Sovjetska invazija na Poljsku, također poznata i kao Agresija SSSR-a na Poljsku, odnosno Poljska kampanja Crvene armije, Pohod Crvene armije na Zapadnu Bjelorusiju i Ukrajinu, u sovjetskim izvorima navođen i kao Oslobodilački pohod Crvene armije bile su ratne operacije koje je SSSR izveo 1939. godine protiv Republike Poljske s ciljem okupacije istočnoga dijela njezina teritorija, nakon početka njemačke invazije i Drugoga svjetskoga rata. Sovjetska invazija otpočela je 17. rujna 1939. godine, a završila 6. listopada prestankom organiziranoga otpora poljskih snaga, uspostavljanjem crte razgraničenja s njemačkim snagama, a nakon čega su područja istočno od nje anektirana u Bjelorusku i Ukrajinsku SSSR, u sastavu SSSR-a.

Početkom 1939., SSSR je ušao u pregovore s Ujedinjenim Kraljevstvom, Francuskom, Poljskom i Rumunjskom s cijem sklapanja savezništva protiv Trećega Reicha. Pregovori su propali jer je SSSR zahtijevao od Poljske i Rumunjske sovjetskim vojnicima slobodan prolaz kroz njihov teritorij kao dio ugovora o zajedničkoj sigurnosti.

Nakon propasti pregovora SSSR se okrenuo Trećem Reichu s kojim je sklopio pakt Ribbentrop-Molotov 23. kolovoza 1939. godine; to je bio pakt o nenapadanju s tajnim protokolima u kojim bi te dvije države napale druge u Istočnoj i Sjevernoj Europi, koje bi podijelile na njemačka i sovjetska interesna područja. Već tjedan dana nakon potpisivanja pakta, njemačka vojska izvršila je invaziju Poljske sa sjevera, juga i zapada. Poljske snage su se tada povukle na jugoistok gdje su se pripremale za dugu obranu i čekale na francusku i britansku pomoć i pojačanje. Međutim, 17. rujna Crvena armija izvršila je invaziju poljske istočne pokrajine Kresy, u skladu s tajnim protokolima pakta. Sovjetska vlada objavila je kako želi „zaštiti Ukrajince i Bjeloruse” koji su živjeli u istočnoj Poljskoj, jer se „Poljska raspala nakon nacističke invazije” te „nije mogla garantirati sigurnost vlastitih građana”. Suočena s otvaranjem druge bojišnice, poljska vlada je zaključila da je obrana jugoistoka postala neodrživa te je naredila hitnu evakuaciju svih vojnika u neutralnu Rumunjsku.

Crvena armija ostvarila je svoj cilj: zahvaljujući brojčanoj nadmoći nad poljskom obranom, zarobila je 230 000 poljskih ratnih zarobljenika. Sovjetska vlada anketirala je istok Poljske u studenom 1939. te je 13,5 milijuna poljskih građana tako postalo građanima Sovjetskoga Saveza. Kako bi se suzbio otpor novoj sovjetskoj vladi, provodila se represija te je tisuće osoba uhićeno i smaknuto. SSSR je poslao stotine tisuća Poljaka u Sibir i druge udaljene krajeve SSSR-a u četiri vala deportacija između 1939. i 1941.

Sovjetske snage okupirale su istočnu Poljsku te ju držale sve do ljeta 1941., kada ih je protjerala njemačka vojska koja je pokrenula Operaciju Barbarossa. Područje je bilo pod okupacijom Trećega Reicha sve dok ga Crvena armija nije opet osvojila u ljeto 1944. Konferencija u Jalti je dopustila SSSR-u pripojiti gotovo cijeli teritorij Druge poljske republike prema paktu Molotov–Ribbentrop, dok je obnovljena Poljska zauzvrat dobila teritorij prema zapadu, južnu polovicu Istočne Pruske i prostor istočno od Odre. SSSR je odcijepljeni teritorij dodijelio Ukrajinskoj i Bjeloruskoj SSR.

U kolovozu 1945., kada je završio Drugi svjetski rat, potpisan je granični sporazum između SSSR-a i Poljske pod sovjetskim nadzorom. Prema dogovoru, priznat je status quo kao službena granica uz iznimku područja oko Białystoka i malih dijelova Galicije oko Przemyśla, koji su jedini vraćeni Poljskoj.

Uvod Povijesna pozadina

thumb|250px|Narodnosni zemljovid Poljske 1931. godine; područja s većinskim poljskim stanovništvom označena tamnocrveno; s ukrajinskim svjetlocrveno; s bjeloruskim sivo; s litvanskim zeleno.

I SSSR i Poljska su 1939. godine bile relativno mlade države, odnosno obje su nastale kao posljedice kolapsa Ruskog Carstva u Prvom svjetskom ratu. Određivanje granica između dva entiteta je zakomplicirao kaos izazvan etničkim sukobima na granicama ili unutar predratnih višenacionalnih carstava, kao i građanskim ratom započetim nakon Oktobarske revolucije u Rusiji; pri tome su se Sovjetska Rusija (od koje će nekoliko godina kasnije nastati SSSR) i Poljska našle na suprotstavljenim stranama, velikim dijelom iz ideoloških razloga. Sovjeti su novostvorenu poljsku državu smatrali glavnom preprekom širenju komunizma i svjetske revolucije, odnosno jednom od baza za kontrarevolucionarne i antisovjetske aktivnosti. Poljski vođa Józef Piłsudski je, pak, sovjetsku Rusiju smatrao trajnom prijetnjom neovisnosti i sigurnosti svoje države, te ju je nastojao otkloniti postavljanjem ruskih granica što dalje na istok. Zbog toga 1919. godine nijedna strana nije prihvatila prijedlog o razgraničenju kasnije poznat kao Curzonova linija, a što je dovelo do sovjetsko-poljskog rata. U njemu su Sovjeti u ljeto 1920. godine poraženi u Varšavskoj bitci, potom odbačeni daleko na istok i u listopadu 1920. prisiljeni tražiti primirje. 18. ožujka 1921. godine sklopljen je mirovni sporazum u Rigi kojim su Sovjeti Poljacima ustupili područja koja su okvirno bila zapadno od granice Ruskog Carstva i Državne zajednice Poljske-Litvanije prije prve podjele Poljske 1772. godine. Tako stvorena situacija je 1932. godine potvrđena Sovjetsko-poljskim paktom o nenapadanju.

Sovjetski Savez je 1920.-ih formalno odustao od koncepta izvoza revolucije, te je kroz Staljinov koncept socijalizma u jednoj zemlji je nastojao svoje resurse orijentirati na unutrašnji razvoj i stabilizaciju režima. Usprkos toga, odnose između dvije zemlje je karakteriziralo duboko nepovjerenje. Pilsudski, koji je nakon puča 1926. godine bio de facto autokratski vladar Poljske, smatrao je SSSR glavnom opasnošću po opstanak svoje države; tome je u prilog išlo i to da je agresivna polonizacija ne-poljskog stanovništva u istočnim područjima stvorila iredentističku podlogu za eventualna sovjetska prisizanja, odnosno, kao u slučaju ukrajinskog stanovništva, reakcija u obliku terorističkog separatističkog pokreta OUN. Pilsudski je Njemačku, usprkos sličnih iredentističkih problema, smatrao manjom prijetnjom, te je čak dolazak Hitlerovih nacista na vlast shvatio kao priliku za reapprochement, a 1934. godine bit će potpisan i njemačko-poljski pakt o nenapadanju.Osmańczyk-Mango str. 803 Smrt Pilsudskog 1935. godine je dovela do postepenog napuštanja takve politike.

Pregovori

Sudetska kriza je u jesen 1938. godine bila formalno okončana Münchenskim sporazumom, ali su njegove odredbe prekršene sredinom ožujka 1939. godine kada se Čehoslovačka pod Hitlerovim pritiskom raspala, odnosno bila okupirana, a nakon toga je Hitler počeo otvoreno tražiti od Poljske da preda Danzig koristeći sudetski presedan. To je britansku i francusku vladu natjeralo da odustanu od dotadašnje politike appeasementa (popuštanja) prema Njemačkoj, odnosno da daju formalne garancije nezavisnosti Poljskoj i Rumunjskoj. s druge strane, obje države su, za razliku od Njemačke, bile relativno slabo pripremljene za rat, te Poljskoj i Rumunjskoj nisu mogle pružiti adekvatnu pomoć u slučaju napada. Kao alternativa se počeo nametati savez sa SSSR-om, čija je službena politika, pogotovo posljednjih nekoliko godina, Hitlerovu Njemačku smatrala glavnom prijetnjom europskom miru.

Zbog toga je nedugo nakon njemačke okupacije Češke započelo razmjena sugestija i planove o potencijalnom političkom i vojnom sporazumu u slučaju potencijalne njemačke agresije. Poljska, s druge strane, nije sudjelovala u tim pregovorima, zbog straha da bi bilo kakav sporazum između Poljske i SSSR-a doveo do ozbiljne njemačke reakcije. Ova rasprava triju strana se vrtila oko jamstava državama Centralne i Istočne Evrope u slučaju njemačke agresije. Sovjeti nisu vjerovali Britancima i Francuzima u slučaju kolektivnog sigurnosnog sporazuma, pošto isti nisu djelovali protiv Nacionalista tijekom Španjolskog građanskog rata, niti zaštitili Čehoslovačku kada ju je napala Njemačka. SSSR je sumnjao da bi Britanija i Francuska ostali sa strane u slučaju njemačko-sovjetskog sukoba. Zbog toga, sovjetska delegacija je tražila jedino čvrsto vojno savezništvo koja bi garantirala potporu u slučaju napada na njen teritorij. SSSR je inzistirao i na sferi utjecaja od Finske do Rumunjske, kao svojevrsne "tampon zone", i vojnu potporu u slučaju da neka druga zemlja napadne SSSR ili zemlju unutar njene predložene sfere utjecaja. SSSR je također i zaheijevao da ima pravo vojskom ući u zemlje sfere utjecaja u slučaju da je njena sigurnost ugrožena. Kada su vojni pregovori otpočeli u augustu, brzo su došli do mrtve točke jer je sovjetska delegacija zahtijevala slobodan prolaz kroz Poljsku ako Treći Reich napadne, te su strane čekale dok su britanski i francuski dužnosnici vršili pritisak na poljske dužnosnike kako bi prihvatili te uvjete. Međutim, poljski dužnosnici su odbili ulazak sovjetske vojske na poljski teritorij, jer su se bojali da jednom kada Crvena amrija negdje uđe, više nikada neće htjeti otići. Sovjeti su predložili da se ignorira poljsku stranu i potpiše trojni sporazum protivno njihovim odbijanjima. Britanci su odbili jer su smatrali da bi time natjerali Poljsku da uspostavi snažnije veze s Trećim Reichom.

U međuvremenu, njemački dužnosnici su potajno sugerirali sovjetskim diplomatima da bi ponudili bolje uvjete za politički pakt od Britanije i Francuske. SSSR je započeo rasprave s Trećim Reichom oko uspostave ekonomskog sporazuma dok je istodobno dalje pregovarala s trojnim sporazumom. Krajem srpnja 1939., sovjetski i njemački dužnosnici su se dogovorili oko većine detalja za ekonomski sporazum, te o mogućem političkom sporazumu.

Sovjete je također zabrinjavao i eskalirajući oružani sukob s japanskim snagama na mongosko-kineskoj granici, koji bi u slučaju ulaska u sukob s Njemačkom doveo do rata na dvije bojišnice.

Naposljetku je 19. kolovoza 1939. godine sklopljen njemačko-sovjetski gospodarski sporazum prema kojem bi SSSR davao sirovine Trećem Reichu u zamjenu za oružje, vojnu tehnologiju i opremu za civilnu industriju. Dva dana kasnije, Sovjeti su prekinuli trojne pregovore.

24. kolovoza SSSR i Treći Reich su potpisali politički i vojni sporazum koji je pratio gospodarski sporazum, pakt Ribbentrop-Molotov. To je bio pakt o međusobnom nenapadanju SSSR-a i Trećeg Reicha, ali je sadržavao i tajne protokole o napadanju drugih država istočne i sjeverne Evrope koji bi se trebali podeliti na njemačku i sovjetsku sferu utjecaja. Sovjeti su htjeli da im sfera uključuje i ove države: Latvija, Estonija i Finska. Dogovaralo se i o zajedničkoj podjeli Poljske. Paktom bi SSSR dobio mogućnost vratiti teritorije koje je izgubio mirom u Rigi i stavio istočne i zapadne Ukrajince i Bjeloruse pod zajedničku sovjetsku vlast.

Dan nakon potpisivanja pakta, francuski i britanski diplomati su hitno tražili sastanak sa sovjetskim vojnim pregovaračem Klimentom Vorošilovom. 25. kolovoza 1939. god. Vorošilov im je priopćio: "Zbog promene političke situacije, nema postoji svrha za nastavak razgovora." Istog dana, Britanija i Poljska su potpisali anglo-poljski vojni sporazum.Osmańczyk-Mango str. 231 Prema njemu, Britanija je obećala obraniti Poljsku i njenu neovisnost.

Njemačka invazija na Poljsku