Milivoj Kujundžić (Preko, Ugljan, 11. veljače 1928. – Zagreb, 9. kolovoza 2001.) bio je hrvatski političar, pravnik, sudionik narodnooslobodilačke borbe (NOB) i bivši djelatnik Udbe (1947. – 1963.).Radelić Zdenko, Obavještajni centri, Ozna i Udba u Hrvatskoj (1942.-1954.) - Kadrovi, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2019., str. 502.Kujundžić Milivoj, Dizdar Zdravko, Hrvatska borba za opstojnost: 1918.-1998., 3.izd., Hrvatski državni sabor, Zagreb, 2000.Đurđica Klancir, Kleknut ću i moliti za oprost svakog Hrvata koje sam pretukao dok sam bio Udbaš!, Globus:nacionalni tjednik, br.150, 22.listopada 1993., str.54.-55.
Osnovni podaci Milivoj Kujundžić je u razdoblju Drugog svjetskog rata, od 1943.do 1945. godine, bio pripadnik postrojbe Mosorski partizanski odred. Zatim nakon rata i završetka srednjoškolskog obrazovanja djeluje kao radnik u republičkom Sekretarijatu unutarnjih poslova (dalje: SUP) SRH (1947. – 1963.), prvo u splitskom centru Udbe, s kratkim prekidom tijekom rada u kriminalističkoj policiji u Splitu i Zagrebu (1954. – 1955.), da bi potom bio unaprijeđen na mjesto u centralu Udbe u Zagrebu, nakon odlaska iz resora postavljen je za glavnog tajnika Turističkog saveza Zagreba i sekretara Udruženja kongresnih gradova Jugoslavije (1963. – 1975.), te je postavljen za direktora nakladničkog društva Publicitas (1975.). Uoči demokratskih promjena u Hrvatskoj, na poziv Josipa Manolića priključuje se HDZ-u, te je imenovan zapovjednikom stožera Narodne zaštite Zagreba i članom Kriznog štaba za Zagrebačko područje (1991.), da bi na parlamentarnim izborima 1992. bio izabran za zastupnika u Zastupnički dom Sabora RH s liste HDZ-a, koju je dužnost obnašao u dva mandata: 1992. – 1995., te 1995. – 1999. godine.
Unutar stranačkih organizacija HDZ-a bio je aktivan od samih početaka osnivanja HDZ-a 17. lipnja 1989., kao i u mjesnoj organizaciji u zagrebačkom naselju Trnje, da bi potom obnašao dužnost predsjednika Statutarne komisije (1989. – 1993.), potpredsjednika Gradske organizacije (GO) HDZ-a (1989. – 1993.), član GO HDZ-a Grada Zagreba (1997. – 2000.), zaključno je bio izabran za predsjednik Visokog časnog suda HDZ-a (2000. – 2001.).
Drugi svjetski rat i mladost
Školovanje Milivoj Kujundžić rođen je u Prekom, na otoku Ugljanu 11. veljače 1928., u obitelji Mije i Marije Kujundžić (rođene Martinović), gdje je njegov otac radio kao porezni službenik Kraljevine Jugoslavije.
Otac Mijo Kujundžić (1895. – 1960.) rođen je u Podbablju (Poljicima) te je u Splitu završio Trgovačku školu, da bi se zaposlio kao službenik u poreznoj upravi na otoku Ugljanu, a na vrhuncu karijere, 1938., bio imenovan višim poreznim kontrolorom Poreske uprave grada Splita, na kojem je namještenju dočekao početak Drugog svjetskog rata, okupaciju Kraljevine Jugoslavije i proglašenje NDH. Prema Milivojevim kasnijim svjedočanstvima otac mu je bio gorljivi pristaša HSS-a Vladka Mačeka, dok su mu pojedini stričevi bili pristaše kralja Karađorđevića i deklarirani jugoslavenski unitaristi. Majka Marija Kujundžić (dj. Martinović, 1904.) bila je iz Kukljice, na otoku Ugljanu, preminula je tijekom rata, 1945. godine. Majčini rođaci bili su pristalice talijanskih fašističkih organizacija, s obzirom na to da su živjeli u Zadru, te su se priklonili tadašnjim vlastima, jer je Zadar bio talijanski teritorij od Rapallskog ugovora 1920. godine.
Osnovnu (pučku) školu Kujundžić je završio u Molatu 1940., gimnaziju u Splitu 1947., Višu školu Udbe u Beogradu 1954., Vojnu školu za rezervnog starješinu u činu kapetana I. klase u Sarajevu 1955., diplomirao je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu 1955., stekao je magisterij iz ekonomije, na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1974., te je položio pravosudni ispit 1978. u Zagrebu.
Već tijekom pučke kasnije naobrazbe Milivoj Kujundžić pokazivao svoju sklonost prema politici, stoga se tijekom školovanja u Splitu,1940., pridružio klerikalnoj organizaciji katoličke mladeži, tzv. križarima. Njegova sestra Ksenija je tijekom rata bila članica ustaške, zatim talijanske liktorske mladeži (fašističke omladinske organizacije, tal. Gioventa Italiana dei Littorio, GIL). Tijekom života u Splitu, iz svoje rane mladosti, bio je svjedokom događaja koje je Miljenko Smoje opisivao u svom Velom mistu, naime, u medijskom istupu novinarima Večernjeg lista, iznio je kako je vidio ubojstvo Vicka Bujanovića na radničkim akcijama iz ožujka 1938., u Splitu:"Bila je nedjelja prijepodne, a ja sam se igrao s ostalim dječacima iz ulice. Bili smo blizu današnjih Prokurativa kad je naišlo 300, 400 radnika koji su demonstrirali. Nisu bili niti prljavi, niti razulareni. Normalno odjeveni ljudi koji su izvikivali da traže sigurnost rada, veće plaće i slično. Od kina su krenuli prema Rivi, tu se jedan izdvojio iz mase i držao govor, koji je praćen odobravanjem demonstranata. Onda su se uputili prema Bjamanotoovoj fontani i u tome je trenutku počela pucnjava: pucala je kraljevska žandarmerija, a u seriji "Velo misto" prikazano je da puca Mačekova zaštita."Lacko R., Mr. Milivoj Kujundžić, saborski zastupnik - Velo misto je oda jugoslavenstvu!, Večernji list, 19. srpnja 1996., str. 31.
Odlazak u partizane O svom odlasku u partizane, u intervjuu u tjedniku Globus kazao je kako se;"Veselio kada je propala bivša Kraljevina Jugoslavija. Ali nakon Rimskih sporazuma, mi u Dalmaciji, jednostavno nismo više mogli biti za NDH. Pavelić je moj rodni kraj predao Italiji! Kako sam ga mogao poštovati? Osobito me pogodilo što je bilo najavljeno da će Hrvatska dobiti kralja iz savojske dinastije. Zar da vječito nosimo strance na plećima? Iako sam tada živio na malom otoku Ugljanu nasuprot Zadra, čuo sam za odluke Prvog zasjedanja AVNOJ-a (održanog na oslobođenom teritoriju u Bihaću, 26. – 27.11.1942.). Čitao sam i shvatio - pa to je dobro! Kad ja nečemu priđem, učinim to svim srcem. Takav sam. U dobi od četrnaest godina postao sam skojevac - napadao talijanske vojarne, krao bombe, streljivo".Milivoj Kujundžić se u ljeto 1943. kao učenik priključio partizanima, te je bio pripadnik Omiške grupe udarnih bataljuna Mosorskog partizanskog odreda, u sklopu kojeg je sudjelovao u završnim ratnim operacijama na području Dalmacije sve do akcije oslobođenja Splita, ujesen 1944.Velić Miroslav, Mosorski partizanski odred, Institut za historiju radničkog pokreta za Dalmaciju, Split, 1985., str.446. U ožujku 1945. otpušten je iz posadnog bataljuna JA u Splitu. Nastavio je gimnazijsko školovanje u Splitu, čak je bio izabran za sekretara školskog SKOJ-a.
Karijera u socijalističkoj Jugoslaviji
Isljednik Udbe Ubrzo je tijekom 1947. zaposlio u splitskoj Udbi, koja je tada svom djelokrugu bila posvećena izvršavanju zadaća borbe protiv unutarnjih i vanjskih neprijatelja režima, poput pristalica IB-a, krijumčara visokotarifnih roba, učestalih ilegalnih prelazaka granice, zatim nadzora Katoličke crkve i aktivne borbe s preostalim odmetnicima, tzv. križarima koji su se skrivali u dalmatinskom zaleđu, na područjima Cetinske i Imotske krajine, te susjedne Hercegovine.Matković Blanka, Split i srednja Dalmacija, u dokumentima OZN-e i UDB-e (1944.-1962.) - likvidacije i zarobljenički logori, Split, 2017. Nije poznato kakvu je ulogu Kujundžić imao u ispitivanju svećenika i župnika u Vranjicu, don Radovana Jerkovića (1900. – 1950.), koji je u lipnju 1950. uhićen i odveden u istražni centar UDB-e Split, na Katalinića brigu, tijekom kojeg, dvomjesečnog pritvora, je preminuo od posljedica mučenja, da bi sam Kujundžić naveo kako u svojoj karijeri u Udbi, on nikada nije bio zadužen za kler.Dujmović Tihomir; Interview: Milivoj Kujundžić – Tuđman je u pravu, Danas – Hrvatski politički tjednik, 3. svibnja 1994., God.2., Br.69., str. 7 – 9.
U splitskoj Udbi Kujundžić je proveo pet godina rada (1947. – 1952.). Jedno je vrijeme, u Splitu, bio postavljen za sekretara III. Odsjeka Udbe za Dalmaciju, koju je dužnost obnašao od 1947. do 1949. godine.Milivoj Kujundžić, Reagiranje - Udba čuvar hrvatstva, u Obzoru od 13.ožujka 1999., Obzor, 20.ožujka 1999., str.5. Iz tog vremena bilježe se njegovo isljeđivanje Franke Hatze, Goranom Hatzeom, Zvonimirom Markovićem, Tihomilom Rađom, Ivom Mašinom, Velimirom Terzićem, zatim neznanim gimnazijalcem koji je zbog Kujundžićevog djelovanja izgubio pravo školovanja, te brojnim drugima koji su se nasli kao predmet Udbinih istražnih metoda obrađivanja.Dujmović Tihomir, Vrijeme apsurda, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2001.Klancir Đurđica, DOSSIER: Po nalogu Udbe Milivoj Kujundžić predvodio je bandu Skojevaca koja mi je izbila bubreg, Globus: nacionalni dnevnik, br.152., 5.studenoga 1993.,str.49-50.
Uskoro 1952. odlazi u Beograd na Višu školu Udbe koju završava s odličnim uspjehom. Za sebe je naveo kako je pripadao prvoj generaciji školovanih oficira Udbe. U to je vrijeme na čelu opunomoćstva splitskog područja za teritorij OZN-e VIII. Korpusa šef bio Ivo Senjanović, predsjednik NOO Split, a zamjenik Marko Čolak, načelnik splitske Udbe.
U razdoblju 1954. – 1955. Kujundžić je raspoređen na rad u kriminalističkoj službi pri ispostavi SUP-a u Splitu, na mjesto kriminalističkog inspektora. Potom se prebacio u kriminalističku službu pri SUP-u u Zagrebu gdje se zadržao sve od 1958., kada ponovno prelazi na rad u republičku Udbu (1958. – 1963.) u Zagrebu.Knežević D., Hrvatska demokratska zajednica od osnivanja do raskida s Jugoslavijom, doktorska disertacija, Hrvatski studiji, Zagreb, 2015. U svom intervjuu novinarima tjednika Globusa, u listopadu 1993., rekao je kako se tijekom školovanja u Udbinoj Višoj školi u Beogradu, nadao diplomatskoj karijeri u inozemstvu te da je upravo on mogao biti taj koji će izvesti atentat na Antu Pavelića.
Nesuđena diplomatska karijera
Kujundžić se nadao prelasku iz Udbe, dakle iz resora SUP-a u novoformiranu Upravu za informacije i dokumentaciju (dalje: UID) u sklopu resora Sekretarijata vanjskih poslova, koja je djelovala u sklopu jugoslavenskih veleposlanstava u inozemstvu. Negdje u to vrijeme, 24. veljače 1955. godine, zabilježeno je kako je Kujundžić, tada još kao student beogradskog univerziteta, održao izlaganje pod naslovom Suština i značaj politike aktivne koegzistencije koje se održavalo u sklopu ciklusa Međunarodna zbivanja i događaji, održanih u veljači 1955. u sklopu Narodnog sveučilišta u Splitu, kojom je nastojao prikazati tadašnju vanjsku politiku odabira trećeg puta, koju je kasnije predvodila Jugoslavija vodeća država članica Pokreta nesvrstanih.Slobodna Dalmacija, Ove nedjelje u Narodnom sveučilištu - četiri teme:književnost, pomorstvo, politika i numizmatika, 21.veljače 1955., God. 13., br. 3117., str.4.
Tijekom radnog staža u Udbi, navodno se znalo dogoditi da djelatnici Udbe stradaju u nerazjašnjenim okolnostima, odnosno "sumnjivim" prometnim nesrećama, poput Slobodana Penezića Krcuna, u SR Srbiji, ili Milana Miškovića u SR Hrvatskoj. Naime, jednom prilikom, u godinama nakon što je Kujundžić napustio Udbu, na Jadranskoj magistrali, na dionici puta šest kilometara od Zadra, dana 30. listopada 1966., došlo je do teške prometne nesreće, kojom prilikom je Kujundžić u velikoj brzini pri pokušaju pretjecanja izgubio kontrolu nad vozilom i sletio s ceste, gdje se prevrnuo. Drugi automobil, kojim je upravljao Stipe Mamić, je zbog naglog kočenja u brzini, udario u desni rub ceste, te se na cesti prevrnuo, i klizio petnaest metara. U toj nesreći Kujundžić je zadobio teške tjelesne ozljede, dok je Mamić zadobio lakše tjelesne ozljede, ostalih ozlijeđenih nije bilo.J.M., Karambol svatovskih automobile, Slobodna Dalmacija, 1. Studenog 1966., God.22., br. 6744., str.4.
Glavni tajnik Turističkog saveza Zagreba