Nikola Jambrošić (Podturen, 19. studenoga 1921. – Zagreb, 25. listopada 1993.) bio je hrvatski glazbenik (violinist), dirigent, glazbeni pedagog i sudionik križnoga puta 1945. godine.
Djetinjstvo i mladost Rođen je u obitelji Đure i Franciske Jambrošić (rođene Munđar) u mjestu Podturen, tada u sklopu kotara Varaždin, u Kraljevini SHS / Jugoslaviji. Otac mu je bio gostioničar, a imao je ugostiteljski objekt u Varaždinu do 1947. godine. Imao je i mlađeg brata, Dragutina, koji je živio i radio u Varaždinu te bio zaposlen kao činovnik u tekstilnoj industriji. Pučku školu završio je 1932. u Varaždinu, a potom je upisao gimnaziju koju je pohađao u Varaždinu do 1936.godine kada mu je otac financijski propao i bio prisiljen zatvoriti gostionicu te pronaći posao, stoga se zaposlio u jednom odvjetničkom uredu u Varaždinu gdje je radio do 1939. godine, a od tih je sredstava uzdržavao obitelj. Iste je godine njegov otac Đuro Jambrošić ponovno otvorio gostionicu, a Nikola Jambrošič mogao je upisati glazbenu školu u Varaždinu. Nakon izbijanja Drugog svjetskog rata, okupacije Jugoslavije i proglašenja NDH u srpnju 1941. dobio poziv za služenje vojnog roka u hrvatskom domobranstvu u Zagrebu.
Drugi svjetski rat i križni put
Drugi svjetski rat U razdoblju Drugog svjetskog rata cijelo je vrijeme proveo u Zagrebu gdje je bio smješten u Rudolfovoj vojarni, osim jednog kraćeg razdoblja kada je boravio privatno u stanu jednog domobranskog časnika. Cijelo to vrijeme služenja vojnog roka paralelno je pohađao glazbenu školu u Zagrebu gdje ga je podučavao glazbeni pedagog Vaclav Huml. Potom je pristupio ustaškoj vojnici kao član glazbenog orkestra PTS-a (Poglavnikov tjelesni zdrug) gdje je radio kao glazbenik (violinist) u činu vodnika. U svibnju je 1945. godine sudjelovao je u povlačenju iz Zagreba prema Sloveniji i dalje prema Austriji gdje su se snage vojske NDH nadale predati Britancima i Amerikancima. O atmosferi toga vremena jasno svjedoči Jambrošić u intervjuu novinaru časopisa Start iz srpnja 1990.: "Pričalo se još u Zagrebu, jer kraj se znao, sve je bilo očito, da će se organizirati nekakva obrambena linija i zaustaviti partizani kod Zagreba. Onda se tumačilo da je došlo do izmjene toga plana, pošto bi Zagreb teško stradao, a također i stotine , tisuće bjegunaca od bombardiranja, jer bi Amerikanci i Englezi bombardirali Zagreb, tako da bi Zagreb bio uništen, a mi nemamo ni oružja ni avijacije da se suprostavimo. Uostalom, sami smo znali da nismo imali municije... Prema tome, svaki je otpor bio suvišan i idemo u povlačenje, idemo Englezima. Pričalo se da će doći do sukoba Istoka i Zapada, da tako kažem slikovito, i da ćemo mi onda iznova naoružani, pripremljeni, izvježbai ući u taj sukob, a da će glavni udar preuzeti poljska armija s generalom Andersom, da su Poljaci već u Italiji i da ih ima 300.000."Vojinović Aleksandar, Dossier Bleiburg: Svjedočanstvo Nikole Jambrošića: Stotinu dana smrti, Start magazin, Br.560., 7.srpnja 1990., str. 66-69. U nastavku Jambrošić navodi kako je u javnost puštena glasina da vlasti NDH vode pregovore s Britancima: "Pričalo se da se vode pregovori. Da je dogovoreno, to nije rečeno, Nije rečeno da je perfektuirano. Nego da se vode pregovori, da se još uvijek pregovara, i da je to kao gotovo, kao gotovo! Mi smo u to naivno povjerovali, a kako nam ova nadolazeća strana nije bila simpatična dali smo se na povlačenje. Po meni to je bio sukob dviju ideologija, fašizma i komunizma, u kojemu je treći mastio bradu..."
Povlačenje u Sloveniju 1945. Na povlačenje je krenuo sa svojom jedinicom iz Zagreba, točnije iz Rudolfove vojarne, gdje je bio stacioniran kao pripadnik vojne muzike ustaške vojnice odnosno PTS-a. U svojem iskazu novinarima magazina Start u srpnju 1990. naveo je da tada još nije završio glazbeni studij, ali je bio pred diplomom. Još u travnju 1945. svjedočio je velikom priljevu izbjeglica u Zagreb i tadašnjoj atmosferi koja je vladala u tada, po njegovom kazivanju, skoro udvostručenom stanovništvom Zagreba i vojsci za koju kaže da je pred slom Njemačke, 8.svibnja 1945., i povlačenje iz Zagreba, barem u njegovoj vojarni, vojska bila pod posebnim pripremama. Na put za povlačenje krenuli su rano jutro oko 5 ili 6 sati 8.svibnja 1945.godine i bili su među posljednjima koji su napustili Zagreb pred dolaskom partizana. Krenuli su pješke iz vojarne Ilicom preko Črnomerca dalje preko samoborskog gorja. Prošli su pokraj Novih Dvora u Zaprešiću gdje je tih dana zadnju sjednicu imao poglavnik Ante Pavelić, već u bijegu. Dalje navod Jambrošić da su putovi bili zakrčeni brojnim vojnim vozilima, seljačkim kolima, mnoštvom vojske gdje su prevladavali domobrani uz prisustvo mnoštva civila.
Naveo je kako je na putu kroz Sloveniju u nekoliko prigoda zapazio domobranskog generala Slavka Štancera, kako s oficirima promatra kolonu u pokretu. Jambrošić se nalazio u koloni koja je preko Celja išla pravac Slovenj Gradeca te dalje do Dravograda, ali su bili prisiljeni skrenuti s puta, prema Bleiburgu, gdje su stigli na dan kad su se održavali pregovori s Englezima, 15.svibnja 1945.godine. Dolaskom na Loibaško polje ispred grada Bleiburga, prema Jambrošićevu navođenju, u 17 sati toga dana, stiže naređenje da se položi oružje i izvjese bijele zastave. Navodi dalje Jambrošić, kako je tada došlo do galame, kako su se pripadnici Bobanove Crne legije opirali polaganju oružja, te su se odlučili na proboj, dok je ostatak vojske, pretežito domobrana, i civili odlučili na mirnu predaju. Naveo je kako su ispred njih Englezi postavili tenkovski kordon, kroz koji su morali proći, nakon što su polagali oružje, te su ih Englezi prebrojavali, kako navodi Jambrošić, primjetio je da su njihovi časnici stajali na tenkovima, te je primjetio jednog kako je imao u ruci notes i brojao kolonu prethodno poredanu u desetorede, te su ih od Engleza u tom trenutku, po Jambrošićevu navođenju, preuzeli Bugari, da bi ih tek ovi na povratku, nekoliko kilometara dalje od Bleiburga, ali još u granicama Austrije, predali jugoslavenskim partizanima, koji ih odvode do Dravograda i dalje sprovode prema Mariboru.
Križni put Nakon prelaska mosta preko Dravograda, put do Maribora je, prema Jambrošićevom iskazu, trajao tri do četiri dana, vraćaju se pješke, po danu i po noći, te dolazi do strijeljanja onih koji posustaju, stalno se čuje pucnjava i neprestano vikanje čuvara koji su pješice pratili kolonu, a u koloni se pronio glas kako strijeljaju sve one koji imaju dugu kosu, tzv. tarzanicu, jer su partizani smatrali da samo ustaše nose takav tip frizure. Po dolasku u Maribor, navodi dalje Jambrošić, među zarobljenicima se pronio glas kako su partizani pobili najmanje 30 000 tih dugokosih mladića. Negdje na periferiji Maribora, njegovu jedinicu je zapazio jedan partizanski oficir, te ih je izvukao iz kolone, njih dvadesetak glazbenika, te mu je njihov zapovjedik objašnjavao kako su oni vojni glazbenici, na što mu partizan odgovora "a Vi ste ustaše?", na što im prilazi drugi partizanski oficir i glasno govoreći ostalim partizanima, govori kako bi ih "trebalo sve postreljati, to je banda! Oni su svirali bandi, dizali moral bandi. To treba sve poubijati!" Našao se tu i jedan drugi oficir, koji je iskazao: "Drugovi, nema smisla. Zašto ih strijeljati? Svirali su bandi, sad će i nama, što ne bi?" Na što su se okupljeni složili, i pozvali da izađu iz kolone svi kojima su ostali instrumenti, ali Jambrošić tu nije dolazio u obzir, jer je prethodno izgubio violinu pri povlačenju. Grupa je, ne promijenivši uniforme glazbenog orkestra PTS-a, već samo stavivši na kape partizanske oznake, krenila svirajući iz Maribora prema Deutschlandsbergu, dijelu Austrije koji su partizani okupirali, gdje su se pridružili jednom partizanskom pjevačkom zboru, kojeg su sačinavale uglavnom djevojke od 16 do 17 godina. Jedan njegov bivši suborac i orkestra se upoznao s jednom djevojkom iz te partizanskog pjevačkog zbora, te mu je naveo kako je ona negdje oko 20.svibnja 1945., samo nestala, da bi se potom odnekud pojavila nakon tri dana, da bi na njegovo pitanje gdje je bila dobio odgovor; "Sve smo ih pobili, njih 30 000! I tebe ću, i ti si ustaša!" Da bi zatim dobila padavicu i zapala u trans, na što su priskočili komesar i delegat, te su ga žurno pitali: "Što ti je govorila? Što ti je rekla?" Dalje je naveo Jambrošić, kako se njegova bivša grupa iz PTS-a, vratila u Maribor, te su se vlakom vozili do Petrovaradina, da bi pješke svirajući stigli u Vršac, gdje su dobivši vojne knjižice pristupili jedinicama Jugoslavenske armije.