Saveznička okupacijska uprava u Njemačkoj bila je uprava država pobjednica u Drugom svjetskom ratu nad njemačkim teritorijem od poraza Nacističke Njemačke 1945. do osnivanja Istočne i Zapadne Njemačke 1949. godine.

Saveznici su uspostavili zajedničku vlast i suverenitet nad Njemačkom u cjelini, dakle svim teritorijima bivšeg Njemačkog Reicha zapadno od linije Odra – Nisa proglasivši poraz nacističke Njemačke smrću Adolfa Hitlera (Berlinska deklaracija 1945.). Četiri su sile u administrativne svrhe podijelile Njemačku u cjelini na četiri okupacijske zone pod trima zapadnim saveznicima (Sjedinjene Države, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska) i Sovjetskim Savezom. Ova je podjela ratificirana na Potsdamskoj konferenciji u kolovozu 1945. godine. Četiri zone dogovorile su Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sovjetski Savez na konferenciji u Jalti u veljači 1945. odbacujući raniju podjelu na tri zone (isključujući Francusku) predloženu Londonskim protokolom iz rujna 1944. godine.

Odstupajući od okupacijskih zona planiranih prema Londonskom protokolu 1944., Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sovjetski Savez odlučile su odvajanje teritorija istočno od linije Odra – Nisa od Njemačke, a točna granična linija trebala se odrediti konačnim njemačkim mirovnim ugovorom. Od ožujka 1945. do srpnja 1945. ta su bivša istočna njemačka područja bila pod vlašću sovjetskih vojnih okupacijskih vlasti, ali nakon konferencije u Potsdamu predana su sovjetskim i poljskim civilnim upravama i prestala su biti dio savezničke Njemačke.

U posljednjim tjednima borbi u Europi snage Sjedinjenih Američkih Država probile su dogovorene granice budućih okupacijskih zona i prodrle na nekim mjestima čak 320 km u dubinu. Takozvana linija dodira između sovjetskih i američkih snaga na kraju neprijateljstava, koja je uglavnom ležala istočno od unutarnje njemačke granice uspostavljene u srpnju 1945., bila je privremena. Nakon dva mjeseca okupacije područja koja su bila dodijeljena sovjetskoj zoni američke su se snage povukle prvih dana srpnja 1945. To je bio ključan potez koji je uvjerio Sovjetski Savez da dopusti američkim, britanskim i francuskim snagama ulazak u pripadajuće okupacijske sektore u Berlinu, a to se dogodilo otprilike u isto vrijeme.

Teritoriji koje je Njemačka pripojila između 1938. i 1945. godine Svi teritoriji Austrije i Čehoslovačke koje je Njemačka pripojila prije rata vraćeni su tim zemljama. Litvanski teritorij koji je Njemačka anektirala prije Drugog svjetskog rata, tzv. teritorij Memela, Sovjetski Savez je pripojio 1945. i prenio u Litvansku SSR. Svi belgijski, francuski, luksemburški, poljski i jugoslavenski teritoriji koje je Njemačka pripojila tijekom rata vraćeni su pripadajućim zemljama.

Okupacijske zone alt=Map of the Allied zones of occupation in post-war Germany, as well as the line of U.S. forward positions on V-E Day. The south-western part of the Soviet occupation zone, close to a third of its overall area was west of the U.S. forward positions on V-E day.|središte|mini|Savezničke okupacijske zone u poslijeratnoj Njemačkoj. Označena je sovjetska zona (crveno), unutarnja njemačka granica (crna linija) i zona iz koje su se američke trupe povukle u srpnju 1945. (ljubičasto). Granice pokrajina uvelike odgovaraju granicama prijeratnih država u Weimarskoj Republici prije stvaranja sadašnjih Ländera (saveznih država).|450x450px

Američka zona Američku zonu u južnoj Njemačkoj činile su Bavarska (bez Falačkog porajnja i okruga Lindau koja su pripala francuskoj zoni) i Hessena (bez regije Rhenish Hessen i regije Montabaur, također dijelom francuske zone) s novim glavnim gradom u Wiesbadenu, te sjevernih dijelova Württemberga i Badena. Zajedno su formirali saveznu državu Württemberg-Baden i postali sjeverni dijelovi današnje njemačke pokrajine Baden-Württemberg osnovane 1952.

Luke Bremen (na donjoj rijeci Weser) i Bremerhaven (na ušću rijeke Weser u Sjeverno more) također su stavljene pod američku kontrolu zbog zahtjeva Sjedinjenih Država da imaju kontrolu nad dijelom teritorija u sjevernoj Njemačkoj. Krajem listopada 1946. u američkoj zoni živjelo je:

8.7 milijuna stanovnika u Bavarskoj 3,97 milijuna stanovnika u Hessenu 3.6 milijuna stanovnika u Württemberg-Badenu 0,48 milijuna stanovnika u Bremenu"I. Gebiet und Bevölkerung".

Sjedište američke vojne vlade bila je bivša zgrada konglomerata kemijske industrije IG Farben u Frankfurtu na Majni.

Nakon potpunog zatvaranja svih nacističkih njemačkih medija, pokretanje i rad potpuno novih novina započelo je licenciranjem pomno odabranih Nijemaca za izdavače. Nijemci koji nisu bili uključeni u nacističku propagandu dobili su dozvole za osnivanje novina, uključujući Frankfurter Rundschau (kolovoz 1945.), Der Tagesspiegel (Berlin, rujan 1945.) i Süddeutsche Zeitung (München, listopad 1945.). Radiostanicama je upravljala vojna vlada. Kasnije su Radio Frankfurt, Radio München (München) i Radio Stuttgart ustupili mjesto Hessischer Rundfunku, Bayerischer Rundfunku, odnosno Süddeutscher Rundfunku. Radiopostaja RIAS u Zapadnom Berlinu ostala je pod američkom kontrolom.

Britanska zona mini|250px|Putokaz koji označava granicu britanskog okupacijskog sektora u Berlinu 1984. mini|250px|Zastava koju su koristili trgovački brodovi registrirani u britanskoj zoni, gore lijevo je grb Kontrolne komisije za Njemačku. mini|250px|Malcolm Club Kraljevskih zračnih snaga u Schleswigu je bivši hotel Stadt Hamburg, kraj 1945. godine. mini|250px|Britanski oklopni automobil kod Brandenburških vrata u Berlinu, 1950. Do svibnja 1945. britanska i kanadska vojska oslobodile su Nizozemsku i osvojile sjevernu Njemačku. Kanadske snage povukle su se u domovinu nakon njemačke predaje, ostavljajući sjevernu Njemačku pod britanskom okupacijom.

U srpnju su se Britanci povukli iz glavnog grada Mecklenburga Schwerina koji su preuzeli od Amerikanaca nekoliko tjedana prije, jer je prethodno bilo dogovoreno da ga okupira Crvena armija. Kontrolno povjerenstvo za Njemačku (britanski element) (CCG/BE) prepustilo je Sovjetskom Savezu više dijelova svog okupacijskog područja, konkretno Amt Neuhaus iz Hannovera i neke eksklave i rubove Braunschweiga, primjerice okrug Blankenburg, te su u skladu sa sporazumom Barber-Lijaščenko razmijenili neka sela između britanskog Holsteina i sovjetskog Mecklenburga.

Unutar britanske okupacijske zone, CCG/BE je ponovno uspostavio grad Hamburg kao saveznu državu, ali s granicama koje je nacistička vlada formirala 1937. Britanci su također stvorili nove njemačke savezne države:

Schleswig-Holstein nastaje 1946. iz pruske pokrajine Schleswig-Holstein, Donja Saska nastaje spajanjem Braunschweiga, Oldenburga i Schaumburg-Lippea s državom Hannover 1946. godine; i Sjeverna Rajna-Vestfalija nastaje spajanjem Lippea s pruskim pokrajinama Rajnland (sjeverni dio) i Vestfalija tijekom 1946. – 1947.

Također 1947. godine američka okupacijska zona koja se nalazila u unutrašnjosti nije imala lučkih gradova, tako su Slobodni Hanzeatski grad Bremen i Bremerhaven postali eksklave unutar britanske zone.

Krajem listopada 1946. u Britanskoj zoni živjelo je:

11.7 milijuna stanovnika u Sjevernoj Rajni – Vestfaliji 6.2 milijuna u Donjoj Saski 2.6 milijuna u Schleswig-Holsteinu 1.4 milijuna u Hamburgu

Britansko sjedište je od 1946. izvorno bilo u gradu Bad Oeynhausenu, ali je 1954. preseljeno u Mönchengladbach gdje je bilo poznato kao JHQ Rheindahlen.

Belgijske, Poljske i Norveške zone Vojne jedinice iz drugih zemalja bile su smještene unutar britanske okupacijske zone. Belgiji je dodijeljen teritorij kojeg je okupirala njena vojska. Belgijski teritorij okupacije protezao se oko 200 kilometara duž belgijsko-njemačke granice na jugu britanske zone i obuhvaćao je važne gradove poput Kölna i Aachena. Belgijska okupacijska vojska u Njemačkoj (od 1951. "Belgijske snage u Njemačkoj") postala je autonomna 1946. pod zapovjedništvom Jean-Baptiste Pirona. Belgijsko vojno osoblje ostalo je u Njemačkoj do 31. prosinca 2005.

Poljske jedinice uglavnom iz 1. oklopne divizije bile su stacionirane u sjevernom području okruga Emsland, kao i u područjima Oldenburg i Leer. Ova je regija graničila s Nizozemskom i prostirala se površinom od 6 500 km2. Raniji britanski prijedlozi da ovaj teritorij postane formalna poljska okupacijska zona ubrzo su napušteni zbog protivljenja Sovjeta. U zoni se nalazio veliki logor za prihvat uglavnom raseljenih osoba, a njime je upravljala poljska vlada u egzilu. Administrativno središte poljske okupacijske zone bio je grad Haren čije je njemačko stanovništvo privremeno deportirano, a grad je preimenovan u Maczków (po Stanislavu Maczeku) od 1945. do 1947. godine. Nakon što su Britanci priznali prosovjetsku vladu u Poljskoj i povukli priznanje poljske vlade u egzilu sa sjedištem u Londonu, poljska okupacijska zona okruga Emsland postala je izvor tenzija sa Sovjetskim Savezom. Poljske su jedinice u sastavu britanske vojske demobilizirane u lipnju 1947. godine. Deportiranom njemačkom stanovništvu Emslanda dopušten je povratak, a posljednji poljski stanovnici otišli su 1948. godine.

Godine 1946. norveške brigade u Njemačkoj brojale su 4 000 vojnika stacioniranih u Hannoveru, među kojima je bio i budući kancelar Willy Brandt (tada norveški državljanin) kao ataše za tisak.

Još jedno posebno obilježje britanske zone bila je Bonnska enklava. Nastala je u srpnju 1949. i nije bila pod britanskom ili bilo kojom drugom savezničkom kontrolom, već pod kontrolom Savezničkog visokog povjerenstva. U lipnju 1950. Ivone Kirkpatrick postaje britanski visoki povjerenik za Njemačku. Kirkpatrick je imao na sebi golemu odgovornost, posebno tijekom pregovora o bonsko – pariškoj konvenciji tijekom 1951. – 1952., koja je prekinula okupaciju i dopustila Zapadnoj Njemačkoj ponovo formiranje vlastite vojske.

Francuska okupacijska zona mini|250px|Francuske oružane snage ispred Brandenburških vrata u Berlinu, 1946. mini|250px|Oznaka Francuskih snaga u Berlinu nakon 1949. godine. Francuskoj Republici isprva nije bila dodijeljena okupacijska zona u Njemačkoj, ali su britanska i američka vlada kasnije pristale ustupiti neke zapadne dijelove svojih okupacijskih zona Francuskoj vojsci. U travnju i svibnju 1945. francuska 1. armija zauzela je Karlsruhe i Stuttgart te osvojila teritorij koji se protezao do Hitlerova "Orlovog gnijezda" i najzapadnijeg dijela Austrije. U srpnju su Francuzi prepustili Stuttgart Amerikancima, a u zamjenu su dobili kontrolu nad gradovima zapadno od Rajne, primjerice Mainza i Koblenza. Francuska je tako kontrolirala dva susjedna njemačka područja duž francuske granice koja su se dodirivala u samo jednoj točki uz rijeku Rajnu. U francuskoj okupacijskoj zoni osnovane su tri njemačke savezne države: Rheinland-Pfalz na sjeveru i zapadu, te Württemberg-Hohenzollern i Južni Baden, koje su kasnije formirale Baden-Württemberg zajedno s Württemberg-Badenom iz američke zone.

Francuska okupacijska zona uključivala je i Saarski protektorat, koji je odvojen u posebnu državu izvan savezničke jurisdikcije 16. veljače 1946. Do 18. prosinca 1946. uspostavljena je carinska kontrola između područja Saara i Njemačke okupirane od saveznika. Francuska zona ustupila je dodatna područja Saarskom protektoratu (sredinom 1946., početkom 1947. i početkom 1949.). Francuskoj je zoni pripadao i grad Büsingen am Hochrhein, njemačka eksklava odvojena od ostatka zemlje uskim pojasom neutralnog švicarskog teritorija. Švicarska vlada pristala je dozvoliti ograničenom broju francuskih vojnika prolaz kroz njezin teritorij radi očuvanja reda u Büsingenu.

Krajem listopada 1946. u Francuskoj zoni je živjelo:

2,7 milijuna stanovnika u Rheinland-Pfalzu 1,2 milijuna stanovnika u južnom Badenu 1,05 milijuna stanovnika u Württemberg-Hohenzollernu

(Saarski protektorat imao je 0,8 milijuna stanovnika.)

Luksemburška zona