Uranovi prstenovi se sastoje od 13 planetarnih prstenova. Po složenosti su negdje između opsežnijeg skupa oko Saturna i jednostavnijih sistema oko Jupitera i Neptuna. Uranove prstenove otkrili su 10. marta 1977. James L. Elliot, Edward W. Dunham i Jessica Mink. William Herschel je također izvijestio o posmatranju prstenova 1789; moderni astronomi su podijeljeni oko toga da li ih je mogao vidjeti, jer su vrlo tamni i slabi.(re study by Stuart Eves)
Do 1977. identificirano je devet različitih prstenova. Dva dodatna prstena otkrivena su 1986. na slikama koje je snimila svemirska letjelica Voyager 2, a dva vanjska prstena pronađena su u periodu 2003–2005. na fotografijama svemirskog teleskopa Hubble. Po redoslijedu povećanja udaljenosti od planete, 13 poznatih prstenova označeno je kao 1986U2R/ζ, 6, 5, 4, α, β, η, γ, δ, λ, ε, ν i μ. Njihovi radijusi se kreću od oko 38.000 km za prsten 1986U2R/ζ do oko 98.000 km za prsten μ. Između glavnih prstenova mogu postojati dodatne slabe trake prašine i nepotpuni lukovi. Prstenovi su izuzetno tamni - Bondov albedo čestica prstenova ne prelazi 2%. Vjerovatno su sastavljeni od vodenog leda s dodatkom nekih tamnih organskih materija obrađenih zračenjem.
Većina Uranovih prstenova je neprozirna i široka samo nekoliko kilometara. Sistem prstenova sadrži malo prašine ukupno; uglavnom se sastoji od velikih tijela promjera od 20 cm do 20 m. Neki prstenovi su optički tanki: široki i slabi prstenovi 1986U2R/ζ, μ i ν napravljeni su od malih čestica prašine, dok uski i slabi prsten λ također sadrži veća tijela. Relativni nedostatak prašine u sistemu prstenova može biti posljedica aerodinamičkog otpora proširene Uranove egzosfere.
Smatra se da su Uranovi prstenovi relativno mladi i da nisu stariji od 600 miliona godina. Uranov sistem prstenova vjerovatno je nastao kolizijskom fragmentacijom nekoliko satelita koji su nekada postojali oko planete. Nakon sudara, sateliti su se vjerovatno raspali na mnogo čestica, koje su preživjele kao uski i optički gusti prstenovi samo u strogo ograničenim zonama maksimalne stabilnosti.
Mehanizam koji ograničava uske prstenove nije dobro shvaćen. U početku se pretpostavljalo da svaki uski prsten ima par obližnjih mjeseca pastira koji ga oblikuju. Godine 1986. Voyager 2 otkrio je samo jedan takav par pastirskih mjeseca (Kordelija i Ofelija) oko najsjajnijeg prstena (ε), iako će slabi ν kasnije biti otkriven između Portije i Rozalinde.
Otkriće Prvi spomen Uranovog prstenastog sistema dolazi iz bilješki Williama Herschela u kojima su detaljno opisana njegova zapažanja Urana u 18. vijeku, a koje uključuju sljedeći odlomak: "22. februar 1789.: Sumnjalo se na prsten". Herschel je nacrtao mali dijagram prstena i primijetio da je "malo nagnut prema crvenoj boji". Keck teleskop na Havajima je od tada potvrdio da je to slučaj, barem za ν (nu) prsten. Herschelove bilješke su objavljene u časopisu Kraljevskog društva 1797. U dva vijeka između 1797. i 1977. prstenovi se rijetko, ako se uopće spominju. Ovo baca ozbiljnu sumnju na to da li je Herschel mogao vidjeti išta slično dok stotine drugih astronoma nisu ništa vidjeli. Tvrdi se da je Herschel dao tačne opise veličine ε prstena u odnosu na Uran, njegovih promjena dok je Uran putovao oko Sunca i njegove boje.
Definitivno otkriće Uranovih prstenova napravili su astronomi James L. Elliot, Edward W. Dunham i Jessica Mink 10. marta 1977, koristeći Kuiperovu zračnu opservatoriju, i to je bila slučajnost. Planirali su iskoristiti okultaciju zvijezde SAO 158687 od strane Urana kako bi proučili atmosferu planete. Kada su njihova zapažanja analizirana, otkrili su da je zvijezda nakratko nestajala iz vidokruga pet puta, i prije i nakon što ju je planeta pomračila. Zaključili su da je prisutan sistem uskih prstenova. Pet događaja okultacije koje su posmatrali označeni su grčkim slovima α, β, γ, δ i ε u njihovim radovima. Ove oznake se od tada koriste kao nazivi prstenova. Kasnije su pronašli još četiri prstena: jedan između β i γ prstenova i tri unutar α prstena. Prvi je nazvan η prsten. Drugi su nazvani prstenovi 4, 5 i 6 - prema numeraciji događaja okultacije u jednom radu. Uranov sistem prstenova bio je drugi otkriven u Sunčevom sistemu, nakon Saturnovog. Godine 1982, na petu godišnjicu otkrića prstenova, Uran se, zajedno s osam drugih planeta prepoznatih u to vrijeme (tj. uključujući Pluton), poravnao na istoj strani Sunca.The Jupiter Effect.
Prstenovi su direktno snimljeni kada je svemirska letjelica Voyager 2 proletjela kroz Uranov sistem 1986. Otkrivena su još dva slaba prstena, čime je ukupan broj porastao na jedanaest. Svemirski teleskop Hubble otkrio je dodatni par prethodno neviđenih prstenova u periodu 2003–2005, čime je ukupan poznati broj porastao na 13. Otkriće ovih vanjskih prstenova udvostručilo je poznati radijus sistema prstenova. Hubble je također prvi put snimio dva mala satelita, od kojih jedan, Mab, dijeli svoju orbitu s najudaljenijim novootkrivenim μ prstenom.
Također pogledajte Uranovi prirodni sateliti
Reference
Vanjski linkovi Uranus' Rings by NASA's Solar System Exploration Uranus Rings Fact Sheet Hubble Discovers Giant Rings and New Moons Encircling Uranus – Hubble Space Telescope news release (22 December 2005) Gazetteer of Planetary Nomenclature – Ring and Ring Gap Nomenclature (Uranus), USGS
Kategorija:Uran Uranovi Kategorija:Astronomski objekti otkriveni 1977.