Trogir (grčki: Tragurion, latinski: Tragurium, talijanski: Traù) grad je u Hrvatskoj koji administrativno pripada Splitsko-dalmatinskoj županiji.
Grad Trogir osnovali su grčki kolonisti s otoka Visa u III. st. pr. Krista. U srednjoj Europi smatran je najbolje sačuvanim romaničko-gotičkim gradom. Dvorac i kula okruženi zidinama sačinjavaju jezgru Trogira.
Najznačajniji kulturni spomenik je trogirska katedrala, čiji je portal zapadnih vrata izradio majstor Radovan. Povijesna jezgra Trogira smještena je na obali Kaštelanskog zaljeva, na otočiću Trogiru između Čiova i kopna, spojena kamenim mostom s kopnom. Trogir oduševljava posjetitelje kulturno-povijesnim spomenicima i malim ulicama te umjetničkim zbirkama s brojnim remek djelima.
Ulazak u sakralne objekte otkriva neke manje i više poznate detalje iz povijesti. Trogir je jedan od gradova, koje je najbolje posjetiti uz stručno vodstvo turističkog vodiča, van glavne sezone i turističke gužve.
Gradska naselja Trogir se sastoji od 8 naselja (stanje 2006.), to su: Arbanija, Divulje, Drvenik Mali, Drvenik Veliki, Mastrinka, Plano, Trogir i Žedno.
Zemljopisni položaj Grad Trogir nalazi se u srednjoj Dalmaciji 25 km zapadno od Splita, na sjeverozapadnom kraju Kaštelanskog zaljeva. Središte je trogirske mikroregije koja zauzima prostor na površini od 250 km².
mini|lijevo|300px|Stari dio Trogira mostovima je spojen s kopnom (gore) i otokom Čiovom (dolje desno). Područje Grada je podijeljeno na tri dijela: dio na kopnu, dio na otoku Čiovo i otoci Drvenik Veli i Drvenik Mali. Područje na kopnu omeđeno je teritorijem općine Seget na zapadu, gradom Kaštela na sjeveru i istoku te Trogirskim kanalom na jugu, a dio na Čiovu graniči s Trogirskim kanalom na sjeveru, općinom Okrug na jugoistoku i Gradom Splitom na zapadu. Otoci Drvenik Veli i Drvenik Mali se nalaze južno od područja općine Marina i sjeverozapadno od otoka Šolta. Grad ima vrlo povoljan položaj, jer je smješten u neposrednoj blizini najvećeg dalmatinskog središta čime je olakšano korištenje različitih pogodnosti velikog grada: školovanje u srednjim školama i sveučilištu, bolnička zaštita, trgovački centri, veće mogućnosti zapošljavanja. Istodobno, življenje u malom gradu ne zahtijeva javni gradski prijevoz, sve institucije su u neposrednoj blizini, većina građanskih potreba je „nadohvat ruke.“
Na ovom prostoru, sukladno geografskim, geološkim i reljefnim posebnostima razlikuje se područje Trogirskog primorja s otočnim arhipelagom i krško područje Zagore. Primorje što se proteže u dužini od 25 km zračne linije izbrazdano je zaljevima i uvalama te obuhvaća područje Grada Trogira i novoutemeljenih općina Seget, Marina i Okrug.
Geografske koordinate trogirske mikro regije određene su od 16°01´ do 16°19´10˝ istočne geografske dužine i od 43°25´50˝ do 43°38´ sjeverne geografske širine.
Površina naselja Trogir iznosi 7,52 km², a površina Grada 39,20 km². Dijelovi Grada su: Grad, Bilin Dolac, Ciprian, Čiovo, Lokvice, Drid, Kopno, Malo Polje, Pasike, Travarica, Miševac i Vilajica. Naselja u općini su: Arbanija, Divulje, Drvenik Mali, Drvenik Veliki, Mastrinka, Plano, Trogir i Žedno.
Povijest Arheološka istraživanja pokazuju da je čovjek na trogirskom otoku boravio već u dalekoj prapovijesti.
Trogir (Tragurium) kao naselje su tijekom III. st. pr. Kr. utemeljili grčki kolonisti, trgovci s Isse (Visa). Rimski Oppidum isticao se kvalitetnim mramorom. U to doba, život se nije odvijao samo u gradu nego i u polju, u rustikalnim vilama. Nedaleko od grada, oko brda Bijaći u naselju Siculi, u prvoj polovici I. st. car Klaudije naselio je svoje islužene veterane. Tragurium spominje rimski pisac Plinije Stariji u svom enciklopedijskom djelu Naturalis historia naglašavajući kako je ovaj grad poznat po kamenu. I danas se na padinama brda sv. Ilije vadi kvalitetan kamen. Osobito se štuje Silvan, rimsko božanstvo stoke i šume, čiji je kult prihvatilo i domorodačko stanovništvo povezujući ga sa svojim vjerovanjima.
Tijekom kasne antike i u Traguriumu se širi kršćanstvo, nova religija koja je uhvatila čvrsto korijenje u obližnjoj provincijskoj metropoli Saloni.
Od X. stoljeća Trogir osjeća pritisak Venecije s mora. Godine 998., za vrijeme mletačke vojne na istočnu jadransku obalu, Trogirani prisežu odanost duždu Petru Orseolu.
U Trogiru je 1271. otvorena prva ljekarna u Europi. Nalazila se u sklopu kuća u blizini katedrale i gradske lože. Izvorni dokument koji to potvrđuje je u privatnoj zbirci, a kopija u trogirskom muzeju.
Stari dio grada Trogira uvršten je na UNESCO-ov popis Spomenika svjetske kulturne baštine.
Uprava i politika Gradska uprava smještena je u zgradi Kneževa dvora i »Mosorova doma«. Gradom upravljaju gradonačelnik i Gradsko vijeće od petnaestero vijećnika, s četverogodišnjim mandatom, izabrani na mjesnim izborima.
Grad je podijeljen na osam mjesnih odbora. To su, abecedno, Arbanija, Čiovo, Drvenik Mali, Drvenik Veliki, Grad, Plano, Travarica i Žedno.Mjesni odbori Službene stranice Grada Trogira. Pristupljeno 11. travnja 2022.
Gospodarstvo Gospodarska struktura stanovništva: ukupno aktivno 4150 stanovnika. Primarni sektor 3,6 %, sekundarne djelatnosti 29,8 % i tercijarne djelatnosti 66,6 %.
U Trogiru je do kraja Drugoga svjetskoga rata temeljna djelatnost bila poljoprivreda, koja se odvijala na ravničarskim plodnim površinama na istoku u Kaštelanskom polju i na zapadu u Segetskom polju. Najviše su se uzgajale kulture poput pšenice i kukuruza, vinove loze te raznovrsne povrtlarske kulture i duhan. Sredinom 60-tih godina 20. stoljeća zbog bolje prometne povezanosti započinju se koristiti blagodati plodne zemlje i mediteranske klime, te se napušta uzgoj žitarica i prelazi na intenzivan uzgoj povrtlarskih kultura poput salate, kupusa, rajčice, paprike, blitve i ostalih kultura koje su se mogle u svježem stanju dopremiti na tržište kontinentalnog dijela tadašnje države.
U području Resnika poljoprivredna zadruga je velike površine stavila pod staklenike, gdje vrši intenzivni uzgoj povrtlarskih kultura. Uzgoj u staklenicima-plastenicima masovno primjenjuju i samostalni poljoprivrednici. Od voćarskih kultura prevladavala je breskva. Sedamdesetih godina 20. stoljeća dolazi do masovnog uzgoja agruma, prvenstveno mandarina, koje postupno potiskuju uzgoj bresaka, jer zahtijevaju manju upotrebu kemikalija, otpornije su na bolesti, duže se zadržavaju u svježem stanju, a cijena je povoljnija. Uz mandarinu uzgaja se još i sorta trešnja.
U krškim dijelovima, prvenstveno na otoku Čiovu i obroncima Vilaje, Kozjaka i Vlaške stoljećima su se uzgajale masline, smokve, rogač i druge voćarske kulture. Ipak, prevladavalo je stočarstvo, uzgoj stoke sitnog zuba, tj. ovaca i koza. Tradicionalno je bilo skupljanje i prerada ljekovitog bilja. Desetljećima je tu djelatnost obavljala tvrtka „Biljana“ koju je nešto prije procesa privatizacije, preuzela farmaceutska tvrtka PLIVA. Skupljanje i prerada bilja su u potpunosti zamrli krajem 90-ih godina, zbog uvoza jeftinog ljekovitog bilja s Dalekog Istoka.
Razvojem industrije i pojavom turizma prestaje se uzgajati stoka i ta je djelatnost u potpunosti zamrla. Danas, razvojem ekološke svijesti i uz državne poticaje, ponovo oživljava uzgoj masline koja je godinama bila neopravdano zanemarivana. Godine 2004., na poticaj države, tvrtka SMS d. o. o. je dobila u zakup 150 ha brdskog područja iznad Kaštelanskog polja, drobilicama je usitnila kamen, postavila suvremene sustave za navodnjavanje te posadila 100 ha masline i 50 ha smokava.
Osim poljoprivrede, i u prošlosti i danas posebno je važno ribarstvo. Povoljan geografski položaj, blizina mnoštva otoka, otočića, hridi, te ušća rijeka Pantana i Jadra uz nekolicinu potoka u Kaštelanskom zaljevu doprinijelo je raznolikosti ribljih vrsta koje su pronašle staništena ovom području. Zbog relativno malih udaljenosti između lovišta i potencijalnih kupaca, ribarenje je bilo moguće obavljati jednostavnijim alatima i manjim plovilima (čamcima i manjim kočaricama) što je rezultiralo velikim brojem ribara. Zbog relativno malog ribolovnog prostora i niske cijene plave ribe nikada se nije uspjela razviti industrija prerade ribe. Bijela riba je uvijek bila puno unosnija i traženija, pa i danas dominiraju ribarice i alati za ulov bijele ribe. Zbog razvoja industrije, turizma kao i intenzivnog naseljavanja ulovi su se drastično smanjili.
Od kraja 80-ih godina razvija se nova grana ribarstva, intenzivni uzgoj ribljih vrsta u kavezima. U zapadnom dijelu Trogirske mikroregije u području Vranjice uzgajaju se brancini, orade i eksperimentalno školjke – dagnje. U jugozapadnom dijelu, na području Velog Drvenika, postavljeni su kavezi za uzgoj tune. Intenzivni uzgoj ribe ekološki je upitan ne samo zbog posljedica koje uzrokuje velika količina ribljeg izmeta na jednom mjestu, nego i zbog ostataka nepojedene hrane koja uzrokuje razvoj mnoštva mikroorganizama i algi. Ova nova grana poljoprivrednog ribarstva financijski je vrlo isplativa, prije svega zbog izvoza u Japan.
Sekundarne djelatnosti mini|desno|400px|Brodogradilište Brodogradnja i brodoremont su jedno od najstarijih i najrazvijenijih industrijskih grana u Trogiru, temeljene na 2 tisućljeća staroj tradiciji. Nakon Drugog svjetskog rata započinje ubrzani razvoj industrije. Iz starog, predratnog „škvera“ u kojem su se izrađivali i popravljali drveni brodovi, nastaje moderno brodogradilište koje zauzima prostrani kompleks šireći se na cijeli rt Cubrijan (nazvan po kapelici sv. Ciprijana – zaštitnika od kuge, koja se nalazi na rtu u sklopu brodogradilišta), te se prostire na približno 155.000 m².
Brodogradilište postaje temeljni ekonomski oslonac svake druge obitelji trogirskog kraja i zapošljava gotovo 5000 stalnih radnika i brojne kooperante. Ugovori s azijskim i skandinavskim državama omogućavaju brzi rast brodogradilišta. U neposrednoj je blizini gradske jezgre čime je lako prometno dostupan brojnim zaposlenicima iz samog grada, ali i okolice, naselja od Primoštena na zapadu do Kaštela i Splita na istoku kao i sva naselja trogirske mikroregije.
Brodogradilište napreduje sve do devedesetih godina 20. stoljeća. Raspad bivše države i Domovinski rat otežavaju nabavu i dotok osnovnih sirovina i materijala potrebnih za izradu i popravak brodova te brodogradilište više ne može ugovoriti poslove koji bi svojim opsegom osigurali egzistenciju tolikog broja zaposlenika. Postojeće tehnologije proizvodnih procesa zastarijevaju, cijena rada je u svjetlu globalizacije previsoka i brodogradilište se svodi na 1280 zaposlenika.
Danas je brodogradilište u mogućnosti prihvatiti izgradnju najsofisticiranijih plovila na dva navoza: veći širine 47 m i dužine 200 m i manji širine 20 m i dužine 160 m. Navozi za brodove mogu prihvatiti brodove do 60.000 tona. Proizvodni program uključuje tankere, plovne dokove, teretne brodove, putničke brodove, trajekte, opskrbna plovila, tegljače, spasilačka plovila itd. U sklopu brodogradilišta je i remontno brodogradilište koje raspolaže jednim plovnim dokom od 10.000 tona, s mogućnošću izvršenja svih vrsta popravaka uključujući konverzije. Iako u znatnom smanjenom opsegu u odnosu na razdoblje prije 1990. godine, Brodotrogir d.d. je jedno od pet najvećih hrvatskih brodogradilišta, dok je brodoremont koji se nalazi u sklopu brodogradilišta još od 19. stoljeća s 80.000 m², drugi po veličini u RH.
Osim brodogradnje do devedesetih radila su i tri manja kamenoloma od kojih radi još jedan. U procesu je i dobivanje koncesija za nova iskopna mjesta na sedam lokacija. Raste broj malih građevinskih tvrtki (proizvodnja betonskih blokova, metalnih konstrukcija), otvaraju se mali obrti (stolarija, bravarija i sl.).
Tercijarne djelatnosti Turizam desno|mini|Detalj iz središta grada