Talijanska umjetnost je umjetnička produkcija na području današnje Italije i Talijana od prapovijesti do danas. Italija je bila središte i izvorište mnogih umjetničkih pravaca europske umjetnosti, kao što su starorimska umjetnost, renesansa i barok, te u 20. stoljeću i futurizam.
Prapovijesna umjetnost
mini|200px|lijevo|Neolitički crteži doline Val Camonica (Brescia) imaju najstariji prikaz pluga na svijetu. U Italiji postoje brojni arheološki lokaliteti, ali se u prapovijesnu umjetnost mogu svrstati tek crteži doline Val Camonica s oko 300,000 petroglifa koje su nacrtali pripadnici plemena Camuni na stotinama stijena, a datiraju od mlađeg paleolitika (oko 6000. pr. Kr.) pa sve do 19. stoljeća.Archeocamuni, 13. siječnja 2009. Iz ovog razdoblja su i paleolitičke Venere iz nalazišta Balzi Rossi u Liguriji. Umjetnost najranije faze neolitika je takozvana Impresso-keramika s jednostavnim, grubim ornamentima. Kasniji neolitik Apeninskog poluotoka poznat je po, između ostalog, obojenoj keramici s linearnim ornamentima izvedenima crvenom bojom na žućkastoj podlozi (kultura Ripoli, Capri). U nalazištima južne Italije (Matera, Molfeta, i dr.) pronađena je obojena keramika s ukrasnim krivuljama.
Brončano doba je vrijeme širenja brojnih kultura. U sjevernoj Italiji nastavlja se razvoj naselja sojenica, dok na Siciliji u to doba cvjeta Sikulska kultura na koju snažno utječe egejska umjetnost (Pantalica). Na Sardiniji se javlja poseban tip megalitskih građevina, nuraghi (npr. Su Nuraxi) koncentrirane osobito na zapadnom dijelu otoka.
Umjetnost starog vijeka
mini|200px|Dolina hramova (Valle dei Templi), Agrigento, 6. i 5. st. pr. Kr. Željezno doba obilježava jak utjecaj grčke umjetnosti u južnoj Italiji i Siciliji, te etruščanska umjetnost u Toskani. Grci su tijekom kolonizacije osnovali niz gradova, a u mnogima od njih sačuvani su ostaci monumentalnih grčkih hramova (Agrigento, Paestum, Velia i dr.) u kojima su pronađene brojne skulpture i oslikane vaze od 6. do 3. stoljeća pr. Kr.
Etruščanska umjetnost
mini|lijevo|Etruščanska zidna slika iz tzv. Grobnice leoparda iz 480. pr. Kr., Monterozzi, Toskana. mini|200px|Etruščanski sarkofag s prikazom supružnika iz 520. pr. Kr., Cerveteri, danas Louvre, Pariz. Etruščani razvijaju zasebnu i osebujnu kulturu koja se uvelike oslanja na grčke izvore (osobito u slikarstvu i keramici, preko uvezenih predmeta iz grčkih kolonija na jugu Italije) na području današnje središnje Italije od 9. do 3 st. pr. Kr. kada Etruščanski gradovi padaju pod vlast Rima koji preuzima i razvija ovu kulturu. Najznačajniji primjeri ove kulture je grobna arhitektura tumula (Monterozzi i Banditaccia) koji su natkriveni lažnom kupolom i pokriveni zemljom, a iznutra raskošno urešeni (sarkofazi, zidne slike) i prepune bogatih priloga (posuđe, nakit, oružje, ukrasni i uporabni predmeti, posebno brončana zrcala). Postoje i iznimna djela u bronci (Kapitolijska vučica, Himera iz Arezza, Mars iz Todija, itd.).
Istovremeno u središnjoj Italiji jača Rimska država koja će uskoro zavladati cijelim poluotokom.
Starorimska umjetnost
mini|lijevo|Rekonstrukcija središta starog Rima na kojemu se vide sve vrste građevinskih poduhvata starih Rimljana. Najočitije su monumentalne građevine Koloseja i Circusa Maximusa, ali nije za zanemariti i fortifikacijski akvedukt, te brojne palače, insulae, cenacule i domuse. Naravno sve ih spajaju brojne ulice i široki forumi, a u sredini se vidi i kompleks trgova, Forum Romanum mini|200px|Svečani ophod, detalj reljefa s hrama Ara Pacis, 22. – 43. g., mramor, Villa Medici, Rim. Primjer klasične rimske umjetnosti. Starorimska umjetnost podrazumijeva umjetničku produkciju starih Rimljana od 9. stoljeća pr. Kr. do pada Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine. Svoj najveći sjaj, rimska umjetnost, je upravo dosegla u klasično doba Carstva (27. pr. Kr. do 395.). Bila je to aristokratska i oficijelna umjetnost kao dokaz rimskog bogatstva i političke dominacije, no sa snažnim odlikama starogrčke umjetnosti. Samostalnost rimskog kiparstva, koje razvija originalne portrete i monumentalne reljefe (slavoluk, trijumfalni stup) i slikarstva (Pompeji, Villa del Casale, enkaustika) se može dovesti u pitanje, ali rimska arhitektura (kako ju je opisao Vitruvije) je stvaralački podvig velikih razmjera koji ruši svaku sumnju u njenu bitnost (rimski hram, Panteon u Rimu, Dioklecijanova palača, i dr.).
Kasnoantičku rimsku umjetnost (3. – 5. st.) obilježavaju promjene u umjetničkom izrazu kao odraz političkih previranja i kriza Carstva. U 4. stoljeću se umjetnost ujedinjuje zajedničkom religijom – kršćanstvom, koje je dokinulo rimski pluralizam.
Ranokršćanska umjetnost
mini|200px|Sarkofag Junija Basa, 359., mramor, 1,2 x 2,4 m, Kapitolijski muzeji sv. Petra, Rim Rano kršćanstvo traje od usvajanja kršćanstva 314. godine do podjele Rimskog Carstva na Zapadno Rimsko Carstvo i Istočno Rimsko Carstvo; tj. čini prijelaz iz antičkoga doba u srednji vijek. Kršćanska ikonografija se javlja još na zidnim slikama u rimskim katakombama prije 4. stoljeća. Godine 313. car Konstantin Veliki je objavio kršćanstvo kao državnu religiju i počinju se graditi crkve temeljene na rimskim bazilikama koje su ukrašavane mozaicima (Ravenna). Jačanjem kršćanske ikonografije gubi se realistično-klasični ideal ljepote, a jača pojednostavljeni simbolističko-idealistički način prikazivanja likova; također gubi se narativnost i naposljetku preovladava čisto ideološki prikaz na reljefima i mozaicima. Takvu umjetnost će nastaviti bizantska umjetnost, koja se opetovano javlja i na tlu Italije, najprije u Ravenni u 6. stoljeću.
Ovom razdoblju pripada i čitav niz kršćanskih pisaca, od kojih je svakako najvažniji Augustin, dok je Boecije bio veoma plodan pisac.
Rimska književnost
Rimska književnost na latinskom jeziku se nije ravnomjerno razvijala i svoje najviše umjetničke domete dosegla je znatno kasnije od početaka rimske političke i kulturne povijesti (govornici Ciceron i Varon, povjesničari Cezar, Krisp, Tit Livije i Kornelije Tacit, te pjesnici Kar, Gaj Valerije Katul, Vergilije, Horacije i Ovidije). Ona ne završava propašću rimskog društva, već živi tijekom srednjeg vijeka, te po književno-estetskim i društvenim odlikama pripada nacionalnim književnostima u čijem je okviru nastala (latinska književnost).
mini|Justinijan s pratnjom, mozaik iz Bazilike svetog Vitalea u Ravenni, 6. st. Srednjovjekovna umjetnost
mini|lijevo|Langobardski reljefi u Čedadskoj bazilici, 7. st. U 6. stoljeću za prevlast u Italiji su se borili Ostrogoti, Bizant i Langobardi, o čemu svjedoče spomenici u Ravenni (ostrogotski: Arijanska krstionica i Teodorikov mauzolej, te bizantski: Bazilika svetog Vitalea i Bazilika Svetog Apolinarija u Classi). Naposljetku su od 712. god. ipak prevladali Langobardi. Langobardska središta u Italiji (Cividale del Friuli, Brescia, Castelseprio, Spoletu, Campello sul Clitunno, Benevento, Monte Sant'Angelo) svjedoče o langobardskoj kulturi (6. – 8. stoljeća) kao sintezi stilova koji označavaju prijelaz iz antike u rani srednji vijek, uključujući baštinu starog Rima, ranokršćanske duhovnosti, bizantskih utjecaja i germanske umjetnosti sjeverne Europe. mini|Katedralni trg u Pisi, 12. i 13. st. Predromanika se javlja kada Karlo Veliki osvaja Lombardiju i čini je franačkim vojvodstvom koje je od tada bilo pod utjecajem Svetog Rimskog Carstva, o čemu svjedoči Patrijarhalna bazilika u Akvileji iz 11. st. S normanskim osvajanjem Sicilije i južne Italije u 11. stoljeću dolazi do pojave arapsko-normanske kulture (sicilijanska romanika) kojoj svjedoče spomenici Palerma i katedralne crkve u Cefalù i Monrealeu. Tako su u Materi (Apulija), od 11. do 12. stoljeća, nastale brojne špiljske crkve pod utjecajem bizanta i romanike. mini|lijevo|Giotto di Bondone, Oplakivanje Krista, Kapela Arena, Padova, 1305. Giotto je bio prvi veliki individualni gotički majstor, ujedno uzor slikarima nadolazeće renesanse.mini|Bazilika sv. Franje Asiškog, 13. st. Katedrala u Modeni, posvećena 1184. godine, predstavlja jednu od najvažnijih romaničkih građevina u Europi, dok je Katedralni trg u Pisi biser toskanske romaničke arhitekture (petorobrodna bazilika s trobrodnim transeptom, te nizovima arkada ukrašenim tornjem i krstionicom kao zasebnim građevinama). Gotički stil gradnje se od 13. stoljeća u Italiji javlja sporadično i u jedinstvenim oblicima (Bazilika Svetog Franje Asiškog, Sienska i Milanska katedrala) kao što je cvjetna gotika u Veneciji koja je utemeljena na romaničkoj arhitekturi s mnoštvom biljnih ukrasa, zvjezdastih detalja i mrežastih svodova. No gotičko slikarstvo je u Italiji imalo posebno mjesto, jer je talijanska arhitektura sačuvala zidne površine za slikanje fresaka. Tako je Giotto od prve polovice 14. st. stvorio novi monumentalni stil (Gentile da Fabriano, Pisanello), koji se zadržao sve do renesanse.
Talijanska renesansa mini|Donatellova Herodova gozba (1423. – 1427.) s Krstionice sv. Jurja u Sienimini|lijevo|Renesansnom Firencom dominirala je katedrala, tzv. Firentinska katedrala s Brunelleschijevom kupolom iz 1417. god. Renesansa je izvorno talijanski stil koji se javlja u Firenci, a zatim i u drugim talijanskim gradovima (Padova, Rim, Venecija, Ferrara, Pienza, Urbino, Vicenza, Mantova i Sabbioneta). Cilj renesansne književnosti je oponašanje antičkih pjesnika, uspostava njihovih estetičkih ideala, ljepote, savršenstva umjetnosti. Od humanizma se razlikuje po jeziku; dok su se humanisti izražavali na latinskom jeziku, renesansni književnici to rade na narodnim jezicima, najprije talijanskom koji je najbliži latinskom. Prvi koji stvara na narodnom jeziku bio je firentinac Dante Alighieri (Božanstvena komedija, 1321.) koji ljudsko djelovanje sagledava u sklopu nepromjenjivih etičkih zakona; koji je izrazio i vrijeme u kojemu je živio i trajne ljudske dileme između dužnosti i osjećaja, misaonosti i akcije. Izvršio je dalekosežan utjecaj na europsku literaturu, a u djelima Marulića, Prešerna i mnogih drugih se osjeća neprekidna Danteova prisutnost. Giovanni Boccaccio u svom Dekameronu (1348.) u stotinu novela odražava stotinu živih slika jednog doba, te individualan doživljaj smisla (i besmisla) ljudskog postojanja. Pjesnik Francesco Petrarca u svom Kanconijeru (oko 1360.), pored povijesti neuslišane ljubavi, sintetizira nastojanja i težnje usklađivanja novih humanističkih ideala s tradicionalnom kršćanskom ideologijom (petrarkizam). Lodovico Ariosto u Bijesnom Orlandu (1516.) oživljava fantastičan viteški svijet, dok je pastirski roman utemeljio Jaccopo Sannazzaro (Arcadia, 1504.)
Prvo službeno veliko djelo rane renesanse (tal. quattrocento) su istočna vrata katedrale u Firenci (1435.) zlatara Ghiberija, uz koje je povezano ime mladog kipara za kojeg se kaže da je uradio i sam nacrt za ova vrata,Donatella. Donatello u umjetnost uvodi karakteran portret, realističnost ljudske figure i matematičku perspektivu u prikazivanju dubine prostora na reljefima. U slikarstvu mu se pridružuje Masaccio čiji likovi posjeduju određenu individualnost i karakternost s bogatstvom polusjena (kjaroskuro; tal. chiaroscuro, tj. „svijetlo-tamno”), te su smješteni u arhitektonski okvir s izraženom perspektivom. Filippo Brunelleschi je prvi primijenio ostavštine antike (polukružni luk, bačvasti svod, slavoluk, arkada, kupola, narteks, kasetiranje, grčki stupovni redovi i zlatni rez) na renesansne građevine koje uvijek podliježu zakonu simetrije i sklada, npr. Kapela Pazzi u Firenci. Ovo je vrijeme izgradnje prvih velikih palača, vila (npr. Medici vile i vrtovi ili Palladijeve vile) i objekata društvenog karaktera pri čemu se preuzima konstrukcija rimskog domusa, vodoravna podjela u dva-tri kata, s jednostavnim ulazom u sredini i prozorima skoro bez ikakvih ukrasa koji se nižu jedan iznad drugog, obično po 9 prozora (Leon Battista Alberti, Andrea Palladio). mini|Leonardo, Posljednja večera, 1498., freska, 422 × 904 cm, Santa Maria delle Grazie, Milano.