukraine threatens new shortages" , Business Journal, 28. veljače 2022. Ukrajina je prije rata ostvarivala, primjerice, blizu polovice svjetske proizvodnje suncokreta i ulja od šafranike, te 70 do 90 posto proizvodnje plina neona."How the Ukraine-Russia Conflict Will Raise the Price of Snack Foods" , ABBY VESOULIS, "Time", 7. ožujka 2022. Prestanak rada pogona za proizvodnju neona u ukrajinskim primorskim gradovima Mariupolju i Odesi početkom rata doveli su u pitanje održivost globalne proizvodnje čipova."More Chip Shortage Fears as Ukraine Halts Neon Output", Isobel O'Sullivan, "Tech.co", 14. ožujka 2022.

Nakon 3 tjedna rata, oko 1/4 ukupnog stanovništva Ukrajine napustilo je svoje domove: smatra se da je približno 6,5 milijuna ljudi raseljeno unutar Ukrajine, a oko 3,5 milijuna izbjeglica napustilo je područje države."A quarter of Ukrainians have fled their homes. Here's where they've gone", George Ramsay, CNN, 21. ožujka 2022. (updated). Pristupljeno 23. veljače 2022.

Nakon što je Rusija krajem ožujka i početkom travnja 2022. god. – nakon velikih razaranja Ukrajine i vrlo značajnih gubitaka vlastite tehnike (dio zbog kvarova i nestanka goriva zbog neadekvatne logistike za previše rastegnute ruske snage; značajni brojevi takve opreme naposljetku su pali u ukrajinske ruke) i ljudstva – morala odustati od pokušaja da preko ravnica u sjevernom dijelu Ukrajine okruži i opkoli glavni grad Ukrajine Kijev; narednih mjeseci su ruske snage izvršile značajni napor – popraćen žilavim ukrajinskim otporom – radi ovladavanja cjelokupnom Luhanskom oblasti i potom Donjeckom oblasti. Nakon toga se bilježe u rujnu 2022. godine značajni uspjesi oružanih snaga Ukrajine, koji su u velikoj ofenzivi u Harkovskoj oblasti oslobodile oko 9000 četvornih kilometara teritorija i (ponovo) zarobile znatne količine oružja i streljiva."Ruski proboji jalovi, Ukrajina stabilizira bojište: ‘Agresor u sjeni ofenziva razvija novu taktiku‘", Igor Tabak, Jutarnji list, 16. rujna 2022.

Sjedinjene Američke Države, Europska unija, NATO pakt i njihovi bliski saveznici su od samog početka pružili znatnu potporu Ukrajini. a u prosincu 2022. godine su za narednu godinu obećale 32 milijarde dolara financijske pomoći „kako bi se zadovoljile urgentne kratkoročne financijske potrebe Ukrajine”, dodajući da su spremne dati i više ako za to bude potrebe."G7 commits to $32 bln in budget support for Ukraine in 2023", Reuters, 22. prosinca 2022. Ukrajini saveznici šalju i znatnu pomoć u oružju, vojnoj opremi i drugim dobrima; te su samo Sjedinjene Američke Države kao najznačajniji saveznik – koji pruža nešto više od 70 % vojne, nešto više od 60 % humanitarne i nešto više od 40 % financijske pomoći koju prima Ukrajina od početka rata – već tijekom 2022. godine poslale sveukupnu pomoć Ukrajini u vrijednosti od 68 milijardi dolara."Aid to Ukraine Explained in Six Charts", Mark F. Cancian, CSIS, 18. studenog 2022.

U drugoj polovini 2023. god., analitičari konstatiraju da je rat prouzročio oko smrti i oko ozbiljnih ranjavanja vojnika. Žrtava među civilima je manje, zahvaljujući velikim evakuacijama koje uključuju po približno pet milijuna Ukrajinaca raseljenih unutar države, i daljnjih pet milijuna koje je izbjeglo u inozemstvo. Rusija je izrazito povećala vojne rashode, a Ukrajina uspijeva održati korak samo zahvaljujući desetcima milijardi dolara vrijednoj pomoći koju dobiva od prijateljskih zemalja. Usprkos zapadnim ekonomskim sankcijama, Ruska ekonomija se pokazala spremnim reorijentirati na trgovinu s drugim zemljama i osigurati stabilnu opskrbu svojega stanovništva i vojnih snaga. Ukrajinsko gospodarstvo se usprkos gubitku 11 % teritorija i vrlo značajnim štetama zbog bombardiranja ključne infrastrukture, pokazuje sposobnom i dalje nastaviti svoju aktivnost."Blood and billions: the cost of Russia's war in Ukraine", Guy Faulconbridge, 23. kolovoza 2023. Kako se rat vodi na Ukrajinskom teritoriju, ondje je i glavnina šteta: do sredine 2023. god. se procjenjuje da je ondje nastalo oko 97 milijardi izravnih ratnih šteta, pri čemu bi obnova nakon rata stajala – ako bi rat odmah završio – oko 350 milijardi dolara."Rebuilding Ukraine after Russian invasion may cost $350 bln, experts say", Andrea Shalal, "Reuters", 9. rujna 2022.

Nazivi rata Iako se u većem dijelu svijeta rat naziva Invazijom Rusije na Ukrajinu ili Ruskom agresijom na Ukrajinu, u Ruskoj Federaciji, ovakav je naziv zabranjen, te se prema službenom državnom narativu za rat koristi eufemizam "Specijalna vojna operacija". Ruska agencija za nadzor komunikacija Roskomnadzor, zabranila je početkom ožujka 2022. svim medijima u državi da o sukobu izvještavaju koristeći termine koji odstupaju od onog službenog državnog. Slične naputke dobili su i učitelji u ruskim školama, ako ih učenici pitaju o ratu u Ukrajini.

Pozadina

Ugovor o granicama između Ukrajine u Ruske Federacije, 2003. Nakon što su Ruska Federacija i Ukrajine raspadom Sovjetskog Saveza postale neovisne države, valjalo je precizno odrediti i označiti vrlo dugačku međusobnu granicu na kopnu i moru. Ugovor između Ruske Federacije i Ukrajine o granicama sklopljen je 28. siječnja 2003. god.; potpisali su ga Predsjednik Ukrajine Leonid Kučma, te Predsjednik RF Vladimir Putin."Ukraine: Demarcation of Border with Russia", Library of Congress, 2. prosinca 2014. Pristupljeno 18. studenog 2022.

Pitanje Krima Poluotok Krim je u svojoj povijesti bio dio različitih država, ali i nezavisan teritorij. Njegova južna obala bila je dio grčkog kulturološkog kruga skoro 2000 godina. Unutrašnjost poluotoka bila je protobugarska i hazarska 600 godina, nakon čega je pripadala Kijevskoj Rusi 200 godina, a nakon njena pokoravanja 200 godina Zlatnoj Hordi. U razdoblju raspada Zlatne Horde, od 1443. godine do približno 1475. nezavisnost Krimskom Kanatu osigurali su domicilni Krimski Tatari. Kako bi stekli i održali kontrolu nad primorskim regijama istočno i zapadno od Krima, zatražili su pomoć Osmanskog Carstva, koje je proglasilo Krimski Kanat autonomnim dijelom Carstva, u kojem od 1524. godine imenovala kanove. Godine 1784. Rusko je Carstvo porazilo Osmanlije pripojivši tako Krim Rusiji, kojem su u to doba pripojena i znatna područja Ukrajine. Ubrzo potom osnovana je ruska Crnomorska flota s bazom u Sevastopolju. Krim i susjedne regije sačinjavale su administrativnu regiju s različitim imenima. Godine 1921. Krim postaje autonomna sovjetska republika, a priljev Slavena trajno je promijenio etničku ravnotežu područja. Nakon što je tijekom II. svjetskog rata odlukom sovjetskih vlasti s Krima prisilno iseljeno oko četvrt milijuna Krimskih Tatara, te daljnjih oko 100 tisuća Nijemaca, Bugara, Armenaca i Grka (od tadašnjeg stanovništva od oko milijun ljudi), godine 1945. ukinuta je Krimska Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika, koja je bila dio Ruske SFSR; te je uspostavljena Krimska oblast; prvotno i dalje u sastavu Ruske SFSR. 1954. je Krimska oblast prebačena u sastav Ukrajinske SSR, s kojom je Krim željezničkim i cestovnim vezama, vodoopskrbnim (Krim ima oskudne izvore vode, te je osobito za navodnjavanje poljoprivrednih površina obilno korištena voda iz glavne ukrajinske rijeke Dnjepra) i elektroenergetskim sustavom bio bitno povezan.

Godine 1991. Krim je postao Autonomna Republika Krim, dio nove nezavisne države Ukrajine. Šest godina kasnije, potpisan je Ugovor o rusko-ukrajinskom prijateljstvu. Rusija je priznala granice Ukrajine, dobila je 80 % Crnomorske flote te je iznajmila objekte pomorske baze u Sevastopolju na 20 godina (kasnije je taj rok produžen do 2042. godine). Nakon Ukrajinske revolucije na Majdanu godine, Ruska Federacija je u veljači 2014. godine okupirala poluotok Krim, slanjem neoznačene vojske, popularno zvane "malim zelenim čovječuljcima", koja je zauzela sve važne administrativne zgrade na poluotoku, stavivši ga tako pod rusku kontrolu. Nakon što su priznali da je neoznačena vojska njihova, vodeći su ruski političari tvrdili da su okupacijom Krima "ispravili povijesnu nepravdu". Potom je organiziran kontroverzni referendum u pripajanju Krima Ruskoj Federaciji na kojem je 97% izašlih birača glasalo za pripajanje poluotoka Rusiji. Ni Ukrajina, ni veći dio međunarodne zajednice nije priznao ovakvu aneksiju Krima, tvrdeći da je ona protivna međunarodnom pravu, dok su ruski službenici na pitanja o aneksiji Krima govorili da je aneksija "gotova stvar".

NATO