thumb|300px|Grčko trojstvo i rasprostranjenost tri kraljevstva Zemlje: Zeusa Boga (Nebo), Posejdona (mora i oceana) i Hada (podzemlje). Theos (manji bogovi) su djeca ovog trojstva. thumb|Monsiau: Olimpski bogovi
Grčka mitologija sastoji se od mitova o bogovima i herojima, a korijen joj je u vjerovanju starih Grka. Grčki bogovi izgledali su kao ljudi, imali vrline i mane kao ljudi, razlikovali su se po tome što su bili besmrtni, više-manje neranjivi te sposobni postati nevidljivi i putovati brzinom svjetlosti, a živjeli su na Olimpu. Ova izvješća su prvobitno širena usmenom pjesničkom tradicijom; danas grčki mitovi su poznati prije svega iz starogrčke književnosti.
Izvori thumb|Gustave Moreau: Heziod i Muza
Osim navedenih pisaca, izvor su bila i djela drugih tragičara, pjesnika, filozofa i pisaca.
Homer: Ilijada i Odiseja Osim dvaju najpoznatijih antičkih epova, postojali su i drugi epski ciklusi i manji epovi iz kojih se može doznati više o grčkoj mitologiji. Osim epova, u to ulaze i pjesme te druge lirske vrste poput Homerskih himni. U Ilijadi Homer govori o Trojanskome ratu i brojnim grčkim junacima, ali i o olimpskim bogovima. U Odiseji je težište na junaku Odiseju, ali se pojavljuju i bogovi, ali još više razna mitološka bića koja su dodatan začin u grčkoj mitologiji. Homerske himne spjevane su u čast zasebnim božanstvima te iz njih doznajemo više o pojedinim atributima i događajima iz života pojedinih slavljenih bogova.
Heziod: Teogonija te Poslovi i dani Heziodova je Teogonija, zajedno s dijelom Poslova i dana doista kronološki pregled od postanka svemira do piščeva vremena. Pisac opisuje stvaranje svemira, prvih primordijalnih božanstava, njihova rodoslovlja, ljubavi i sukobe. Njegova su djela vrijedan spomenik i izvor za proučavanje grčke mitologije.
thumb|left|Vergilijev rukopis
Sofoklo, Eshil i Euripid te Aristofan Djela triju najpoznatijih antičkih tragičara donose razne inačice mitova te su također vrijedan izvor, kako sačuvana djela, tako i fragmenti. Njima uz bok stoji i komediograf Aristofan koji donosi neke događaje, ali su za proučavanje grčke mitologije tragedije ipak važnije.
Ovidije: Metamorfoze, Vergilije: Eneida Rimski pisac Ovidije u svojim Metamorfozama donosi brojne crtice iz grčke mitologije te u tom djelu obuhvaća sve bitno za nju. Bogovi imaju rimska imena, ali mitologija je grčka. Isto vrijedi i za Eneidu koja donosi brojne crtice iz grčke mitologije, tako da junak Eneja postaje i rimskim nacionalnim junakom, bez obzira na to što je Grk.
Komparativna mitologija
Godine 1871. Edward Burnett Tylor objavio je svoje djelo Primitivna kultura u kojoj se koristio metodom komparacije te pokušao objasniti porijeklo i evoluciju religije. Max Müller učinio je to isto na području mitova te se stoga smatra osnivačem komparativne mitologije svojim istoimenim djelom. Mitom su se bavili i psiholozi poput Sigmunda Freuda i Carla Gustava Junga. Károly Kerényi piše da je mitologija, odnosno – mitologem – priča koja je dobro poznata i ispričana o bogovima i junacima, ali već ju je postalo nemoguće nanovo oblikovati i mijenjati. Poslije se i Kerény priklonio nekim Jungovim zaključcima.
thumb|left|Max Müller etimološki je povezao imena grčkih božanstava s ostalim indoeuropskim bogovima.
Postoje brojne teorije o izvornom porijeklu mitova, a s time i same grčke mitologije. Prema skripturalnoj teoriji, sve su mitološke legende izvedene iz različitih pričanja religijskih tekstova. Prema povijesnoj teoriji, sve su osobe u mitologiji nekoć bile ljudska bića, a legende i fantastična obilježja dodaci su kasnijeg vremena. Primjerice, priča o Eolu izvedena je iz priče o vladaru na nekom otoku u Tirenskome moru. Alegorijska teorija govori da su svi mitovi simbolički i da je svaka priča zapravo alegorija. Fizikalna teorija govori da su elementi – zrak, vatra, voda i zemlja – bili predmet vjerskog štovanja i obožavanja, a božanstva su rođena kao personifikacija tih elemenata.
Max Müller povezivao je većinu europskih mitologija s arijskom mitologijom koju je smatrao izvornom. Godine 1891. rekao je da je najvažnije otkriće 19. stoljeća ova jednostavna jednakost: sanskrtski Dyauš pítā = grčki Zeus = rimski Jupiter = staronordijski Tyr. Podršku toj teoriji daje i etimologija, posebice indoeuropeistika. Naime, Zeusovo grčko ime povezano je s ie. korijenom *dey- = svijetliti, odnosno *dyēws = danje nebo. U nominativu je njegov oblik Ζεύς πατερ, a u genitivu se Zeús mijenja u Διός. To možemo povezati s glavnim bogom Indoeuropljana – *dyēws ph2tēr = božanski otac. Usp. u sanskrtu dyauš pítā. Iz istog korijena dolazi i lat. ime Zeusova pandana u rimskoj mitologiji, Jupitera: Iupiter, Iovis < stlat. Diovis, od genitiva u ie. – *dyeu-ph2tēr. Na rimsku je mitologiju mnogo utjecala grčka i etruščanska mitologija.
U arheologiji i mitografiji došlo je do novih otkrića. Grci su bili inspirirani nekim civilizacijama u Maloj Aziji i na Bliskom Istoku. Primjerice, Adonis je pandan bliskoistočnog "umirućeg boga", a Afroditin je pandan anatolijske Kibele.
Kozmogonija
Teogoniju ili postanak bogova opisivali su mnogi izvori, a najpoznatije je Heziodovo djelo Teogonija.
Primordijali
thumb|Eros, 5. stoljeće pr. Kr.
Kaos je početno ništavilo i praznina koja je ispunjavala svemir prije postanka bogova. Iz njega su nastali prvi bogovi: Ereb – vječna tama, nastaje iz Kaosa. Nikta – tamna noć (prema drugim izvorima nastala je iz spajanja Kaosa s Erebom). Eter – vječno svjetlo (prema drugim izvorima čisti zrak gornjeg neba koji dišu bogovi). Hemera – svijetli dan; kći Ereba i Nikte. Eros – spajatelj, prema Heziodu on je prvi koji je nastao jer je morala postajati moć, snaga koja će garantirati spajanje svemira. Bog odgovoran za požudu, ljubav i seks, također je štovan kao očinsko božanstvo. Jedan od koncepata Erosa u grčkoj misli jest taj da je Eros prastaro božanstvo koje utjelovljuje ne samo snagu erotske ljubavi nego također i kreativni poriv uvijek stvarajuće prirode, prvorođeno svjetlo koje je došlo u postojanje i uređenje svih stvari u svemiru. U eluzijanskim misterijama slavljen je kao Protagonus – prvorođeni. Geja – Zemlja, nastala iz Kaosa. Geja je po nekim tumačenjima Majka (božica). Zemlje – kasniji oblik praindoeuropske Velike Majke koja potječe iz razdoblja neolitika. Tartar – istodobno i božanstvo i mjesto u podzemlju (još dublje od Hada). U drevnim orfičkim misterijama Tartar je također i neograničena prvopostojeća "stvar" iz koje nastaju svjetlost i svemir. Uran – zvjezdano nebo, rođen od Geje bez začeća. Pont – more.
Prema orfičkim misterijama iz Kaosa prvo proizlazi Nikta.
Titani
thumb|350px|Giorgio Vasari: Kastriranje Urana
Titani su loza Urana i Geje. Titani – prvorođeni, prva božanstva nastala parenjem, bogovi s Olimpa nastaju parenjem Titana. Prvi naraštaj:
Feba – Kejova supruga, božica Mjeseca. Hiperion – bog svjetla i sunca, stvara sa suprugom Tejom boga Sunca Helija, boginju Mjeseca Selenu, boginju zore Eju. Kej – nakon poraza protiv olimpskih bogova bačen je u Giros. Krej – Euribijin suprug. Kron – Zeusov otac, Rejin suprug, postaje vladar svijeta nakon oca Urana. Mnemozina – majka devet Muza. Japet – suprug nimfe Klimene, nakon poraza protiv olimpskih bogova bačen je u Tartar. Okean – gospodar mora, najjači Titan, stvorio je sa svojom sestrom i suprugom Tetijom, bogove rijeka, mora i nimfe. Reja – Hestijina, Demetrina, Herina, Hadova, Posejdonova i Zeusova majka, vlada sa suprugom Kronom. Teja – Hiperionova supruga, tražila je za svoju djecu dio vladavine Titana, nakon toga su ubijeni Hiperion i Helije, a Selena je počinila samoubojstvo. Temida – boginja pravednosti i reda, druga Zeusova supruga (nakon Metide), poznaje budućnost i omogućila je Deukalijonu i Piri da prežive veliku poplavu da bi mogli ponovno nastaniti zemlju. Tetija – boginja mora, Okeanova supruga, kao Herina dadilja proklela je zvijezde da vječno šeću po nebu.
Teogonija
Unutar grčke mitologije vidljiva su dva načina za dolazak u život: dijeljenje (Geja, Nikta) parenje (Hiperion, Zeus)
Prvotna božanstva nastaju dijeljenjem od Kaosa, no poslije Geje gotovo sva božanstva koja su nastala dijeljenjem imaju negativan predznak (smrt, prijevara, itd...) i u većini slučajeva potječu od Nikte (tamne noći). Također božanstva nastala dijeljenjem gotovo nikada se ne udružuju s božanstvima nastalim parenjem.
Primjećuje se model reprodukcije, iz djelovanja dvaju bića, muškog i ženskog, u božanskom, a i u ljudskom društvu. Prvi odgovor mita na pitanje: Koji je uzrok ovome? postaje: Ovo je njegov otac i ovo je njegova majka.
Nakon Kaosa pojavljuje se Geja, vječna osnova bogova s Olimpa. Dijeljenjem ona stvara Urana (zvjezdano nebo), svog sina i muža, njoj jednakog da je prekriva, te Ponta (dubine mora i planinske vrhunce).
Parenjem s Uranom nastaju Okean (svjetski ocean) i Krije, te navedeni prvi naraštaj Titana, a s njima i posljednji, najmoćniji i najstrašniji Titan, Kron.
Njezini kasniji potomci s Uranom divovski su jednooki Kiklopi, graditelji zidova. Poslije dobivaju pojedinačna imena: Bront – grmljavina. Sterop – grom. Arger (sjajni) – snaga i moć svih zanata.
Tri strašna sina Geje i Urana, storuki i pedesetoglavi Hekatonhiri: Kot Briorej Gige.
Olimpski bogovi
thumb|Giovanni Battista Tiepolo: Olimp, 18. stoljeće
Zeus je s bogovima živio na Olimpu, bio je otac mnogih bogova i heroja. Iz veza bogova sa smrtnicima rođeni su polubogovi i heroji. Grčki bogovi imali su sve ljudske mane i vrline: oni vole, mrze, griješe u izvanbračnim vezama, opijaju se medovinom. Na njih kao i na ljude djeluju Mojre (Srde).
Zeus – otac mnogih bogova i junaka, gospodar neba i zemlje, bog groma, munje i oluje. Afrodita – božica je ljubavi, ljepote, požude i spolnosti. Apolon, Feb – bog je medicine, proroštva, streličarstva, glazbe, sunca i kolonizacije te muške ljepote. Ares – bog rata i bojne vreve; simbol hrabrosti, silovitosti i junačke snage. Artemida – božica je Mjeseca, zvijeri i lova, zaštitnica djevojaka, božica svadbe i poroda. Atena – božica je civilizacije, mudrosti, snage, pravednog rata, tkanja, metalurgije i obrta. Demetra – božica zemlje, ratarstva, plodnosti, a u prvom redu žita. Dioniz – bog plodnosti zemlje, bog vegetacije, vina, žena. Had – bog podzemnog svijeta. Heba – božica mladosti; vrčonoša bogovima na Olimpu. Hefest – bog kovač, zaštitnik obrtnika, kipara, metalurga i vatre. Helije – bog Sunca. Hera – vrhovna je starogrčka božica, Zeusova žena i sestra; božica braka. Hermes – glasnik bogova, zaštitnik putnika i lopova, pastira, pjesnika, atletičara i trgovaca. Perzefona – Demetrina kći, Hadova žena, božica podzemnog svijeta. Posejdon – bog mora, vode, vladar potresa.
Ostala božanstva
thumb|Jean Auguste Dominique Ingres: Zeus i Tetida, 1811. thumb|Virgils Solis: Vijeće bogova, ilustracija Ovidijevih Metamorfoza
Kron – otac olimpskih bogova, bog žetve. Adonis – bog žita, smrti i ponovnog rođenja. Asklepije – bog liječništva. Eol – bog vjetra. Eros – bog ljubavi. Erinije – boginje osvete i prokletstva. Heraklo – sin Zeusa i kraljice Alkmene, polubog i junak. Hestija – božica je srca, ognjišta i doma. Leta – božica ratara i stočara. Mojre – božice životne sudbine. Morfej – bog sna.
Muze – Zeusove i Mnemozinine kćeri, pokroviteljice znanosti i umjetnosti: Euterpa – zaštitnica glazbe i lirske poezije Erato – zaštitnica ljubavnog i himničkog pjesništva Kaliopa – zaštitnica epske poezije i govorništva Klio – zaštitnica povijesti i junačkog pjesništva Melpomena – zaštitnica tragedije Polihimnija – zaštitnica svete pjesme i himni, a također i agrikulture i pantomime Talija – zaštitnica komedije i bukolike (pastirska poezija) Terpsihora – zaštitnica korske lirike i plesa Uranija – zaštitnica astronomije.
Nimfe – snage prirode utjelovljene u polubožanskim mladim ženama. Pan – bog šuma, njiva, zaštitnik stada i pastira. Tanatos – bog smrti. Zefir – bog zapadnog vjetra.