Država Slovenaca, Hrvata i Srba (Država SHS) proglašena je u Zagrebu 29. listopada 1918., istodobno kada je Hrvatski sabor raskinuo sve državno-pravne veze s Austro-Ugarskom, s Narodnim vijećem Slovenaca, Hrvata i Srba kao vrhovnim tijelom."Konstituiranje Države Slovenaca, Hrvata i Srba 29. listopada 1918. godine", Stanislava Koprivica-Oštrić, ČSP 25, 1993. Nova je država nastala od ozemlja bivše Austro-Ugarske na kojima su živjeli južnoslavenski narodi: granice nisu bile posve jasno definirane - kao ni granice drugih država koje su se u to doba osamostaljivale od Austro-Ugarske.

Narodno Vijeće će već 1. prosinca 1918. god. u Beogradu priopćiti srpskom prijestolonaljedniku Aleksandru Karađorđeviću o svojoj volji za "ujedinjenje cjelokupnog naroda Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstvenu Jugoslavensku državu, pod vladavinom kralja Petra I., odnosno prestolonasljednika Aleksandra kao Regenta". Pristankom Regenta i prihvaćanjem (aklamacijom) u skupštini Kraljevine Srbije nastala je nova Kraljevina SHS.Koprivica-Oštrić, op. cit.

Na čelu države se nalazilo Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba (osnovano 5. listopada 1918. godine u Zagrebu), na čijem se čelu nalazio slovenski političar Anton Korošec, dok su potpredsjednici bili Hrvat Ante Pavelić stariji i Srbin Svetozar Pribićević. Država SHS bezuspješno je pokušavala od sila Antante zatražiti priznanje. Istodobno su sa srpskom vladom tekli pregovori o njezinu ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom, kojem su ujedinjenje bili izrazito skloni politički predstavnici srpskog pučanstva na području Države SHS - dok su preostale političke snage bile prema ujedinjenju jednako skeptične, koliko na njega ponukane pokretima talijanskih trupa, koje su zauzimale dijelove ozemlja Države SHS.

Ženevskom deklaracijom, 9. listopada 1918., bilo je predviđeno očuvanje Države SHS i Srbije kao zasebnih državnih cjelina nove savezne sržave, te ustroj zajedničke vlade nove države za zajedničke poslove do donošenja ustava, ali je sadržaj ove deklaracije srpska vlada uskoro izigrala. Inicijativu u provođenju ujedinjenja uspio je preuzeti prvak Hrvatsko-srpske koalicije Svetozar Pribićević, koji je težište donošenja političkih odluka prenio na Narodno vijeće SHS u Zagrebu, koje je 24. studenoga 1918. donijelo odluku o ujedinjenju Države SHS sa Srbijom i Crnom Gorom. Iako Hrvatski sabor taj akt nije usvojio, dana 1. prosinca 1918. u Beogradu je srpski regent Aleksandar Karađorđević proglasio ujedinjenje i stvaranje Kraljevstva SHS, čime Država SHS prestaje postojati.Opća i nacionalna enciklopedija: Država Slovenaca, Hrvata i Srba (Država SHS), pristupljeno 27. kolovoza 2015.

Povijest Pozadina

U razdoblju nakon izbijanja Prvoga svjetskog rata u Dalmaciji i u Istri prestali su zasjedati zemaljski sabori, a sve do ljeta 1918. sprječavana je bilo kakva politička djelatnost. U Hrvatskoj i u Slavoniji Sabor se povremeno sastajao, no proglašenje ratnoga stanja i pritisak vojnih vlasti i ondje su u mnogočemu ometali političko djelovanje oporbe, koju su činili milinovci (pravaši Mile Starčevića), frankovci i radićevci.

mini|Hrvatski sabor 1914.

Ni Hrvatsko-srpska koalicija nije bila pošteđena pritisaka. Budući da je Koalicija ostala dosljedna u svojoj pasivnoj politici i u svojoj potpori vladi, u Hrvatskoj i Slavoniji izbjegnuta je mogućnost uvođenja izvanrednoga stanja. Političke snage u zemlji nisu uspostavile suradnju s političarima u emigraciji, Antom Trumbićem i Franom Supilom, koji su u Londonu potkraj travnja 1915. osnovali Jugoslavenski odbor, predstavnici kojega su sa srbijanskom kraljevskom vladom potpisali Krfsku deklaraciju u srpnju 1917. i sudjelovali u donošenju Ženevske deklaracije u studenome 1918.Izvori vezani za ujedinjenje monarhističke Jugoslavije Krfska deklaracija 1917. (1.), Proglašenje Države Slovenaca, Hrvata i Srba 29. X. 1918. (3.), Ženevska deklaracija 9. XI. 1918. (3.-4.), Zapisnik sa Ženevske konferencije 6.-9. XI. 1918. (4.-5.), Naputak Narodnoga vijeća SHS delegaciji za pregovore i utanačenje ujedinjenja Države SHS s Kraljevinom Srbijom 23. XI. 1918. (5.-6.), Adresa delegacije Narodnoga vijeća SHS regentu Aleksandru 1. XII. 1918. (6.-7.), Regentov odgovor ili proklamacija osnutka Kraljevstva SHS 1. XII. 1918. (8.) Politički život u Hrvatskoj i u Habsburškoj Monarhiji oživio je donekle u kasno proljeće 1917., u svezi sa sazivom austrijskog parlamenta, odn. u svezi sa Svibanjskom deklaracijom, koju su 30. svibnja objavili hrvatski i slovenski zastupnici u Carevinskome vijeću, okupljeni u Jugoslavenskome klubu. U njoj je istaknut zahtjev da se zemlje Monarhije u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi ujedine na temelju nacionalnoga i hrvatskoga državnog prava u jednu samostalnu državu pod vlašću Habsburgovaca. Na taj su zahtjev prvi u Hrvatskoj pozitivno reagirali milinovci, pravaška skupina koja je od tada odlučno počela zagovarati program stvaranja jugoslavenske države.

Polovicom travnja 1918. ideju o stvaranju zajedničke države južnih Slavena podupro je i Stjepan Radić, koji je do tada zastupao ideju o preuređenju Monarhije u duhu austroslavizma. Rješenju hrvatskoga pitanja u okviru južnoslavenske državne zajednice priključili su se potom i socijaldemokrati, ali Hrvatsko-srpska koalicija nije poduprla Deklaraciju. Svetozar Pribićević, koji je nakon proglašenja amnestije 1917. iznova preuzeo njezino vodstvo, protivio se ideji da bi buduća južnoslavenska država trebala biti neka vrsta širega političkoga okvira, u kojem bi bila očuvana hrvatska državnost. Iako je Koalicija svojim negativnim stajalištem kočila proces "nacionalne koncentracije", ona ga nije mogla spriječiti. U proljeće 1918., kao rezultat sastanka skupine političara održanoga u Zagrebu, objavljena je Zagrebačka rezolucija, koja se zauzimala za stvaranje zajedničke političke organizacije, kojoj bi zadaća bila stvaranje neovisne, demokratski uređene južnoslavenske države, zasnovane na priznanju "državnopravnih kontinuiteta historičko-političkih teritorija". Tek u jesen 1918., nakon proboja Solunskog bojišta, u trenutku kada je Habsburška Monarhija bila pred slomom, Hrvatsko-srpska je koalicija pristala na osnivanje Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba.

Stvaranje

Narodna vijeća su političke organizacije koje nastaju u južnoslavenskim zemljama Austro-Ugarske u završnoj fazi raspada Monarhije potkraj Prvoga svjetskog rata. Poticaj za njegovo stvaranje dale su četiri stranke iz Banske Hrvatske (Starčevićeva stranka prava, Hrvatska pučka seljačka stranka, Srpska narodna radikalna stranka i Socijaldemokratska stranka), koje su 24. rujna 1918., nakon dvadeset dana pregovora, objavile ujedinjenje s Narodnom organizacijom Srba, Hrvata i Slovenaca u Dalmaciji (osnovana u Splitu 2. srpnja 1918.), Narodnom organizacijom Srba, Hrvata i Slovenaca za Hrvatsko primorje i Istru (osnovana u Sušaku 14. srpnja 1918.) i sa slovenskim Narodnim svetom (osnovana u Ljubljani 16. kolovoza 1918). Dana 5. listopada 1918. predstavnici tih političkih organizacija sastali su se u Zagrebu i utemeljili Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, te pritom sastavili Pravilnik.

U njemu se ističe da je Vijeće političko tijelo koje predstavlja sve Slovence, Hrvate i Srbe s prostora Ugarske i Austrije, a cilj je njegova rada ujedinjenje svih Slovenaca, Hrvata i Srba u nezavisnu državu uređenu u skladu s demokratskim načelima. Dana 8. listopada 1918. u Vijeće se uključila i najjača stranka u Hrvatskom saboru, vladajuća Hrvatsko-srpska koalicija. Plenum Vijeća imao je 80 članova: 28 iz Banske Hrvatske i Rijeke, 7 iz Dalmacije, 3 iz Istre, 14 iz slovenskih zemalja, 18 iz BiH, te 10 iz Baranje, Bačke i Banata. Uži sastav Narodnoga vijeća SHS-a činio je Središnji odbor, koji se sastojao od 30 članova. Predsjedništvo Središnjeg odbora Vijeća, koje je bilo i Predsjedništvo Narodnoga vijeća SHS-a, činili su: predsjednik Anton Korošec, potpredsjednici Svetozar Pribićević i Ante Pavelić, te tajnici Mate Drinković, Srđan Budisavljević i Ivan Lorković.

mini|lijevo|Karlov prijedlog preuređenja zemlje "Sjedinjene Države Velike Austrije" objavljen u Manifestu 16. studenoga 1918. prikazan na etničkoj karti.

Upoznat sa stanjem u Češkoj i Slovačkoj te među Južnim Slavenima, car i kralj Karlo I. (IV.) objavio je 16. listopada 1918. Manifest, u kojem je obećao uređenje Austro-Ugarske Monarhije po načelu federalizma. No 19. listopada 1918. Središnji odbor Narodnoga vijeća SHS-a objavio je Deklaraciju, kojom je odbacio Manifest Karla I. (IV.). U Deklaraciji je izražen zahtjev za osnivanjem potpuno samostalne i nezavisne južnoslavenske države. Time je Narodno vijeće SHS-a potpuno preuzelo cjelokupnu vlast, proglasivši se jedinim čimbenikom koji može voditi državnopravnu politiku. Narodno vijeće SHS je 19. listopada 1918., odbijajući ponudu cara i kralja Karla I. (IV.) o federalizaciji austrijskog dijela Monarhije, objavilo da »od ovog časa, opunomoćeno od svih narodnih stranaka i grupa, preuzima u svoje ruke vođenje narodne politike«. Narodno je vijeće nastupilo kao političko predstavništvo svih Slovenaca, Hrvata i Srba koji su živjeli u jugoistočnim područjima Austro-Ugarske, odnosno u skladu s tadašnjim političko-teritorijalnim podjelama, u Hrvatskoj i Slavoniji s Rijekom, u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, Istri, Trstu, Kranjskoj, Goričkoj, Štajerskoj, Koruškoj, Bačkoj, Banatu, Baranji i ostalim krajevima jugozapadne Ugarske.

U skladu s tim, 21. listopada 1918. Središnji odbor Narodnoga vijeća SHS-a donio je odluku o osnivanju sekcija koje su se trebale brinuti za cjelokupan društveni, politički i gospodarski život. Pročelnik sekcije za narodnu obranu bio je Mate Drinković, agrarne sekcije Stjepan Radić, financijsko-političke sekcije Ivan Lorković, a sekcije za financiranje Narodnoga vijeća Grga Budislav Angjelinović.

Proglašenje

mini|Hrvatska Država, glasilo Starčevićeve stranke prava, javlja o raskidu svih veza Dalmacije, Hrvatske i Slavonije s Austro-Ugarskom

Dana 25. listopada dvadeset zastupnika Hrvatskoga sabora, na poticaj Središnjega odbora Vijeća, podnijelo je u Saboru zahtjev da se konačno riješi pitanje raskida državnih odnosa s Austro-Ugarskom Monarhijom i osamostaljenja Južnih Slavena u smislu spomenute Deklaracije. Kao mjeru predostrožnosti, Narodno vijeće SHS uputilo je 26. listopada zapovijedajućim generalima u Hrvatskoj, Šnjariću i Mihaljeviću, upit hoće li što poduzimati ako Narodno vijeće prekine veze s Austro-Ugarskom, na što su odgovorili da ih veže prisega caru i kralju te da moraju upitati Karla, na što ih je on odmah razriješio obveza.

Za 29. listopada 1918. je bio u Zagrebu sazvan Hrvatski sabor. Znalo se da će zastupnici odmah na prvoj sjednici zaključiti prijelom u vezama s Ugarskom i Austrijom. Kako bi se ovaj trenutak hrvatske povijesti svečano obilježio, na zagrebačkom Markovom trgu se skupilo mnoštvo. Na trg su došli i hrvatski (većinom pričuvni) časnici, koji su 28. listopada sa svojih kapa poskidali stare austro-ugarske oznake i zamijenili ih hrvatskim. Veliko je oduševljenje zavladalo kada su se pojavile vojničke glazbe 25. domobranske i 53. pj. pukovnije, s kojima su došli vojnici i časnici. To je bio dokaz da su uz narodni pokret pristali general Šnjarić i podmaršal Mihaljević. Oni su se s čitavom oružanom silom stavili na raspolaganje Narodnom vijeću te su ušli u sabornicu gdje su ih zastupnici i narod na galerijama pozdravili s pljeskom i poklicima "Živjela narodna vojska!". Šnjarić je u sabornici sjeo kraj bana Antuna Mihalovića.Izvori za povijest 20. stoljeća Hrvoja Petrića, pristupljeno 27. kolovoza 2015.