mini|Jezici u Italiji oko 6. st. pr. Kr. mini|Natpis na venetskom.
Venetski jezik je izumrli indoeuropski jezik kojim su govorili Veneti, stanovnici željeznog doba sjeveroistočne Italije (od 8. stoljeća do 1. stoljeća prije Krista), na području današnje provincije Veneto, dijela današnje Slovenije, između delte rijeke Po i južnog ruba Alpa. Jezik potvrđuje preko 300 kratkih natpisa iz razdoblja između 6. i 1. stoljeća pr. Kr.
Njegovi se govornici poistovjećuju s drevnim ljudima koje su Rimljani zvali Veneti, a Grci Enetoi. Izumro je oko 1. stoljeća kada su se lokalni stanovnici asimilirali u rimsku sferu. Natpisi koji posvećuju prinose Reitiji jedan su od glavnih izvora znanja venetskog jezika.
Lingvistička klasifikacija Venetski je indoeuropski jezik oblika kentum. Usko je povezan s italskim jezicima, posebno latinskim.
Do otprilike 1950. lingvisti su venetski povezivali s ilirskim, a kasnije su se pojavile dvije paralelne teorije. Prva se oslanja na nesporne sličnosti između venetskog i latinskog jezika i zalaže se za uključivanje venetskog u italsku skupinu. Drugi skreću pozornost na razlike između venetskog i italskih jezika i naglašava izoglose koje venetski dijeli s drugim indoeuropskim granama, posebno s germanskim jezicima, te stoga venetski smatraju neovisnim indoeuropskim jezikom.
Na temelju onomastičkih izvora, lingvisti zaključuju da je liburnski jezik na području jadranske Hrvatske također bio srodan venetskom (Mallory 1989: 91). Hrvatski lingvist Radoslav Katičić napominje da antroponimi sjeveroistočnog ili, prema njemu, sjevernojadranskog dijela rimske provincije Ilirik, koji odgovaraju zemlji Liburna, pripadaju širem antroponomskom području, koje uključuje i Veneto, Istru i istočne Alpe. Susjedno područje, koje naziva dalmatinsko-panonskim i koje odgovara zemljama Delmata i Japoda tijekom rimskog osvajanja i proteže se sve do Panonije, također ima mnogo sličnosti s prvim. Ova otkrića predstavljaju novi pogled na talijanske jezične značajke koje su se mogle proširiti sve do srednje Europe.
Detaljan pregled odnosa venetskog jezika s drugim indoeuropskim jezicima nudi Lejeune (1974: 163-173).
Značajke Fonetika
U fonetici venetski pokazuje izraženu srodnost s italskim jezicima, posebno u razvoju indoeuropskih zatvornika. Aspirirani zatvornici *bh, *dh i *gh razvili su se u položaju venetskih samoglasnika u bezglasnom /f/, /f/ i /h/, kao i u latinskom i osko-umbrijskim jezicima.
venetski vhraterei (venetski VH kratica za glas /f/), latinski fratri: 'brat' (dativ jednine) < praindoeuropski *bhraterei
venet. vhagsto, lat. fecit, oskijski fakiiad, umbrijski façia < praindoeuropski 'raditi'
U intervokalnom položaju zatvornici *bh i *dh razvili su se u zvučne zatvornike /b/ i /d/, iste kao u latinskom, dok su falički i osko-umbrijski jezici zadržali bezglasno /f/.
venet. louderobos (daj. mn.), lat. līberī ‘djeca’; oskijski lúvfreís, ‘Liber’ (talijanski bog rasta, gnojidbe i sadnje) < praindoeuropski * leudhero-
Paralelno s latinskim jezikom također je razvoj usmeno-mekog * gw- v, w- i *kw- u kv-
ven. vivoi, lat. vīvus <praindoeuropski' * gwīwo- 'živ'
Venetski je navodno imao šest ili sedam deklinacija i četiri glagolske konjugacije (slično latinskom). Dvojina se nalazi u deklinaciji imenica.
U oblicima osobnih zamjenica venetski pokazuje sličnosti s germanskim jezicima: venetski gotski (latinski) ego (ja, nominativ) ik (ego) mego(mene, me akuzativ) mik (mi) venetski starovisokonjemački (latinski) sselboisselboi (sam sebi) selb selbo (sibi ipsi)Rječnik'Iz venetskih natpisa poznato je oko 60 venetskih riječi i 300 antroponima (osobnih imena). Neke su riječi preuzete iz latinskog, na pr. libertos <lat. lībertus ‘oslobođen’. Usporedni prikaz venetskih riječi slovensko Venecijanski latinski germanski * praindoeuropski do eik hic - *k(e)i konj ekvon 1 equus (staroengleski) eoh * ekwos brat fraterei2 frāter (njemački) Bruder *bhrāter dar donon dōnum - *dō- pobjeći fougontai3 fugere - *bheug- iscjelitelj sainatei sānātio (liječenje) - *sāno-s (zdravo) djevica louderobos4 liberi5 (djeca) (gotski) liudan (rasti) *leudh- (rasti; djeca) i (veznik) ke -que (gotski) ni-h6 (niti) * kwe tkati vebelei - (Njemački) weben * webh- (tkati, plesti) sebi sselboi sibī (gotski) silba *se-, *suēdh- napravio je fagsto fezit - *dhē- (postaviti, namjestiti) živ vivoi vivus (gotski) qius * gweī (živjeti)
Bilješke 1 akuzativ u jednini
2 dativ u jednini
3 (pretpostavljeno značenje)
4 dativ, ablativ u množini, latinski -bus, ide. *-bhyos5 Līber bog rasta i stvaranja, līberī djeca
6 latinski neque, nec Pismo mini|674x674px| Venetsko pismo Venetsko pismo, zajedno s retijskim i lepontskim pripada obitelji sjevernoetrurskih abeceda, iz kojih se vjerojatno razvilo germansko pismo rune. Venetsko pismo izvedeno je izravno iz etrurske abecede. To je točkast font, što znači da sadrži interpunkcijske znakove koji slova ograničavaju prema određenim pravilima prema njihovom položaju. Venetsko pismo karakteriziraju i znakovi za zvučenje zvukova [b], [d] i [g], koje etrurski jezik nije znao.
Uzorak jezika Uzorak natpisa na venetskom jeziku, pronađen na brončanom čavlu u Esteu (Es 45): venetskiMego donasto śainatei Reitiiai porai Egeotora Aimoi ke louderoboslatinskiMe donavit sanatrici Reitiae bonae Egetora [pro] Aemo liberis-quehrvatskiEgetora me dala u ime Aemusa i djece dobroj Reitiji Iscjeliteljici Još jedan natpis pronađen na situli'' (posuda poput urne ili kante) u mjestu Cadore (Ca 4 Valle): venetskieik Goltanos doto louderai Kaneilatinskihoc Goltanus dedit liberae CanihrvatskiGoltanus je ovo dao za djevicu Canis
Proučavanje i natpisi Najistaknutiji znanstvenici koji su dešifrirali venetske natpise ili na bilo koji drugi način doprinijeli poznavanju venetskog jezika su Pauli, Krahe, Pellegrini, Prosdocimi, (Catalogue of an exposition at Montebelluna, 12/2001–05/2002) i Lejeune. U novije vrijeme Loredana Calzavara Capuis i Anna Maria Chieco Bianchi se bave venetskim jezikom i kulturom.
Najvažnija nalazišta venetskih natpisa nalaze se na području provincije Veneto na sjeveroistoku Italije (gradovi Este, Cadore, Padova i njihova okolica). Na teritoriju Slovenije mletački su natpisi poznati iz Vača, Ženjaka Škocjana na Krasu te Idrije pri Bači (ES 14. vol. 2000: 183), dok se u Austriji dolina Zilje pojavljuje kao mjesto venetskih natpisa (Würmlach, Gurina).
Sadržajno su venetski natpisi uglavnom nadgrobni spomenici i zavjetne izreke. Najstariji natpisi su iz 6. stoljeća pr. Kr. Osnivanjem grada Akvileje 181. pr. Kr. započela je romanizacija Veneta. Najmlađi venetski natpisi (na latinskom jeziku) su iz 1. stoljeća pr. n. Ne. tada je mletački jezik zamijenjen latinskim.
Izvori
Kategorija:Drevni jezici Kategorija:Izumrli jezici Kategorija:Indoeuropski jezici