Steven John Wilson (Kingston upon Thames, Greater London, 3. studenoga 1967.) britanski je glazbenik, pjevač, kantautor i glazbeni producent koji je najpoznatiji po radu u žanru progresivnog rocka. Iako je trenutačno samostalni glazbenik, stekao je popularnost kao osnivač, glavni gitarist, pjevač i autor pjesama sastava Porcupine Tree, a bio je član i drugih skupina.
Samouk je skladatelj, producent, inženjer zvuka, gitarist i klavijaturist, a po potrebi svira i ostala glazbala, među kojima su bas-gitara, autoharfa, dulcimer i flauta. Iako ga se uglavnom povezuje s progresivnim rockom, njegovi utjecaji i rad pripadaju širokom rasponu žanrova, a među njima su psihodelija, pop, ekstremni metal, elektronička glazba i jazz. Na koncertima se služi kvadrofonskim zvukom, kao i detaljnim slikama, videozapisima i svjetlosnim efektima. Surađivao je s izvođačima kao što su Opeth, King Crimson, Pendulum, Jethro Tull, Andy Partridge, Yes, Fish, Marillion, Tears for Fears, Roxy Music i Anathema. Remiksao je nekoliko klasičnih albuma progresivnog rocka, uključujući In the Court of the Crimson King King Crimsona, Aqualung Jethro Tulla i Yesov Close to the Edge.
U višegodišnjoj je karijeri Wilson objavio mnogo albuma i dobio je pozitivne kritike. Četiri je puta nominiran za nagradu Grammy – dvaput kao član Porcupine Treeja, jednom za rad u grupi Storm Corrosion i jednom kao samostalni izvođač. Godine 2015. u Londonu je na dodjeli nagrada časopisa Prog osvojio tri nagrade za doprinos žanru i ondje je proglašen "kraljem prog-rocka". Ipak, njegov rad uglavnom nije ušao u glavnu glazbenu struju, zbog čega su ga publikacije poput The Daily Telegrapha nazvale "najuspješnijim britanskim umjetnikom za kojeg nikad niste čuli".
Životopis Rane godine Rođen je 1967. u Kingston upon Thamesu u Londonu, a od šeste godine živio je u Hemel Hempsteadu, u kojem se dvije godine kasnije počeo zanimati za glazbu. Prema njegovim riječima život mu se promijenio kad su za Božić njegovi roditelji jedno drugom poklonili gramofonske ploče. Njegov je otac dobio The Dark Side of the Moon Pink Floyda, a njegova majka Love to Love You Baby Donne Summer. Wilson je zavolio oba albuma i pod njihovim utjecajem počeo je svirati gitaru i pisati pjesme.
Obje su ploče utjecale na njegove buduće pjesme. Izjavio je: "Kad pogledam unatrag, vidim da su gotovo jedini krivci za glazbeni stil kojim se bavim". Zbog zanimanja za Pink Floyd okušao se u eksperimentalnom, psihodeličnom i konceptualnom progresivnom rocku (oprimjerenom u skupinama Porcupine Tree i Blackfield), dok su hipnotički ritmovi u pjesmama Donne Summer nadahnuli glazbeni stil No-Mana (Wilsonova dugogodišnjeg suradničkog projekta s glazbenikom i pjevačem Timom Bownessom), premda je stil te grupe kasnije postao više meditacijski i eksperimentalan (nalik onom Talk Talka).
Wilson je kao dijete bio prisiljen naučiti svirati gitaru, no nije uživao u tome; na koncu su mu roditelji prestali plaćati instrukcije. Međutim, kad mu je bilo jedanaest godina, na tavanu je pronašao klasičnu gitaru s najlonskim žicama i počeo eksperimentirati s njom. Komentirao je da je "vukao mikrofone preko žica, nakon čega bi zvuk koji bi nastao snimio na preopterećene kasetofone i stvarao rudimentaran oblik višekanalnih snimki služeći se dvama kasetofonima". Godinu dana kasnije njegov mu je otac, po zanimanju inženjer elektrotehnike, izradio prvi višekanalni magnetofon i vokoder kako bi mogao eksperimentirati uz mogućnosti studijske opreme.
Prvi sastavi Wilson tvrdi da se njegov glazbeni ukus razlikovao od ukusa njegovih vršnjaka tijekom 1980-ih: Odrastao sam tijekom 1980-ih i bilo je to prilično loše desetljeće za glazbu. Događale su se i neke zanimljive stvari, ali svi oko mene željeli su biti u skupinama kao što su Level 42, Simple Minds i U2. Ništa od toga nije me privlačilo, pa sam se posvetio glazbi iz 1960-ih i 1970-ih koju su slušali moji roditelji. Tad sam otkrio tu predivnu eru, eru značajnih albuma koja je trajala od 1967. do 1977., od Sgt Peppera do punka.
Jedan od Wilsonovih najranijih glazbenih projekata bio je psihodelični duo Altamont (u kojem je Wilson kao petnaestogodišnjak radio sa Simonom Vockingsom, zaduženim za elektroniku i sviranje sintesajzera). Na njihovu jedinom albumu, Prayer for the Soulu, objavljenom na kaseti, nalaze se tekstovi Alana Duffyja, engleskog člana psihodelične scene čijim se radom Wilson kasnije poslužio na prvim dvama albumima Porcupine Treeja. Dok je bio član Altamonta Wilson je bio i u progresivnom rock sastavu Karma, koji je nastupao u okolici Hertfordshirea i snimio dva albuma na kaseti: The Joke's On You (iz 1983.) i The Last Man to Laugh (iz 1985.). Na tim su se albumima pojavile rane inačice pjesama "Small Fish", "Nine Cats" i "The Joke's On You", koje su naknadno objavljene kao pjesme Porcupine Treeja.
Wilson se potom pridružio novovalnoj/AOR grupi Pride of Passion kao klavijaturist i u njoj je zamijenio bivšeg Marillionovog klavijaturista Briana Jellimana (još je jedan nekadašnji član Marilliona, Diz Minnitt, također svirao u toj skupini). Pride of Passion kasnije je promijenio ime u Blazing Apostles, kao i postavu i glazbeni stil, a razišao se 1987.
Prijelomno razdoblje Do tog su vremena Wilsonovi raznoliki glazbeni eksperimenti sadržavali elemente avangardne i industrijalne glazbe, psihodelije i progresivnog rocka. Međutim, ubrzo se počeo zanimati i za pop-glazbu, kojom se počeo baviti u kasnijim projektima.
Godine 1986. počeo se baviti dvama projektima po kojima je stekao popularnost. Prvi se izvorno zvao "No Man Is an Island (Except The Isle of Man)", a kasnije je preimenovan u No-Man. Prvotno je to bio Wilsonov samostalan instrumentalni projekt u kojem je spajao progresivni rock sa synthpopom, no kasnije se okrenuo art popu kad mu se iduće godine pridružio pjevač i tekstopisac Tim Bowness. Drugi je projekt bio Porcupine Tree, u kojem se namjeravao baviti psihodeličnim rockom (na to ga je nadahnuo sličan projekt The Dukes of Stratosphear skupine XTC), a služio je samo da bi zabavio Wilsona i Malcolma Stocksa, njegova prijatelja iz djetinjstva.
Tijekom iduće tri godine ti su se projekti različito razvili. No Man Is an Island (Except The Isle of Man) prvi je objavio komercijalni singl ("The Girl from Missouri", 1989., pod licencijom Plastic Head Records), a Porcupine Tree privukao je pozornost u glazbenom podzemlju objavom nekoliko uradaka na kaseti pod licencijom The Freak Emporium (podružnice britanske diskografske kuće Delerium Records, specijalizirane za psihodeličnu glazbu).
Do 1990. No Man Is an Island (Except The Isle of Man) posve se promijenio u No-Man i činio ga je trio (pjevač, violinist i multiinstrumentalist) koji je u svoj art pop uvrstio i ritmove iz žanra dancea. Drugi singl No-Mana – obrada Donovanove pjesme "Colours" aranžirana s glazbenim petljama na način nalik kasnijem trip hopu – osvojio je nagradu za singl tjedna Melody Makera i skupini je priuštio ugovor s nezavisnom diskografskom kućom One Little Indian (koja je objavljivala i uratke izvođača kao što su The Shamen i Björk). Debitantski singl za One Little Indian, "Days in the Trees", iduće je godine također osvojio nagradu za singl tjedna. Singl se nakratko pojavio na glazbenim ljestvicama i, premda nije prodan poveći broj primjeraka, Wilson je imao dovoljan izvor financija da u kućni studio dovede opremu potrebnu za daljnje snimanje glazbe.
Godine 1992. Wilson je objavio i službeni debitantski album Porcupine Treeja, On the Sunday of Life..., koji je zapravo kompilacija najuspjelijeg materijala s neslužbenih kaseta. No-Manov debitantski uradak – kompilacija pjesama s više EP-a pod imenom Lovesighs – An Entertainment – također je objavljena 1992. K tome, iste je godine objavljen i Porcupine Treejev maksi singl "Voyage 34" utemeljen na iskustvima koje donosi LSD; pojavio se na NME-jevoj indie ljestvici i na njoj je ostao šest tjedana. No-Man je također otišao na englesku turneju kao sekstet – u njemu su nastupala i tri bivša člana art pop grupe Japan: Mick Karn, Steve Jansen i klavijaturist Richard Barbieri. Godine 1993. Wilson je objavio još jedan album Porcupine Treeja (Up the Downstair) i No-Mana (Loveblows And Lovecries – A Confession).
Porcupine Tree kasnije je često išao na turneje i počeo se baviti različitim glazbenim stilovima (među kojima su psihodelija, progresivni rock, moderni rock i heavy metal), iako je glavni autor pjesama i dalje bio Wilson. Sredinom 2000-ih Porcupine Tree postao je poznat sastav čije su albume objavljivale veći izdavači (kao što su Atlantic i Roadrunner). Za to je vrijeme Wilson postao vrlo tražen producent i različiti izvođači izjavili su da je utjecao na njih.
Različiti stilovi i suradnje Krajem 1990-ih Wilson je zbog ljubavi prema droneu, kao i eksperimentalnoj i ambijentalnoj glazbi, započeo nekoliko novih projekata, među kojima su Bass Communion i Incredible Expanding Mindfuck (poznat i kao IEM). Također je pod svojim imenom počeo objavljivati nekoliko singlova.
Nakon što je stekao reputaciju kao producent, drugi su ga glazbenici počeli tražiti da im bude producent; među njima su norveška glazbenica Anja Garbarek i švedski progresivni metal sastav Opeth. Iako tvrdi da mu je produkcijski rad najdraži, zbog zahtjevnosti vlastitih projekata uglavnom se posvetio miksanju uradaka drugih izvođača.
Wilson je pisao recenzije za meksičku inačicu časopisa Rolling Stone. Sve su prevedene na španjolski jezik. Dosad su objavljene dvije: jedna za Radioheadov album In Rainbows i jedna za Murcofov album Cosmos. Također je u nekoliko navrata pisao recenzije za britanski časopis Classic Rock i američki časopis Electronic Musician. Napisao je i predgovor za knjigu Mean Deviation (iz 2010.)
Bio je producent, prateći vokalist, gitarist i klavijaturist na Opethovim albumima Blackwater Park, Deliverance i Damnation; na potonjem je uratku suautor teksta pjesme "Death Whispered a Lullaby". Na mnogim je radovima surađivao s belgijskim eksperimentalnim glazbenikom Dirkom Serriesom iz projekata Vidna Obmana i Fear Falls Burning, uglavnom na projektu Continuum, koji je objavio dva albuma. Wilson je svirao i bas-gitaru na EP-u Allure Fovea Hexa.
Surađivao je i s izvođačima među kojima su OSI, JBK, Orphaned Land, Paatos, Theo Travis, Yoko Ono, Fish, Cipher i Anja Garbarek. Pojavio se i kao pjevač na pjesmi "The Fountain" grupe Pendulum na njezinu albumu Immersion. Gostovao je na pjesmi "Repentance" Dream Theatera na albumu Systematic Chaos, u kojoj je bio jedan od nekoliko gosta glazbenika koji su se javno ispričali za pogreške iz prošlosti.
Wilson se također bavi miksanjem uradaka u prostornom zvuku 5.1; album Porcupine Treeja Fear of a Blank Planet iz 2007. bio je nominiran za nagradu Grammy u kategoriji "najboljeg miksa u prostornom zvuku". Taj se album pojavio i na trećem mjestu popisa albuma godine časopisa Sound and Vision. Wilson je radio na nekoliko projekata u kojima se bavio prostornim zvukom; remiksao je albume Jethro Tulla i King Crimsona, kao i Marillionov album Misplaced Childhood iz 1985. Miksao je album We're Here Because We're Here sastava Anathema, a naknadno je miksao i dvije pjesme na idućem albumu Distant Satellites. Remiksao je i album In the Land of Grey and Pink skupine Caravan i Nonsuch sastava XTC, ali i albume The Power and the Glory i Octopus Gentle Giant. Godine 2018. objavio je zbirku Yes: The Steven Wilson Remixes, koja se sastoji od Yesovih albuma The Yes Album (1971.), Fragile (1971.), Close to the Edge (1972.), dvostrukog albuma Tales from Topographic Oceans (1973.) i Relayer (1974.).
Glazbeni projekti Porcupine Tree