The Final Cut dvanaesti je studijski album britanskog progresivnog rock sastava Pink Floyd. Album je 21. ožujka 1983. u Ujedinjenom Kraljevstvu objavila diskografska kuća Harvest Records, a 2. travnja u SAD-u Columbia Records. Ovo je posljednji studijski album grupe na kojem se pojavio njen osnivač i basist Roger Waters, kao i njen jedini album na kojem je samo on zaslužan za sve tekstove i glazbu pjesama. Također je i jedini album Pink Floyda na kojem se ne pojavljuje klavijaturist Richard Wright. Waters je izvorno želio da The Final Cut bude album filmske glazbe za film Pink Floyd – The Wall iz 1982. godine. Kad je započeo Falklandski rat, iznova ga je skladao i napisao kao konceptualni album, istražujući ono što je smatrao izdajom njegova oca koji je poginuo kao vojnik u Drugom svjetskom ratu. Waters je glavni pjevač na većini pjesama; David Gilmour, gitarist skupine, pjeva samo na jednoj pjesmi, "Not Now John". Omot albuma, koji je također dizajnirao Waters, prikazuje ratnu tematiku albuma.
Pozadina The Final Cut izvorno je trebao biti album filmske glazbe za film Pink Floyd – The Wall iz 1982. godine. Pod svojim radnim nazivom Spare Bricks sadržavao bi novu glazbu ili pjesme ponovno snimljene za film, poimence skladbe "When the Tigers Broke Free" i "Bring the Boys Back Home". Basist, pjevač i glavni pisac pjesama, Roger Waters, također je planirao snimiti i manju količinu novog materijala za album, dodatno proširujući priču The Walla.
Budući da je u međuvremenu započeo Falklandski rat, Waters je promijenio planove i skladao novi materijal. Smatrao je kako je odgovor britanske premijerke Margaret Thatcher na argentinsku invaziju otoka bio jingoističan i nepotreban te je novi album—privremeno nazvan Requiem for a Post-War Dream—posvetio svojemu ocu, Ericu Fletcheru Watersu. Eric Waters, koji je bio drugi poručnik osme pukovnije Royal Fusiliersa, izgubio je život tijekom Drugog svjetskog rata u Apriliji u Italiji 18. veljače 1944. godine.; za Erica Watersa u Commonwealthovoj komisiji za ratne grobove vidi: Gilmour nije bio impresioniran Watersovim očiglednim politiziranjem i novi je kreativni smjer stvorio nesuglasice između dvojice glazbenika. Nekoliko glazbenih skladbi koje su bile uzete u obzir za The Wall, ali se na njemu nisu pojavile, uključujući "Your Possible Pasts", "One of the Few", "The Final Cut" i "The Hero's Return", izvorno su bile stavljene na stranu kako bi se mogle iskoristiti za Spare Bricks; premda je Pink Floyd u prošlosti često reciklirao stariji materijal u svojem glazbenom radu, Gilmour je smatrao da pjesme nisu dovoljno dobre za novi album. Želio je skladati novi materijal, ali je Waters ostajao sumnjičav jer je Gilmour u zadnje vrijeme jako malo doprinio repertoaru sastava.
Waters je izjavio:
Gilmour je rekao:
Radni je naziv albuma bio promijenjen u The Final Cut ("Konačni rez"), ime koje aludira na dramu Julije Cezar Williama Shakespearea: "This was the most unkindest cut of all" ("Ovo bje najneprijatniji rez od svih".) "When the Tigers Broke Free" bio je objavljen kao singl 26. srpnja 1982. godine s ponovno snimljenom inačicom pjesme "Bring the Boys Back Home" na B strani. Na singlu je pisalo "Preuzeto s albuma The Final Cut", ali se skladba nije našla na tom albumu do reizdanja albuma na CD-u 2004. godine.
Koncept i priča thumb|desno|alt=Grupa naoružanih vojnika u maskirnim uniformama s crvenim beretkama stražare nad neprijateljskim vojnicima, koji stoje ispred velike drvene, žute zgrade. Cesta je mokra, a nebo plavo.|Britanska padobranska jedinica stražari nad argentinskim ratnim zarobljenicima tijekom rata na Falklandskim otocima. Watersova frustriranost događajima tijekom Falklandskog rata prisutna je na albumu. The Final Cut antiratni je konceptualni album čiji tekstovi pjesama istražuju ono što Waters smatra izdajom palih britanskih pripadnika oružanih snaga—čijih je njegov otac bio član—koji su tijekom Drugog svjetskog rata dali svoje živote u duhu poslijeratnog sna. Taj poslijeratni san bio je da će njihova pobjeda stvoriti mirniji svijet čiji vođe neće više biti toliko željni razriješiti sporove tako da pribjegavaju ratu. Tekstovi pjesama na albumu kritiziraju Thatcher, čije je političke odluke Waters smatrao primjerom te izdaje. Duž albuma spominje ju se kao "Maggie".
Uvodna pjesma, "The Post War Dream", započinje snimkom obavijesti da će zamjena za Atlantic Conveyor, brod koji je bio izgubljen tijekom falklandske kampanje, biti izgrađen u Japanu. Watersov tekst odnosi se na njegova mrtva oca, poraz Velike Britanije od Japana u brodogradnji i Margaret Thatcher, sve dok ne počne "Your Possible Pasts", jedna od ponovno napisanih pjesama koje su izvorno bile odbačene tijekom snimanja The Walla. U "One of the Few", također odbačenoj pjesmi, učitelj s The Walla pojavljuje se kao glavni lik, predstavljen kao ratni heroj koji se vratio civilnom životu. Nije u stanju ispričati svoja iskustva svojoj supruzi i u "The Hero's Returnu" ga muči gubitak jednog pripadnika njegove zračne posade. "The Gunner's Dream" raspravlja o poslijeratnom snu, svijetu bez tiranije i straha od terorizma (aludirajući na bombaški napad u Hyde Parku) nakon kojeg slijedi "Paranoid Eyes", u kojem učitelj postaje alkoholičar.
Druga polovica albuma bavi se raznim problemima vezanim uz rat. Dok je "Southampton Dock" jadikovka za ratne heroje povrtanike i ostale vojnike koji odlaze u vrlo vjerojatnu smrt, "Not Now John" govori o društvu koje je nesvjesno političkih i ekonomskih problema. "Get Your Filthy Hands Off My Desert" bavi se Watersovim osjećajima o ratu i invaziji, a "The Fletcher Memorial Home" (naziv aludira na Watersova oca) prikazuje fantastičnu primjenu "konačnog rješenja" na skupini političkih poglavara, uključujući Leonida Brežnjeva, Menahema Begina i Margaret Thatcher. Naslovna pjesma govori o posljedicama čovjekove izoliranosti i suzbijanja seksualnosti dok promišlja o samoubojstvu i s mukom se pokušava ponovno povezati sa svijetom oko sebe. Album završava s "Two Suns in the Sunset", pjesmom koja prikazuje nuklearni holokaust; konačni rezultat svijeta opsjednutog ratom i kontrolom.
Snimanje Američki skladatelj Michael Kamen, koji je doprinio albumu The Wall, rukovodio je orkestralnim aranžmanima. Također je i mijenjao odsutnog klavijaturista Richarda Wrighta, bio koproducent albuma i posrednik između Watersa i Gilmoura. James Guthrie bio je studijski inženjer zvuka i koproducent, a Masonovo je bubnjanje dopunio Ray Cooper. Budući da Mason nije bio u stanju izvesti složene taktove na "Two Suns in the Sunset", na pjesmi ga je zamijenio Andy Newmark. Upravo je Mason predložio da ponavljajuće reprize fraze "Maggie, what have we done" ("Maggie, što smo to učinili") budu instrumentalne, a ne pjevane. Raphael Ravenscroft svirao je saksofon kao gostujući glazbenik. Snimanje se odvijalo tijekom druge polovice 1982. godine u osam studija među kojima su Gilmourov kućni studio u Hookend Manoru i Watersov Billiard Room Studio u East Sheenu. Ostali studiji bili su Mayfair Studios, Olympic Studios, Abbey Road Studios, Eel Pie Studios, Audio International i RAK Studios.
Tenzije su ubrzo počele rasti i, iako su Waters i Gilmour u početku radili zajedno, igrajući videoigru Donkey Kong u svoje slobodno vrijeme, na koncu su odlučili raditi odvojeno. Tonski snimatelj Andy Jackson radio je s Watersom na vokalima, a Guthrie s Gilmourom na gitari. Povremeno bi se sastajali kako bi raspravili o dovršenom materijalu i, iako ova metoda sama po sebi nije bila neuobičajena, Gilmour je postajao napet, ponekad jedva ostajući pribran. Kamen je također bio pod stresom; Waters nikad nije bio samouvjeren pjevač i jednom je prilikom, nakon višekratnih studijskih snimljenih sekvenci, Waters primijetio kako Kamen nešto piše u blok. Izgubivši živce, Waters je zahtijevao da mu Kamen kaže što zapisuje, otkrivši da je pijanist više puta zapisivao rečenicu "I Must Not Fuck Sheep" ("Ne smijem ševiti ovce").
Poput prethodnih albuma Pink Floyda, The Final Cut koristio se zvučnim efektima uzimajući u obzir napretke i inovacije u snimateljskoj tehnologiji. Masonovi doprinosi sveli su se gotovo samo na snimanje zvučnih efekata za eksperimentalni holofonski sustav, tehniku obrade zvuka koja snimkama daje trodimenzionalni efekt (The Final Cut je drugi album uopće koji se koristio ovom tehnikom). Tehnika se koristi na pjesmi "Get Your Filthy Hands Off My Desert" kako bi zvuk eksplozije mogao okružiti slušatelja. Prisutni su i zvučni efekti s ranijih albuma Floyda; ponovno se koristi zvuk vjetra s albuma Meddle, kao i dijelovi The Dark Side of the Moona, Wish You Were Herea, Animalsa i The Walla.
Nakon mjeseci loših odnosa i poslije konačne svađe, Gilmourovo je ime bilo maknuto s popisa producenata na omotu albuma, ali mu je honorar za produkciju ipak bio isplaćen. Waters je kasnije priznao da je i on bio pod velikim pritiskom i da je već na početku snimanja The Final Cuta vjerovao da više nikad neće snimati s Gilmourom i Masonom. Waters je jednom prilikom zaprijetio da će objaviti album kao svoje samostalno izdanje, ali je Pink Floyd bio pod ugovorom s diskografskom kućom EMI i takav potez ne bi se mogao ostvariti. Mason se držao po strani, baveći se svojim bračnim problemima.
Roger Waters prisjetio se stvaranja albuma u intervjuu u lipnju 1987.:
Pakiranje desno|thumb|alt=Polje ljubičastog cvijeća pod plavim nebom, s tucetima makova u prednjem planu. Kuća i drveće vidljivi su iza polja, a još dalje u daljini vide se zelena polja, crkveni toranj i brežuljci.|Makovi se često pojavljuju na omotu albuma. Storm Thorgerson, osnivač Hipgnosisa (grupe koja je dizajnirala većinu prethodnih omota albuma Pink Floyda), nije sudjelovao u dizajnu naslovnice. Umjesto toga, Waters je osobno izradio naslovnicu, koristeći se fotografijama koje je snimio njegov šogor Willie Christie. Naslovnica prikazuje cvijet maka i četiri vojna odličja iz Drugog svjetskog rata postavljene na crnoj tkanini jakne ili sakoa na kojem se nose. Slijeva nadesno su Zvijezda 1939–45, Afrička zvijezda, Medalja obrane i Distinguished Flying Cross.
Mak se često pojavljuje u dizajnu albuma. Unutarnji padajući omot sadrži tri fotografije; prva prikazuje scenu na otvorenom na kojoj ispružena ruka drži tri maka, a u daljini se nalazi ratnik koji je kameri okrenut leđima. Druge dvije fotografije prikazuju zaposlenog zavarivača čija je maska ukrašena motivom japanske zastave Izlazećeg Sunca i nuklearnu eksploziju, jasno aludirajući na pjesmu "Two Suns in the Sunset". Tekstovi pjesama napisani su na padajućem omotu. Prva strana vinilne ploče sadrži sliku polja maka, a druga strana sliku ratnika koji, s nožem u leđima, leži licem dolje u polju maka te se pored njega nalazi pas. Stražnji omot prikazuje fotografiju ratnika koji stoji uspravno i drži rolu filma, a u leđa mu je zabijen nož (rola filma i nož možda aludiraju na Watersov buran odnos s redateljem filma The Wall, Alanom Parkerom).
Popis pjesama
Objava i recenzije The Final Cut bio je objavljen 21. ožujka 1983. u Ujedinjenom Kraljevstvu i 2. travnja u SAD-u. Popeo se na prvo mjesto ljestvica u Ujedinjenom Kraljevstvu, nešto u čemu ni The Dark Side of the Moon ni The Wall nisu uspjeli. Bio je manje uspješan u SAD-u, našavši se na šestom mjestu Billboardove ljestvice albuma. Objavljen kao singl, "Not Now John" našao se na ljestvici Top 30 singlova u Ujedinjemom Kraljevstvu, a njegov je refren "Fuck all that" ("Jebeš sve to") bio cenzuriran u "Stuff all that" ("Fućkaš to sve").