Kronštatski ustanak (rus. Кронштадтское восстание, Kronštadtskoje vosstanije) bio je ustanak sovjetskih mornara, vojnika i civila 1921. godine protiv boljševičke vlade u lučkom gradu ruskog SFSR-a zvanom Kronstadt. Smješten na otoku Kotlin u Finskom zaljevu, Kronstadt je branio nekadašnji glavni grad Ruskoga Carstva, Petrograd, u kojem je bilo sjedište Baltičke flote. U ožujku 1921. pobunjenici u pomorskoj tvrđavi Kronštadt ustali su protiv boljševičke vlasti koju su ranije pomogli učvrstiti. Bila je to zadnja velika pobuna protiv boljševičkog režima na ruskom teritoriju tijekom Ruskog građanskog rata. Nezadovoljni s politikom boljševika, pobunjenici su zahtijevali niz reformi: smanjenje boljševičke vlasti, novoizabrana vijeća sovjeta koja bi uključivala socijalističke i anarhističke skupine, ekonomsku slobodu za seljake i radnike, rastavljanje birokratskih vladinih organa stvorenih tijekom građanskog rata i vraćanje građanskih prava radničke klase.
Iako su se časnici zalagali za ofenzivnu strategiju, pobunjenici su zadržali pasivan stav dok su čekali da vlada učini prvi korak u pregovorima. Za razliku od njih, vlasti su zauzele beskompromisni stav, ultimatumom zahtijevajući bezuvjetnu predaju do 5. ožujka. Nakon što je datum ultimatuma prošao bez predaje, boljševici su poduzeli niz vojnih napada na otok i suzbili pobunu 18. ožujka. U napadu je ubijeno nekoliko tisuća pobunjenika, a kasnije streljano još toliko.
Vlasti su pobunjenike prozvali "agentima Antante i kontrarevolucije". Boljševički odgovor na pobunu izazvao je veliku kontroverzu i izazvao razočaranje brojnih pristaša boljševičkog režima, među njima i Emme Goldman. No, iako je pobuna suzbijena, poslužila je ubrzanju provedbe Nove ekonomske politike (NEP), koja je zamijenila "ratni komunizam".
Prema Lenjinu, ova je kriza bila najopasnija s kojom se boljševički režim do tada suočio, "nesumnjivo opasnija od Denikina, Judeniča i Kolčaka zajedno".
Pozadina alt=|lijevo|mini| Prije 1917. godine mornari iz Kronštadta pobunili su se 1905. (prikazano) i 1906. godine Završetkom Ruskog građanskog rata krajem 1920. godine, boljševici su predsjedali državom u raspadu. Njihova Crvena armija pobijedila je Bijelu armiju Petra Wrangela i bila je vojno opremljena za suzbijanje seljačkih pobuna, ali se suočila s masovnim razočaranjem zbog nepodnošljivih životnih uvjeta - gladi, bolesti, hladnoće i umora - pogoršanih boljševičkom ekonomskom politikom. Seljaci su zamjerali državnoj rekviziciju njihove ionako već oskudne žetve, smanjenje obroka kruha i nestašice goriva.
Unatoč vojnoj pobjedi i poboljšanju vanjskih odnosa, Rusija se suočila s ozbiljnom socijalnom i ekonomskom krizom. Strane vojske počele su se povlačiti, ali boljševički čelnici i dalje su držali strogu kontrolu nad gospodarstvom.Morcombe, Smith 2010. p. 165 Industrijska proizvodnja dramatično je pala. Procjenjuje se da je ukupna proizvodnja rudnika i tvornica 1921. godine iznosila 20% one prije Prvog svjetskog rata, a mnogi su ključni sektori pretrpjeli još drastičniji pad. Na primjer, proizvodnja pamuka pala je na 5%, a željeza na 2% prijeratne razine.
Nezadovoljstvo je raslo među ruskim stanovništvom, posebno seljaštvom, koje se osjećalo ugroženim zbog vladine rekvizicije žita (prodrazvyorstka: prisilno oduzimanje većih dijelova žitnih zaliha koje su se koristile za prehranu gradskog stanovništva). Odupirali su se odbijanjem obrade zemlje. Pošto su vlasti uzimale sav višak od minimuma potrebnoga za preživljavanje seljaka, u otporu i nezadovoljstvu seljaci su samo prestali proizvoditi višak. U veljači 1921. Čeka je izvijestila o 155 seljačkih ustanaka diljem Rusije. Radnici u Petrogradu također su bili uključeni u nizu štrajkova, uzrokovanih smanjenjem obroka kruha za jednu trećinu. Pobuna u pomorskoj bazi Kronštadt započela je kao prosvjed zbog teške nevolje u zemlji.
Zbog održavanja i jačanja boljševičkog "ratnog komunizma", životni su se uvjeti znatno pogoršali i nakon završetka rata.
Uvod u ustanak mini| Posada Petropavlovska tijekom nereda Baltičke flote u ožujku 1917. Zastava: "Smrt buržujima" Prosvjedi su uslijedili nakon objave u siječnju 1921. godine u kojoj je vlada smanjila obroke kruha za trećinu za stanovnike svih gradova. Iako je ova odluka donesena tokom jakog snijega i nestašice goriva koji su sprečavali skladištenje hrane u Sibiru i na Kavkazu, ovo opravdanje nije spriječilo nezadovoljstvo stanovništva. Sredinom veljače u Moskvi su se počeli okupljati radnici; demonstracije kojima su prethodili su radnički sastanci u tvornicama i radionicama. Radnici su tražili kraj "ratnog komunizma" i ukidanje najamnog rada. Vladini izaslanici nisu mogli olakšati situaciju. Uskoro su pobune mogle suzbiti samo oružane jedinice vojske.
Kad se činilo da se situacija smirila u Moskvi, izbili su prosvjedi u Petrogradu, gdje je oko 60% velikih tvornica zatvoreno u veljači zbog nestašica goriva i zaliha hrane. Kao i u Moskvi, demonstracijama i zahtjevima prethodile su skupštine radnika u tvornicama i radionicama. Suočeni s manjkom vladinih racija hrane i unatoč zabrani trgovine, radnici su organizirali ekspedicije po opskrbu u ruralnim područjima u blizini gradova. Nezadovoljstvo je dodatno raslo kada su vlasti pokušale suzbiti inicijativu radnika. Krajem veljače, na sastanku u maloj tvornici Trubochny, odlučeno je povećati obroke i odmah distribuirati zimsku odjeću i obuću koja je navodno bila rezervirana za boljševike. Radnici su sljedećeg dana sazvali štrajk. Lokalni sovjeti pod kontrolom boljševika poslali su kadete da rastjeraju prosvjednike. Boljševik Grigorij Zinovjev osnovao je "Odbor za obranu" s posebnim ovlastima da okonča prosvjede; slične su strukture stvorene u raznim gradskim četvrtima u obliku trojki.
Nove demonstracije radnika Trubochnyja uskoro su se proširile gradom, dijelom i zbog represije prethodnih demonstracija. Suočen s rastućim prosvjedima, lokalni sovjet pod kontrolom boljševika zatvorio je tvornice s velikom koncentracijom pobunjenika, čime je tim radnicima oduzeto pravo na hranu, što je dodatno pojačalo pokret. Ubrzo su ekonomski zahtjevi postali i političke naravi, što je najviše zabrinulo boljševike. Da bi definitivno okončale prosvjede, vlasti su grad preplavile jedinicama Crvene armije, pokušale zatvoriti još više tvornica povezanih s pobunjenicima i proglasile vojno stanje. Boljševici su započeli kampanju pritvora, koju je izvela Čeka, što je rezultiralo tisućama uhićenja. Vlasti su pozvale radnike da se vrate na posao kako bi spriječile krv. Boljševici su dali i neke koncesije: dozvolu za odlazak na selo radi donošenja hrane u gradove, ublažavanje kontrola protiv špekulacija, dozvolu za kupnju ugljena radi ublažavanja nestašice goriva, najava prestanka oduzimanja žitarica i povećani obroci radnika i vojnika, čak i na štetu trošenja oskudnih zaliha hrane. Takve mjere uvjerile su radnike Petrograda da se vrate na posao početkom ožujka.
Boljševički autoritarizam i nedostatak sloboda i reformi doveli su do povećanog nezadovoljstva njihovih vlastitih sljedbenika i ojačali oporbu. U svojoj želji i naporu da osiguraju sovjetsku vlast, boljševici su predvidljivo uzrokovali rast vlastite oporbe. Centralizam i birokracija "ratnog komunizma" dodali su na postojeće logističke poteškoće. Završetkom građanskog rata u samoj boljševičkoj stranci pojavile su se oporbene struje. Jedna od grupa, udruženih oko koncepta sindikalizma, ciljala je i na svrgavanje Lenjina. Drugo stranačko krilo založilo se za decentralizaciju vlasti kojom bi se bavila radnička vijeća naspram centralnog autoriteta Boljševika.
Sastav flote Od 1917. anarhističke ideje imale su snažan utjecaj na Kronstadt. Stanovnici otoka preferirali su lokalnu sovjetsku autonomiju i smatrali su miješanje centralne vlasti nepoželjnim i nepotrebnim. U radikalnoj potpori Sovjetima, Kronstadt je sudjelovao u važnim događajima revolucionarnih razdoblja kao što su Srpanjski dani, Veljačka i Oktobarska revolucija, pa i u samom građanskom ratu. Više od četrdeset tisuća mornara iz sovjetske Baltičke flote sudjelovalo je u borbama protiv Bijele armije između 1918. i 1920. Unatoč sudjelovanju u velikim sukobima zajedno s boljševicima, mornari su od samog početka bili oprezni prema mogućnosti centralizacije vlasti i uspostave diktature.
Rastuće nezadovoljstvo U siječnju 1921. mornari su se pobunili u Kronštadtu, službeno smjenjujući boljševičkog Raskolnikova s položaja administracije. Dana 15. veljače 1921. oporbena skupina unutar same boljševičke partije donijela je rezoluciju na stranačkoj konferenciji s delegatima iz Baltičke flote. Ova rezolucija oštro je kritizirala boljševičku administrativnu politiku flote, optužujući je za uklanjanje vlasti masa i najaktivnijih dužnosnika čime je postala puko birokratsko tijelo Partije. Zahtijevala se demokratizacija stranačkih struktura i upozoravalo da bi, ako ne dođe do promjena, moglo doći do oružane pobune.
Moral mornara bio je nizak, pomorci su bili obeshrabreni nedostatkom opskrbe goriva i streljiva, administrativnom krizom i nemogućnošću napuštanja službe. Prosvjedi u gradovima i kriza na selu zbog vladinih otuđenja žita i zabrane trgovine osobno su utjecali na mornare koji su se privremeno vratili svojim kućama. Mornari su zatekli strašnu situaciju u zemlji nakon mjeseci i godina borbe za novu vlast koja je nad njom presjedala, što je izazvalo snažno razočaranje. Broj dezerterstava naglo se povećao tijekom zime 1920./1921.
Petropavlovsk: Rezolucija mornara Kronstadta mini| Rezolucija mornara iz Kronštadta koja sadrži zahtjeve poput izbora slobodnih sovjeta i slobode govora i tiska. Vijesti o prosvjedima u Petrogradu, zajedno s uznemirujućim glasinama o oštroj reakciji centralnih vlasti na iste, povećali su napetost među članovima flote. Krajem veljače, kao odgovor na događaje u Petrogradu, posade brodova Petropavlovsk i Sevastopol održale su hitan sastanak i poslale izaslanstvo u grad da istraži i obavijesti Kronštadt o prosvjedima. Nakon povratka dva dana kasnije, izaslanstvo je obavijestilo posade o štrajkovima i prosvjedima u Petrogradu, kao i vladinoj represiji istih. Mornari su odlučili podržati radnike grada donošenjem rezolucije s petnaest zahtjeva koji će biti poslani centralnoj boljševičkoj vladi:
U vidu toga što trenutni sovjeti ne izražavaju volju radnika i seljaka: da se odmah održe novi izbori za sovjete tajnim glasanjem, sa slobodom predizborne agitacije za sve radnike i seljake. Za slobodu govora i tiska radnika, seljaka, anarhista i lijevih socijalističkih partija. Za slobodu udruživanja radničkih sindikata i seljačkih zadruga. Da se sazove ne kasnije od 10. ožujka 1921. g. nepartijska konferencija radnika, vojnika Crvene armije i mornara grada Petrograda, Kronštadta i Petrogradske gubernije. Da se oslobode svi politički zatvorenici socijalističkih partija, te svi radnici, seljaci, vojnici Crvene armije i mornari povezani s radničkim i seljačkim udruženjima. Da se izabere komisija za reviziju slučajeva pritvorenih u zatvorima i koncentracijskim logorima. Da se ukinu svi POLITOTDELI (političke sekcije Komunističke partije koja su postojala u većini državnih institucija), tako da ni jedna partija ne bi više mogla imati privilegije za propagandu svojih ideja te polučiti od države sredstva za svoje ciljeve. Umjesto njih se moraju osnovati lokalne izabrane Kulturno-prosvjetne komisije, za koja moraju biti pružana sredstva države. Odmah ukinuti sve zagraditelinije otriadi (naoružane jedinice koje su postavljene sa svrhom zaustavljanja krijumčarenja, no u stvarnosti su oduzimale hranu od seljaka i radnika radi vlastite potrošnje). Izjednačiti obroke svih koji rade, izuzev onih koji rade poslove štetne za zdravlje. Da se ukinu komunistički vojni odredi u svim vojnim rodovima, te različita dežurstva od strane komunista u fabrikama i postrojenjima, a ako će takva dežurstva ili odredi biti potrebni, može ih se odabrati u vojnim redovima iz odreda, a u fabrikama i postrojenjima slobodnim odlučivanjem radnika.