Mika Pauli Häkkinen bivši je finski vozač i dvostruki svjetski prvak u Formuli 1. Nakon uspjeha u kartingu i nakon što je umalo pobijedio na Velikoj nagradi Makaa 1990. priključio se timu Lotus 1991. godine u kojem je ostao još 1 godinu. 1993. prelazi u McLaren kao test-vozač i kao zamjena za Ayrtona Sennu, a nakon što je Michael Andretti dobio otkaz poslije VN Italije te godine, Häkkinen postaje takmičarski vozač. 1994. godine postaje prvi vozač McLarena nakon Senninog prelaska u Williams. Doživio je tešku nesreću tokom kvalifikacija za VN Australije 1995. zbog koje mu je i život bio u opasnosti. Ipak, uspio se oporaviti, a naredne godine i značajno popraviti rezultate u F1. Do prve pobjede došao je na VN Evrope 1997. I dalje je napredovao, te je 1998. i 1999. osvojio 2 uzastopne titule svjetskog prvaka u borbi protiv Michaela Schumachera, odnosno Eddieja Irvinea. 2000. godine imao je 4 pobjede, no titulu je na kraju osvojio Schumacher, a naredne godine ostvario je 2 pobjede, da bi zatim najavio privremeno povlačenje, koje je na kraju postalo trajno.
Nakon povlačenja iz F1 nastupao je u DTM-u za ekipu Mercedesa, za koju je ostvario 3 pobjede. Godine 2007. objavio je da se potpuno povlači iz takmičarskog automobilizma.
Rane godine Rođen je u Helsingin maalaiskunti (danas Vantaa) od oca Harrija, radijskog operatera i povremenog taksiste, i majke Aile, koja je radila kao sekretarica. Ima sestru Ninu, koja je vodila jednu web-stranicu njegovih navijača dok nije obustavljena 1998. Kao dijete je živio u istoj ulici kao i Mika Salo, s kojim se sprijateljio kasnije u životu.
Osim toga, učestvovao je kao akrobat u umjetničkom šouu. Po upisu u srednju školu bio je sklon prakticiranju akrobatske gimnastike, a kasnije se pridružio pozorištu koje je izvodilo predstave s akrobacijama. Bio je neodlučan u vezi s tim hoće li nastaviti akrobatsku karijeru. Naposljetku, nakon što je razmislio, odlučio se za karijeru u automoblilizmu.
Karijera Prije Formule 1 (do 1990) Kad je imao 5 godina, roditelji su mu iznajmili karting-automobil koji je vozio na stazi blizu njihove kuće. Odmah u svom prvom krugu Häkkinen je učestvovao u nesreći, ali je ostao nepovrijeđen. Uprkos ovome, želio je nastaviti s utrkivanjem i nakon upornog dosađivanja roditeljima želja mu je ispunjena. Otac mu je kupio prvi karting-automobil, onaj u kojem se prethodno takmičio Henri Toivonen.
Do 1986. osvojio je 5 prvenstava u kartingu. Svjetski prvak u Formuli 1 1982. Keke Rosberg pomogao mu je tako što mu je dogovorio sponzorski ugovor koji mu je pomogao u takmičenjima u juniorskim kategorijama. "Novi leteći Finac" osvojio je 3 prvenstva Skandinavije, pa zatim Opel Lotus Euroseries 1988, da bi 1990. osvojio i Britansku Formulu 3. Krajem 80-ih živio je u Engleskoj, dijeleći kuću s timskim kolegom, Alanom McNishem. Bio je blizu pobjede na Macau Grand Prixu 1990, ali ga je u tome spriječio kontroverzni sudar s Michaelom Schumacherom, no to mu je donijelo mjesto u Formuli 1, u Team Lotusu.
Formula 1 (1991–2001) Lotus (1991–1992)
1991. mini|desno|200px|Häkkinen u bolidu Lotusa u svom debiju u F1 na VN SAD-a 1991. Häkkinen se pridružio Lotusu 1991. U svom debiju u F1 na VN SAD-a 1991. u Phoenixu kvalificirao se na 13. startnu poziciju i završio bi utrku na istom mjestu da mu nije otkazao motor u 60. krugu. Prve bodove osvojio je 2 utrke kasnije, u Imoli, gdje je završio kao peti, iako je startao sa 25. mjesta, zaostavši na kraju 3 kruga za pobjednikom, Ayrtonom Sennom. Sezonu je završio na diobi 15. mjesta u ukupnom poretku, zajedno sa Satoruom Nakajimom i Martinom Brundleom.
1992. U ovoj sezoni Häkkinenov timski kolega bio je Johnny Herbert. Häkkinen je nastavio formu iz 1991. osvojivši bodove na 6 utrka, uz 2 četvrta mjesta u Francuskoj i Mađarskoj. U ukupnom poretku na kraju sezone bio je osmi, sa skoro 6 puta više bodova nego u prošloj sezoni.
McLaren (1993–2001)
1993. 1993. godine Häkkinen se pridružio McLarenu kao test-vozač, s naznakama da bi kasnije mogao biti promoviran u redovnog vozača. U Monaku se vratio utrkivanju u utrci Porsche Supercupa, u kojoj je dominirao. Njegova nadanja u vezi s promocijom u McLarenu ostvarile su nakon Monze, kad je Michael Andretti napustio tim nakon razočaravajućih rezultata. Häkkinenov debi za McLaren u Portugalu bio je impresivan: u svojoj prvoj vožnji uopće za McLaren, u kvalifikacijama za startne pozicije, nadmašio je zvijezdu tima, Ayrtona Sennu. Utrku ipak nije završio jer je prebrzo ušao u posljednju krivinu na stazi (ne i u utrci), otišao preširoko i naletio na prljavi dio rubnika, što ga je izbacilo sa staze. U tom trenutku bio je među osvajačima bodova. Međutim, bodove je osvojio već na sljedećoj utrci u Suzuki, došavši odmah i do prvog postolja; bio je treći, 26 sekundi iza Senne, a 11 iza Prosta.
Tokom ove godine on i Senna testirali su Lamborghinijev V12 motor u modificiranoj verziji bolida McLaren MP4/8, nazvanoj "MP4/8B", na stazama u Estorilu i Silverstoneu. Obojica su bili impresionirani novim motorom, a Häkkinen je odvezao 1 krug na Silverstoneu za 1,4 sekunde brže nego u službenom bolidu za tu sezonu koji je bio opremljen Fordovim V8 motorom.
1994. mini|desno|200px|Häkkinen dovozi svoj McLaren-Peugeot do 3. mjesta na VN Velike Britanije 1994. Nakon Senninog odlaska u Williams 1994. Häkkinen je postao prvi vozač McLarena, a umjesto Senne u tim je došao Brundle. McLaren je s Fordovih V8 prešao na Peugeotove V10 motore (bio je zaključen neformalni okvirni dogovor po kojem bi McLaren u ovoj sezoni koristio navedene Lamborghinijeve V12 motore, ali je šef tima, Ron Dennis, na kraju ipak odabrao Peugeot). Tokom sezone Häkkinen je došao do još 6 pobjedničkih postolja, uključujući 2. mjesto u Belgiji. U ukupnom poretku Svjetskog prvenstva završio je na 4. mjestu sa 26 bodova.
1995. mini|Häkkinen u McLarenu na VN V. Britanije 1995.
1995. godina označila je početak dugotrajne saradnje Häkkinenovog tima (ali i njega lično) i njemačkog proizvođača motora Mercedes-Benza. Prije početka sezone Häkkinen i njegov timski kolega Mansell žalili su se da je novi bolid premalen da bi stali u njega, a ruke i laktovi udarali su im u strane kokpita.
Još 2 druga mjesta u Italiji i Japanu popravila su Finčevu statistiku na 9 pobjedničkih postolja. Zbog operacije slijepog crijeva propustio je VN Pacifika.
U Adelaideu mu je pukla guma početkom prve kvalifikacijske sesije, što je rezultiralo njegovim izlijetanjem i žestokim udarom u zid. Zadobio je teške povrede (fraktura lobanje, unutrašnje krvarenje, a progutao je i jezik, što mu je začepilo dišni put) i spašen je jedino zahvaljujući koniotomiji, koju je pored staze izveo Sid Watkins. Ova nesreća stvorila je jaku vezu između Häkkinena i McLarenovog šefa, Rona Dennisa, ali i proizvela novi pokret za dodatnu sigurnost u F1. Srećom, Häkkinen se potpuno oporavio i bio je spreman za sljedeću sezonu, propustivši, dakle, samo 1 utrku. U bolid je sjeo na stazi "Paul Ricard", samo 3 mjeseca nakon nesreće.
1996. Sezona 1996. donijela je napredak McLarena; Mercedes je drugu godinu bio dobavljač motora, a Häkkinen se uspio vratiti na postolje, iako mu je prva pobjeda i dalje izmicala. Novi timski kolega postao mu je David Coulthard, koji je došao iz Williamsa.
Häkkinen je u Brazilu završio na 4. mjestu, a nakon toga bodove je osvojio u 4 naredne utrke (Monako, Španija, Kanada i Francuska). Na legendarnoj stazi Spa u Belgiji skoro je došao do prve pobjede koristeći se strategijom jednog ulaska u boks, no tada je zbog nesreće Josa Verstappena na stazu izišao sigurnosni automobil, što su ostali vozači iskoristili da odu u boks. Zasnovano na samom vremenu, Häkkinen bi pobijedio u ovoj utrci s prednošću većom od 10 sekundi, no na kraju je završio na 3. mjestu. Isti rezultat ostvario je i na kraju sezone u Japanu. Sezonu je završio kao peti, osvojivši 31 bod.
1997. Za sezonu 1997. Häkkinena su povezivali sa Benettonom i Williamsom.
McLaren je bio uvjeren u uspjeh u ovoj sezoni. Zamijenivši prepoznatljive Marlborove boje (crvenu i bijelu) bojama novog sponzora, Westa (srebrnom i crnom), ekipa se vratila na pobjedničke staze. Coulthard je u Australiji donio prvu pobjedu ekipi nakon 3 godine. Tokom sezone McLaren je redovno mijenjao vodećeg vozača u ekipi, ali na kraju je Coulthard završio na višem mjestu u prvenstvu. Häkkinen je više puta u sezoni došao blizu svoje dugo očekivane prve pobjede, npr. u Silverstoneu, na A1-Ringu i Nürburgringu. U posljednoj utrci sezone, u Jerezu, Häkkinen je konačno pobijedio nakon što su sudarila dva dotad vodeća vozača, M. Schumacher i Jacques Villeneuve; Schumacher je odustao, da bi kasnije bio i diskvalificiran iz cijelog prvenstva, a Villeneuve je uspio završiti utrku s oštećenim bolidom, no u posljednjem krugu morao je ispred sebe pustiti Häkkinena i Coultharda za McLarenovu dvostruku pobjedu."Mika Hakkinen", F1 Legends, Sky Sports F1, 24. juni 2012.
1998. mini|Häkkinen demonstrira svoj McLaren MP4/13, s kojim je 1998. postao svjetski prvak (revija Mercedesovih automobila u novembru 2008) Sezona 1998. označila je preokret u Häkkinenovoj karijeri. McLaren MP4/13 bio je prvi bolid koji je konstruirao Adrian Newey, aerodinamičar koji je bio zaslužan za konstruiranje najboljeg bolida dok je radio za Williams.
Häkkinen je sjajno sezonu otvorio, pobijedivši u 4 od prvih 6 utrka. Ipak, Schumacher je dobio iduće 3 utrke i primakao se Fincu u ukupnom poretku. Häkkinen je zatim ponovo slavio u 2 uzastopne utrke (u Austriji i Njemačkoj). No, u Mađarskoj je osvojio samo 1 bod zbog problema s mjenjačkom kutijom, a u Belgiji je odustao nakon što se izvrtio usljed sudara sa Johnnyjem Herbertom. U međuvremenu, Schumacher mu se približio na samo 7 bodova razlike. U Monzi je Häkkinen odlično startao, ali je nakon toga uslijedio niz tehničkih problema. Na kraju je zauzeo 4. mjesto, a pobjedu je odnio Schumacher. U ovom trenutku sezone bili su izjednačeni na 80 bodova, 2 utrke prije kraja. Na sljedećoj utrci u Nürburgringu Ferrarijevi vozači zauzeli su prvi startni red u kvalifikacijama, a Häkkinen je ostao "zaključan" odmah iza njih. Ipak, uspio se probiti i doći do nove pobjede te je tako stekao 4 boda prednosti uoči posljednje utrke sezone.
Häkkinen je u Suzuku došao kao favorit zbog McLarenove nadmoći iako je i Ferrari poboljšao bolid tokom sezone. Schumacher je zauzeo prvu startnu poziciju, a Häkkinen je bio odmah pored njega. U krugu za zagrijavanje, međutim, Schumacheru se zaglavilo kvačilo i bio je prisiljen startati sa začelja kolone, ostavivši Häkkinenu čistu stazu. Uspio se probiti čak do 3. mjesta tokom utrke, ali je ipak morao odustati nakon što mu je pukla guma. Häkkinen je čitavu utrku odvozio na 1. mjestu i tako došao do svoje prve titule svjetskog prvaka. Ukupno, od 16 utrka u sezoni Häkkinen je ostvario 8 pobjeda, osvojivši bodove u još 5, uz 9 najboljih startnih pozicija. Skupio je tačno 100 bodova, a Schumacher 86. U dodatku na ovo, McLaren je osvojio konstruktorsku titulu, prvu nakon 1991, upotpunivši sjajnu sezonu.
1999. Novi McLarenov bolid, MP4/14, bio je dovoljno dobar za borbu za titulu, no ipak je bio nešto nestabilniji od svog prethodnika. Uspon do titule bio je mnogo teži nego godinu prije. Uprkos tome što je Ferrari sad imao bolji bolid, Schumacher je ispao iz igre na sredini sezone nakon nesreće u Silverstoneu, kad je slomio nogu. No, uprkos ovome, Finac je titulu osvojio tek pobjedom u posljednjoj utrci u Suzuki ispred Ferrarijevog dvojca Schumacher-Irvine.