{| class="infobox vcard" style="font-size:90%; width:21em; text-align:left;" Gajret 220px|Logo Gajreta |- ! !Osnovano1903. !Ukinuto1945. SjedišteSarajevo Država25px Austro-Ugarska25px Jugoslavija25px Nezavisna Država Hrvatska GlasiloGajret Članstvo4.082 (1907.)
Društvo Gajret je bilo kulturno-prosvjetno društvo muslimana u Bosni i Hercegovini, Sandžaku i Srbiji.
Gajret u Bosni i Hercegovini Gajret je bilo društvo za potpomaganje muslimana učenika srednjih i visokih škola u Bosni i Hercegovini, Austro-Ugarskoj, a kasnije i Jugoslaviji. Osnivači Gajreta su bili Edhem Mulabdić i Safvet-beg Bašagić, koji su bili i osnivači časopisa Behar.
Osnivanje mini|lijevo|Edhem Mulabdić, osnivač Gajreta Osnivanje Gajreta 1903. bilo je rezultat rada inteligencije okupljene oko časopisa Behar. Ideja o pokretanju društva potekla je 1900. od braće Defterdarević, Ahmed-bega i Ibrahim-bega, koji su pripadali prvoj generaciji fakultetski obrazovanih Bošnjaka. Kako je tadašnja vlast u Beču, prekinula stipendiranje bošnjačke djece, ukazala se mogućnost za osnivanja jednog društva koje će stipendirati siromašne učenike osnovnih i srednjih škola. Ubrzo su izrađena i pravila društva, ali se ideja o osnivanju društva nije realizirala zbog bojazni od slabog odziva i nezainteresovanosti širih krugova bošnjačkog naroda. Prvom sastanku u vezi osnivanja društva prisustvali su Safvet-beg Bašagić i Edhem Mulabdić, ali i Hajdar Fazlagić, Salih Aličehić, Šerifović, Ahmed Šćeta, Sejdali-beg Filipović, koji je kao novinar bio zadužen da rezultate sastanka priopći javnosti. Postoje dvije verzije o tome kako je društvo dobilo ime. Prema prvoj, ime mu je nehotice dao Riza-beg Kapetanović podstičući druge pri sakupljanju dobrovoljnih priloga za đake koji su ostali bez stipendije riječima: Ha, gajret, braćo, ako Boga znate. Prema drugoj verziji, ime društvu dao je Safvet-beg Bašagić na jednoj od prvih sjednica Privremenog odbora. Riječ gajret arapskog je podrijetla i znači trud, nastojanje ili pomoć.
Pri sastavljanju pravila, odboru su poslužila pravila Prosvjete, ranije odobrena od vlasti. Krajem 1902. odbor je po sastavljanju pravila poslao molbu vlastima za osnivanje društva. Vlada nije našla nikakvih prepreka te je 12. siječnja 1903, usvojila i odobrila nacrt pravila društva. Inicijalni odbor za osnivanje Gajreta je u časopisima Behar i Bošnjak uputio poziv na upisivanje u društvo. U pozivu je došla do izražaja spoznaja o zajedničkim interesima Bošnjaka: drvo na drvo se naslanja, a čovjek na čovjeka. I mi muslimani u Bosni i Hercegovini prisiljeni smo, da se među se potpomažemo, nikad svi zajedno nemamo na koga da se oslonimo. Mi smo ostavljeni sami sebi, teško će drugi za nas osjetiti našu bol.
Osnivačka skupština Gajreta je održana 20. veljače 1903. godine u čitaonici, u sarajevskom naselju Bentbaša. Skupštini je prisustvovalo oko 100 ljudi, među kojima i izaslanik vlasti Eduard Koszler. Uz činovnike, učitelje i nekoliko trgovaca, skupštini su prisustvovali i brojni sarajevski vjerski autoriteti, a među njima i reis-ul-ulema Mehmed Teufik Azabagić. mini|desno|Safvet-beg Bašagić, osnivač Gajreta S obzirom na to da Zemaljska vlada nije imala nikakvog učešća u osnivanju Gajreta, ona ga je željela odgoditi za povoljnije vrijeme, jer je sumnjala da ga neće podržati šire bošnjačke mase poznavajući njihov stav o suvremenom školovanju, iako joj je odgovaralo osnivanje takvog društva jer bi odvuklo bošnjačke studente od stipendija Prosvjete i Napretka. Osnivanje nacionalnih kulturno-prosvjetnih društava bilo je u skladu s politikom tadašnje vlasti, jer je time onemogućavana bliža suradnja između naroda u Bosni i Hercegovini. Vlast je isto tako strahovala da bi Gajret mogao postati politički centar okupljanja, a nisu postojali s obzirom na postojanje Prosvjete i Napretka, ni formalni razlozi da se ne dozvoli rad društva. Zbog nemogućnosti javnog protivljenja osnivanju Gajreta, akcija vlade svela se na zakulisne radnje i odane ljude. Ipak, vlast nije imala nikakvog razloga za negodovanje jer su u upravu Gajreta ušli ljudi koji su politički bili daleko od opozicije. Sami članovi Glavnog odbora dali su garanciju vlasti da će društvo ostati u rukama ljudi odanih režimu.
Pokret za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju otvoreno se suprotstavio osnivanju Gajreta zbog nepovjerenja prema svemu što se odvijalo izvan njihove borbe i mimo njihove kontrole. Postojale su i sumnje da formiranje društva režira vlast. Oštre zamjerke upućene su i na 3. član Statuta Gajreta, prema kojem se materijalna pomoć daje samo učenicima srednjih i viših škola u Bosni i Hercegovini i Austro-Ugarskoj, čime su izostavljeni studenti teoloških zavoda, prije svega u Istanbulu i Kairu.
I sam reis-ul-ulema Azabagić, bio je protiv osnivanja Gajreta, ali se našao u delikatnoj situaciji jer su isti stav zastupali i predstavnici pokreta za autonomiju. Osnivanje Gajreta izazvalo je interes i oduševljenje i u krugovima izvan Sarajeva. Njegovo formiranje razriješilo je i dilemu o potrebi prihvatanja suvremenog obrazovanja i znanosti, te predstavlja jedan od značajnijih zaokreta u novijoj povijesti Bošnjaka. S druge strane, osnivanje Gajreta predstavljalo je i samostalno istupanje mlađe generacije inteligencije oslobođeno od režimskog utjecaja, za razliku od ranijih bošnjačkih akcija na kulturnom planu u austro-ugarskom periodu.
Osnivanje Gajreta razriješilo je i dilemu o potrebi prihvatanja suvremenog obrazovanja i znanosti, te predstavlja jedan od značajnijih zaokreta u novijoj povijesti Bošnjaka.
Djelovanje Na kulturno-prosvjetnom planu, djelatnost Gajreta bila je, zbog manjka financijskih sredstava, ograničena na izdavanje stipendija. Izdavačka djelatnost pokrenuta je izdavanjem kalendara. Rad društva bio je ometan nesuglasicama u Glavnom odboru, do kojih je došlo već poslije druge redovne skupštine kada su ga napustili Halid-beg Hrasnica, Fehim ef. Spaho, Mehmed Džemaludidin ef. Čaušević i Avdaga Šahinagić. Sukobi su kulminirali pred održavanje četvrte redovne sjednice skupštine kada je blagajnik Fehim ef. Spaho, uz podršku revizora, stupio u štrajk, što je protumačeno kao pokušaj obaranja vodećih ljudi iz Glavnog odbora, prije svega Safveta-bega Bašagića. Sukob je riješen kompromisom. mini|lijevo|300px|Naslovnica časopisa Gajret iz 1913. godine lijevo|mini|300px|Zgrada sjedišta društva Gajret, danas sjedište BZK Preporod u Sarajevu Usporedo s aktivnostima naprednjaka, iz pokreta za autonomiju razvila se politička stranka MNO. Osim vjerskih, u prvi plan istakla je i gospodarska i politička pitanja. Novim programom MNO je proširila svoju bazu i dobila podršku većine Bošnjaka. Na osnovu proširenog programa, MNO je svoju pažnju usmjerila i ka rješavanju kulturno-prosvjetnih pitanja, nastojeći pridobiti neutralni dio bošnjačkog naroda i inteligencije, te eliminirati utjecaj naprednjaka. Prvi konkretan korak bila je odluka MNO donesena na sastanku u Mostaru, na kojem je usvojen prijedlog Ali-bega Firdusa da se Gajretu pomogne tako što će se preko miletskih odbora propagirati upisivanje novih članova. Ova odluka naišla je na simpatije i širok odziv u svim krugovima. U Gajret se za nekoliko dana upisalo 1.200 novih članova, uključujući dobar dio MNO-a, čime se članstvo udvostručilo. Najveći je odziv bio u Mostaru gdje su se za par dana upisala 163 nova člana.
Potez MNO-a naišao je na simpatije naprednjaka koji su ga protumačili kao poziv na zajednički rad i okupljanje svih bošnjačkih snaga, bez obzira na političke stavove, u rješavanju problema od zajedničkog interesa. Dio naprednjaka, na čelu sa Safvetom- begom Bašagićem, nastojao je sredinom 1907. postići sporazum s MNO, nudeći joj usluge i pomoć u ostvarenju programa; do toga nije došlo zbog sukoba oko Gajreta. mini|desno|Pravilnik Gajreta iz 1911. godine Vođstvo MNO željelo je preuzeti društvo u svoje ruke, te iz njega odstraniti uticaj naprednjaka. Na zaključku donesenom 31. svibnja 1907. u Budimpešti, MNO je zahtijevao od miletskih odbora da upišu što više članova u Gajret, kako bi društvo prešlo u "narodne ruke" radi službe "narodnim željama i intencijama". Ovaj zaključak naišao je na žestoku reakciju Gajreta koji je izdao Otvoreno pismo Slavnom Egzekutivnom odboru muslimanskog naroda. Nakon toga, Safvet-beg Bašagić je u novinama Musavat napadan kao politički protivnik "narodnog pokreta" i aneksionaš, dok su kritike bili pošteđeni ostali članovi Glavnog odbora, posebno Mulabdić i Hodžić, koji su, prema Musavatu, imali punu podršku i povjerenje narodnih predstavnika.
Peta redovna skupština održana je u prostorijama Društvenog doma u Sarajevu 5. lipnja 1907. u napetoj atmosferi. Skupštini je prisustvovalo oko 1.000 članova, od čega preko 300 izvan Sarajeva. U cilju osiguranja većine svojih pristalica na skupštini, MNO je pozvao članove svojih pododbora na savjetovanje koje je održano dan ranije na Ilidži . Ipak, dan ranije sklopljen je sporazum prema kojem su naprednjaci pristali da se povuku iz uprave Gajreta pod uslovom da se na kandidacionu listu novog odbora stave Mulabdić i Hodžić. Skupština je protekla mirno i bez incidenata, uz nastojanje učesnika da se izbjegnu sukobi i optužbe, te da se skupštini da pomirljiv ton.
Prelazak Gajreta u ruke MNO u određenom se smislu pozitivno odrazio na ovo društvo. Povećanje broja članova (4.082 krajem 1907.) stvorilo je svestranije mogućnosti ispunjavanja kulturno-prosvjetnih i humanih ciljeva društva. Međutim, sljedeće godine broj članova pao je na 1.445, iz razloga što je veliki dio novih članova upis smatrao stranačkom obvezom koju je nakon preuzimanja društva smatrao okončanom. Jedan od značajnijih poteza nove uprave Gajreta, bilo je pokretanje časopisa Gajret, a sve radi redovnijeg informiranja o radu društva. Prvi broj, pod uredništvom Edhema Mulabdića, izašao je 15. kolovoza 1907. godine. Iako prvobitno koncipiran da služi u društvene svrhe, list Gajret je dolaskom Osmana Đikića na mjesto glavnog i odgovornog urednika 1909. prerastao u književni časopis, koji je odigrao značajnu ulogu u književnom i prosvjetnom formiranju muslimanske čitalačke publike. Utjecaj MNO na rad društva došao je do izražaja pri imenovanju novih ili smjenjivanju starih povjerenika što je naišlo na otpor naprednjaka. Kako pokušaji izbacivanja naprednjaka iz Gajreta često nisu bili uspješni, u mnogim mjestima postojala su po dva povjerenika. U nastojanju da se poboljša organizacijska struktura i poboljšaju financijske prilike, na šestoj skupštini donesena je odluka o formiranju pododbora.
Zemaljska vlada u Bosni i Hercegovini je pridavala veliki značaj Gajretu. Često je slala iscrpna izvješća Zajedničkom ministarstvu financija. Vlada je, kao i naprednjaci, bila ogorčena sastavom novog Glavnog odbora u kojem su mahom bili zastupljeni srbofili. Neraspoloženju vlade prema Gajretu doprinosili su i nagovještaji, bez stvarne osnove, o spajanju Prosvjete i Gajreta, te namjeri nove uprave o dodjeli stipendija za školovanje u Beogradu. Zemaljska vlada tražila je od Zajedničkog ministarstva financija, da se u novi tekst Statuta uvrsti i odredba o izričitom isključenju politike iz rada društva, što je ministarstvo odbilo.
Od aneksije do Prvog svjetsko rata